Ima li koga? (Is Anybody There?, 2008.)

Piše: Sven Mikulec

Ima li koga? (Is Anybody There?, 2008., 95 min.)

Redatelj: John Crowley

Scenarist: Peter Harness

Glume: Bill Milner, Michael Caine, Anne-Marie Duff, David Morrissey, Peter Vaughan, Rosemary Harris

 

Kao netko tko je imao privilegiju odrastati s čak dva djeda i dvije bake (dobro, tehnički tri – djed ima novu ženu… već 50 godina), vrlo dobro razumijem situaciju u domu obitelji maloga protagonista ovog filma. Čak bih rekao da je razumijem i bolje no što bih želio. Često sam tijekom životu razmišljao o tome čini li me činjenica da sam imao dovoljno vremena da upoznam gerijatrijski dio obitelji blagoslovljenim ili prokletim, imam li sreće što sam upoznao te ljude koji su živjeli u vrijeme Hitlera i Staljina, Freuda i Stjepana Radića, ili samo peh – jer će rastanak od njih biti težak i bolan, što je nešto što mnogo mladih ljudi nije prisiljeno osjetiti. Svaki sam put došao do identičnoga zaključka. Upoznati djeda i baku, biti dio osam desetljeća duge povijesti čovjeka koji je promijenio više država nego ja tenisica za nogomet, biti jedna od slika i uspomena iz ogromnog prašnjavog kovčega što ga drži ispod kreveta – privilegija je koju samo svima poželjeti mogu. Stari su ljudi podsjetnici na davno izgubljena vremena, hodajući spomenari, u džempere odjeveni obiteljski albumi, djeca u duši s ritmovima Ive Robića u srcu. Stari ljudi, baš poput Clarencea ovdje, nisu među nama samo da bi neobično mirisali, čudili se mobitelima, stvarali gužve na Konzumovim blagajnama ili se gubili po kvartu. Tu su i da nas podsjećaju na sve ono što nas čeka, gdje ćemo završiti neovisno o putu na koji natjeramo noge da krenu, da nas podsjećaju na život koji će projuriti pored nas poput kakvog bahatog brđanina u Mercedesu na ulicama Zagreba. Clarencei ovoga svijeta potrebni su Edovima – život bez djeda i bake siromašniji je život.

Ed je desetogodišnji dječak koji se nikako ne može pomiriti s činjenicom da živi u domu za brigu o starijim osobama, koji vode njegovi roditelji i u kojem je svoju sobu morao ustupiti senilnim gostima sanatorija. Svaki dan živeći na metar od smrti, on stvara opsesiju njome, i odlučuje dokazati postojanje duhova snimajući posljednje trenutke štićenika doma. Dok se muči s pitanjima što dolazi na kraju tunela i u kojim se oblicima ti ljudi kasnije vraćaju na svijet, u njegov život se ušeta naoko ogorčeni mizantrop s blagim naznakama senilnosti, grubi, neobrijani starac imenom Clarence. Njih će se dvojica, svaki sa svojim strahovima i žaljenjima, uspjeti pronaći i oformiti neočekivano prijateljstvo u kući u kojoj je samo jedna stvar očekivana – skori posjet Kosca.

Caine i mali Milner odlični su partneri na ekranu. Čovjek zbog kojeg sam i odlučio pogledati ovaj film nije me razočarao, shvatio sam to dok sam ga gledao kako k’o od šale pokazuje čitavu lepezu osjećaja, ni ne oznojivši naborano čelo. Caineov starac lik je toliko stvaran da ga poželite prošetati kvartom, zmiksati mu mrkvu i kupiti Skandinavku da malo reanimira malaksali um. Caine je velemajstor, koji je ovdje „svratio“ iznijeti film koji bi bez njega bio gotovo proječan i pokazati svijetu da još uvijek nije za sanatorijske partije šaha. S osamdeset godina na leđima ili ne, jedan od najboljih izdanaka britanske glumačke škole u posljednjih pola stoljeća i dalje oduševljava lakoćom i šarmom koji će, ovaj film me svojom tematikom podsjetio, itekako nedostajati publici diljem svijeta kad jednom sklopi umorne vjeđe.

Ima li koga? je jedan od onih filmova koji vas istovremeno i podignu i spuste, od kojih vam poskoči srce, samo da bi u idućem trenutku već potonulo u pete. Osjećaj tuge, gubitka, propuštenih prilika i, prije svega, prolaznosti stapa se s ljepotom života, s ushitom svakoga novog dana, s dražesnom neočekivanošću slučajnih prijateljstava koja vas obilježe zauvijek, tvoreći jedan ljupki, veliki mali film na koji vam bude drago da ste nabasali.

Topla, ljudska priča o nesvakidašnjem prijateljstvu, rođenom u mjestu gdje se u pravilu samo umire, sigurno nije nešto što dosad niste vidjeli (priče o neobičnim prijateljstvima i slučajnim partnerima zapravo su prilično popularna filmska tema) ili što biste uvrstiti na listu najboljih filmova desetljeća, i možda me osvojila ovako lako jer mi je zbog tematike gard otpočetka bio ponešto spušteniji no inače. Baš zbog toga reći ću ovako – s obzirom da, podsvjesno znajući da ne govorimo čak ni o najboljem djelu iz Crowleyjeva opusa, ovom prilikom ne vjerujem u potpunosti svojoj glavi, Is Anybody There? preporučujem  – od srca.

Leave a Reply

Your email address will not be published.