IN MEMORIAM JAMES GANDOLFINI: Posljednja bitka (2001.)

Piše: Danijel Špelić

IN MEMORIAM: James Gandolfini
Posljednja bitka (The Last Castle, 2001., 120 min.)

Režija: Rod Lurie

Scenarij: David Scarpa, Graham Yost

Glume: Robert Redford, James Gandolfini, Mark Ruffalo, Steve Burton, Delroy Lindo, Paul Calderon, Clifton Collins Jr.

 

Sjećam se jedne zanimljivosti koja je izašla davno u novinama. Jedan mladić, zgođušan i ludo zaljubljen, imao je svađu s djevojkom i odlučio to riješiti u  Brando stilu – deranjem ispod prozora njezine zgrade. Znate već: Steeeelaaaaaa!!!!! (dotičnoj nikad nije izašlo ime u novinama) i sve bi to bilo fino da u istoj zgradi nije živio James Gandolfini. I, ponukan tim silnim, glasnim izljevima ljubavi, čovjek je izašao van, odjeven samo u kućni ogrtač s onim svojim pospanim pogledom i prepoznatljivom pojavom. Sad, dečko je bio ili pijan kao Vladimir Šeks na sjednici Sabora, ili napušen kao Keith Richards dok je snimao Pirate s Karibe (ili bilo koji drugi dan), ali on uopće nije skužio ovog kao glumca, ne, kao Gandolfinija, već je za istač pomislio da je svojim ljubavnim mukama probudio Tonyja Soprana osobno. I ovaj, kako su rekli svjedoci nije ništa rekao, nije stigao, a dečko mu se već počeo naveliko ispričavati i to u stilu (rekla-kazala), Tony, čovječe, meni je žao, razumiješ, nisam znao da tu živiš. Evo, bježim, nema me. Nemoj slati dečke za mnom, nikad me više nećeš vidjeti. Jedna fina starija gospođa je nadodala kako je gospodin Soprano (tu su već sumnje na starost, ne alkohol ili droge) stvarno fin gospodin te ne bi nikad rekla da je on mafijaš kojeg se svi tako boje. Koliko u toj priči ima istine, nemam pojma, ali kad sam je čitao, znam da sam umirao od smijeha (pratila ju je slika pospanog Gandolfinija) te sam je više-manje zato i zapamtio. Kako znate, Tony… ovaj, James je iznenada preminuo prije dan-dva, i time šokirao svijet. Za većinu će on biti zauvijek mafijaš, ali, na vašu veliku nesreću, ja Sopranose nisam nikad gledao (ne više od par epizoda), što znači da ću (red je spomenuti čovjeka) se baciti u filmski posao jer je čovjek i tamo ostavio traga. Pa da se ne zaboravi. Doduše, uvijek je dobio sporedne uloge, efektne, ali sporedne (svi znaju s kakvim je guštom premlatio Patriciju Arquete u True Romance te niste jedini koji se zapitao nije li je koji put sastavio i za stvarno, čak i uživao u tome) te izabrati iz ostavštine… pa, nije lagan posao.

Mogao bih spomenuti njegovu povezanost s još jednim Tonyjem (Tony Scott) jer je čovjek startao od nule kod njega. Ne zajebavam vas, Gandolfini ima scenu ili dvije u Prljavi igraju prljavo i dobio sam piće za to jer mi nitko nije vjerovao da je to istina, pa je tu i Crimson Tide, pa već spomenuta True Romance, a vrhunac je Pelham 123, gdje je Gandolfini, počevši od nule, dogurao do gradonačelnika New Yorka. Tu sam ga i zadnji put gledao, da budem precizan. I uloga je onako, prosjek, ipak su tamo Travolta i Denzel imali veće pištolje od njega. Stoga, idemo u vrijeme Sopranosa jer je netko mudar pomislio kako bi bilo dobro iskoristiti čovjekovu popularnost i pružiti mu skoro pa glavnu ulogu. Vjerujte mi, kad je Robert Redford u filmu, nema nikoga tko će biti ispred njega, ali druga violina, u ovom slučaju, itekako puno znači. I uloga je bila dobra, glavni, recimo, negativac koji maltretira glavnog junaka. Umjesto da nabacuje nejaku djevojku po hotelskoj sobi, Gandolfini je ovaj put dobio hrpu macho muškaraca koje može zajebavati do mile volje po vojnom zatvoru i ne brinuti za dežurne moraliste koji su graknuli kao jato vrana zbog Prave romanse. Dapače, ovdje je dobio otvorene ruke da bude zločest do mile volje, poticalo se to samim scenarijem koji je malo poliran nakon što je on prihvatio ulogu samo da lik bude u duhu… pa, Soprana.

