Housebound

[G. Johnstone, 107 min, 2014.]

7.5

REŽIJA

Gerard Johnstone

SCENARIJ

Gerard Johnstone

GLUME

Morgana O'Reilly, Rima Te Wiata, Glen-Paul Waru

SAŽETAK

Zabavni novozelandski hibrid za dobru večer.

7,8

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Decadent Sympozium

Jedno je od pravila žanra filma strave da se autori u „malim filmovima“ često dohvate žanra komedije i na tržište plasiraju dobru zafrkanciju. No ona zna imati više dubine od vodećih produkcija (pri čemu mislim i na pod-domenu produkcije samog žanra komičnog filma „strave“), za što je dobar primjer Juan de los Muertos (2011), a sada i Housebound.  Ako ne znate u koji žanr spada, taj biser bi vas u prvih 40 sekundi doista mogao zavarati da se radi o pokušaju ozbiljnog filma strave, sve dok se pljačkašu bankomata palica ne odbije u glavu i on se onesvijesti pored suučesnice Kelly Bucknell (Morgana O’Reilly), probisvijeta kojeg na licu mjesta uhvati policija i stavi u kućni pritvor kod njezine majke Miriam (Rima Te Wiata) koju Kelly ne može smisliti ni pod razno, ne samo zbog njezinog teško podnosivog karaktera kontrolirajućeg klepetala, već i zbog tendencije praznovjerja. S druge strane, upravo kada film postavi komedijaški ton, dolazi do zavaravajućeg obrata u kojem autori potom podešavaju smjer priče i ugođaj scena prema autentičnom filmu strave, samo da bi onda, kroz nekoliko novih, sporednih likova koje uključe u priču preko paranormalnog događaja u kući, oba pola filma slili u jednu bistru sliku smislene zabave.

BR1

Pitanje dobrog omjera mi se činilo važnim ponajviše zato što žanrovi koji koketiraju s komedijom često izgube nit vodilju u balansiranju između zabavljanja i pripovijedanja priče. Kada je u pitanju sama priča, Housebound ustvari nudi nekoliko slojeva radnje i do kraja čak zadobiva karakter jednog sasvim solidnog trilera koji ovisi o pripremljenosti gledatelja na skup tipičnih i netipičnih tropa kojima kontinuirano otkriva da nije u priči filma sve kako se na prvu čini. Štoviše, materijal filma dovoljno je temeljito razrađen da bi se od njega mogla napraviti zanimljiva – skuplja i zvučnija – francuska ili američka reinterpretacija, iako će bolji poznavatelji žanra prepoznati niz fragmenata različitih varijacija na sličnu tematiku u kategoriji „ozbiljnog filma strave“. S druge strane, 107 minuta je previše za ono što film donosi i na koji način to čini, tako da se završni čin filma razvukao i konačni – očigledni – događaj nikako da kapne u perpetuiranju ustaljenog sukoba koji je iscrpio sve elemente koje je priča mogla ponuditi. Budući da je scenarist imao puno posla oko usklađivanja slojeva radnje, isti se problem razvlačenja može na trenutke osjetiti i tijekom sredine filma, naime kada on mora dostaviti te slojeve, a nema za to prostora. Za to vrijeme, doduše, magnetski pol komedije funkcionira prilično dobro: šale nisu ništa posebno urnebesne, ali isto tako nema nikakvog forsiranja, pri čemu je najvažniji odabir trenutka, a u Housebound ih ima dovoljno, kao i zaista odlično humornih scena, u čemu netipičnog glavnog ženskog lika – tomboy koji će „duhu razbiti facu“ – dobro koriste za produciranje  atipičnih situacija.

U filmu nema antipatičnih likova, a glumci primjereno surađuju. Svi likovi koji se pojavljuju, izuzev jednog „čudnog“ susjeda koji je prije funkcija nego li lik, imaju određenu ulogu za potrebe priče i određeni spin u karakterizaciji za potrebe humora, ali ih ne bih htio posebno ovdje isticati jer bih mogao utjecati na recepciju situacijskog humora koji izgrađuju svojim definicijama. Tako tek želim istaknuti da nose određenu životnost, naročito policajac Amos (Glen-PaulWaru), a svojim su ponašanjima negdje između crnohumorne svjesnosti o scenariju svojeg vlastitog filma i zbiljske zabrinutosti za događaje koji ih zahvate. U tom smislu moglo bi se film uspoređivati s filmovima Simona Pegga, ali po mom se sudu ovdje radi o koherentnijem i kvalitetnijem djelu. Također vrijedi napomenuti da autori razumiju film strave, ili su barem u tom smislu svjesni njihovih klišeja, pa na dobrom tragu jednog Cabin in the Woods (2012) vješto okreću neke od finti koje neki drugi filmovi poput Hide and Seek (2005) nisu znali dobro izvesti. Zanimljivo je što u sklopu produkcije postoji angažman oko okruženja u kojem se nalaze, time hoću reći: kuća i okolica u kojoj se događaji odvijaju nije kreativno nezbrinuta i definitivno ne liči na sve druge kuće iz filmova o duhovima, štoviše, mnoštvo detalja godi oku i pokazuje nam da na tom mjestu doista netko i živi, a atmosfera slike je presvučena u spektar smećkasto-zelenkastih tonova koji ustvari pogađaju ekvilibrij između tipične sumornosti filma strave i vedrine koja se uvodi komikom. U istom je duhu skladana i sama glazba koja je s jedne strane primjereno neprimjetna, a s druge se strane pomalo karikaturalno poigrava s tobože smrtno ozbiljnim situacijama – i kada već to spominjem – film doista ima i taj kapacitet da na momente, bez jumpscareova, pomalo zagolica pluća strahom.

BR2

Zaključno, Housebound je vrjedniji od materije filmova strave koja je ove i prošle godine došla u naša kina, sam Bog zna da sam se nagledao smeća, a o nekima i pisao, i vrjedniji je barem u tom smislu što istovremeno dobro zabavlja i nije nimalo glup, pa ako ga još niste imali prilike pogledati, evo mu i moje preporuke.

Leave a Reply

Your email address will not be published.