Igra (The Game, 1997.)

Piše: Ivan Andrijanić

Igra (The Game, 1997., 129 min.)

Režija: David Fincher

Scenarij: John D. Brancato, Michael Ferris

Glume: Michael Douglas, Sean Penn, Deborah Kara Unger

 

Dame i Gospodo, dobrodošli u svijet Nicholasa Van Ortona, momka koji se odavno oprostio s bilo kakvom vrstom iznenađenja, zanimljivosti i općenito životnog uzbuđenja. Čovjek je to vrlo sigurnog poslovnog statusa, ali s druge strane, privatni život mu je prilična katastrofa i rasulom ispunjena jednoličnost u kojoj funkcionira poput automata za kavu. Tu je negdje i mlađi član obitelj, zvan Conrad, inače dežurna crna ovca u familiji, koji odluči obradovati svog starijeg brata te mu pružiti prilično zanimljiv poklon za rođendan, koji je ovaj po običaju planirao provesti sam, uz televiziju. Riječ je o svojevrsnoj „igri“, koja za početak natjera Nicholasa da prođe kroz razne psihološke testove, a potom mu prevrće život apsolutno naglavačke, pretvarajući do jučer bezidejnu realnost u apsolutni kaos, gdje ga uhode, prate i progone ljudi o kojima ne zna apsolutno ništa, te stavljaju u često pogibeljne situacije.

Igru sam prvi put odgledao prilično davno, negdje koncem ’90-ih, i startni dojam kao klincu bio je taj da je to najzanimljivi akcić kojeg sam vidio u životu. Ipak, svako malo sam na njega nanovo naletio, prikazivao se i na TV-u ili sam nekim drugim kanalima dolazio do toga, pa se ponešto počelo mijenjati i samo shvaćanje materijala, te primjećivati i druge stvari osim vrhunske dinamike. Davidu Fincheru to je drugi „pravi“ film (debitantski pokušaj s trećim nastavkom Aliena bio je toliko izmasakriran na montažnom stolu da uopće nisam siguran može li se zvati njegovim djelom), nakon velikog uspjeha „What’s in the Box?“ remek-djela Sedam, dvije godine ranije. Kroz okvir vrlo uzbudljivog i lako gledljivog trilera ušao je u stvarni svijet i neke osnovne egzistencijalne probleme, gledajući kroz oči jedne tjeskobne i razočarane osobe.

Michael Douglas prilično je uvjerljivo odigrao ciničnog i beskrupuloznog Nicholasa, kojeg su krive životne odluke dovele, između ostalog, i do razvoda od žene, te traume iz djetinjstva, uzrokovane samoubojstvom oca, učinile jednom rezigniranom i usamljenom osobom, hladnokrvnom i skeptičnom prema ičemu. Sean Penn odlično parira kao Conrad, sušta suprotnost svom starijem bratu. Izliječeni ex-narkić, koji iz današnje perspektive ostavlja dojam nesputane osobe koja svaku sekundu vlastitog života provodi u osobnoj satisfakciji, nešto što je Nicholasu u sadašnjem stanju trn u oku i krajnja nezamislivost. Karizmatična Deborah Kara Unger dojmljiva je kao zanimljiva Christine, čija uloga do samog kraja nije potpuno jasna.

Fincher majstorski prati radnju svojim upečatljivim, vrlo prepoznatljivim stilom. Sve je ovijeno sivilom i sumornošću, u filmu prevladavaju naglašeno zagasite boje, a scenaristički motivi njegove su klasične okupacije, izgubljeni pojedinci u hladnom svijetu. Neka vizualna rješenja su fenomenalna (primjerice scena s projektorom, gdje se vrte razno-razne slike i testiraju Nicholasove reakcije), ili kad naš glavni lik uđe u svoju kuću, pale se UV svjetla i starta pjesma White Rabbit, kultnih psihodeličara 60-ih zvanih Jefferson Airplane, a cijela kuća je išarana prepoznatljivim grafitima te sve djeluje nekako kaotično. Sam uvod je naglašeno sjetne atmosfere, prikazuju se dijelovi iz Nicholasova djetinjstva, a sve kroz stare, pomalo oronule fotografije, popraćene melankoličnom glazbom Howarda Shorea.

Kombinacija ovog redatelja i 90-ih godina prošlog stoljeća znači jedno, a to je genijalni twist u zadnjih petnaestak minuta. Svaki kadar filma djeluje kao vrlo tajanstveni komadić slagalice, koji naslućuje, ali ne daje konačno rješenje. Ono što na kraju dobijemo, vješto je napravljen, vrlo zanimljiv i smislen mozaik. Oni koji su gledali, znat će o čemu pričam. Za one koji nisu, pa, iznenadite se. Što više reći, prepuštam riječ slici.

2 komentara za “Igra (The Game, 1997.)

  • Ae Ea says:

    Jako dobar film, preporuke :)

  • Izabela says:

    baš sam danas razmišljala o ovom filmu. vrlo vrlo dobar, nabijen , napet, prepoznatljivo fincherovski i uzbudljive fabule. preporuke idu i od mene

Leave a Reply

Your email address will not be published.