Ipak, je li riječ o dobrom filmu? Ne, nije. Ali, nemojte odmah požuriti i stvoriti krive zaključke jer film jest dobar, ali nije dobar, odnosno dobar je toliko koliko treba biti da ne bude loš, ali loš je zato što nije toliko dobar da bude odličan. Shvatili ste, zar ne? Dakle, cijela ova priča može se sažeti nekako na – imamo Redforda, i imamo Gandolfinija. Kad njih dvojica ukrste mačeve, to je prizor. Doduše, Redford i ne zna glumiti (već čujem kolektivni uzdah negodovanja) jer je postao nešto kao Clint Eastwood (prepoznatljiv lik) i potreban je stvarno jebač od redatelja da izvede čudo, što ovdje nije bio slučaj. Zato, ako kojim slučajem pomislite da ga Tony Soprano jede za doručak po boljim scenama… to je zato što to i radi. Teško da i možete nešto napraviti s likom koji je moralan, častan, američki uzor, rođeni vođa kojeg svi poštuju. To bi bio Redford, da nema zabune. Zato su negativci uvijek zanimljiviji.

Pukovnik Winter je ono što se laički naziva ratnikom bez pravog rata, on upravlja zatvorom efikasno, ali s jakom dozom sadizma jer je svjestan kako sve što radi nema pokrića u stvarnosti jer ratišta vidio nije. Možda i najbolji dio filma (osim pirotehnike) jesu dijelovi kad Winter počne polako kopčati da gubi autoritet jer se u njegovom zatvorskom dvorištu pojavila nova njuška koja ima sve što on nema. Odglumljeno pravo dobro, uz malo zdrave nepredvidljivosti koju Gandolfini donosi, čini se, bez muke na stol. Doduše, to je i klišej, biti ratnik bez ratišta, ali jednako kao i biti ratnik sa svom silnom slavom. Razlog zašto je ovo loš film jest što taj zatvor djeluje više kao nagrada nego kazna neposlušnim vojacima. Oni su svi odreda časni, odani, hrabri i ispravnog karaktera. Uz to da je svizac onda zamotao čokoladu ide i pitanje; kojeg vraga onda svi rade u zatvoru? Iako, ruku na srce, ne postoji baš puno filmova koji bi pokazali hijerarhiju vojnog zatvora, pa postoji mjesta za improvizaciju. Ili, ako niste tome skloni, da pojednostavimo stvari, ovo je priča o tome kako žrtve ruše nasilnika s trona. Demokracija, pravo za život i ostale bullshit američke pizdarije koje dolaze u paketu s filmovima koji se dotiču vojske.

Zatvorski filmovi inače funkcioniraju posve korektno ako imaju glavu i rep, što je ovdje slučaj. I onaj lokalni prijevod Posljednja bitka iznenađujuće točno govori stanje stvari, ovdje nema bijega iz zatvora, što je, vjerujem, već svima malo povrh glave, već umjesto toga ide proguravanje demokracije, rušenje lošeg sustava i filmu stvarno ne nedostaje dobra akcije, kao i ponešto zdrave napetosti. Ima i uobičajenog maltretiranja nasilnik vs svi ostali i ponešto od toga djeluje dobro, dok ponešto djeluje i kao forsiranje negativnosti samo zbog toga što je netko negativac. Teško da će vam biti dosadan, što mu je možda, uz dobre glumačke izvedbe (koje pak puno toga polažu i na karizmatičnost glumaca) i bolja prednost. Razlog zašto sam ja sve ovo lijepo sjeo i napisao nije da odam počast Gandolfiniju (nije mi bio baš u top deset onih čije karijere pažljivo pratim), ali u jednu ruku i jest jer ako bi se njegovo ime pojavilo negdje na najavi filma, onda bi to značilo poštenu kvalitetu kakvu znaju isporučivati oni koji nikad nisu u prvom planu. The Last Castle možda i jest mjestimično smušen film, ali pruža jasnu sliku o njegovom glumačkom rasponu te bi stvarno svi profitirali da je ovakvih uloga bilo više. I, da se podsjeti kako je čovjek imao karijeru i izvan Sopranosa te ako vam isti ikad dosade, slobodno se upustite u malo istraživanje. Iznenađujuće je što se sve može pronaći.

Jedan komentar za “IN MEMORIAM JAMES GANDOLFINI: Posljednja bitka (2001.)

  • Gregor Samsa says:

    Samo Klint Istvud može patetikom da parira, čuvenom salutiranju iz ovog filma. Tipičan holivudski ,,everything is possible” film, koji bi trebao da rasplače i najtvrđe teksaške domaćice.

Leave a Reply

Your email address will not be published.