Hitler: Konačni pad

[O. Hirschbiegel, 2004.]

9

REŽIJA

Oliver Hirschbiegel

SCENARIJ

Bernd Eichinger

GLUME

Bruno Ganz, Alexandra Maria Lara, Corinna Harfouch, Ulrich Matthes

SAŽETAK

Jedan od filmova koje morate pogledati jednom u životu, pogledati ga, ne kao film, nego kao pouku, s dubokim humanim osjećanjem prema likovima i pustiti ga da vas razori, uništi i poremeti.

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

7,7

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Igor Marić

„Sutra će me milijuni ljudi proklinjati, ali takva mi je sudbina.“

Riječi su to čovjeka koji je do zadnjega trenutka vjerovao samo sebi. Što čini jednoga monstruma? Je li to nedostatak suosjećanja i ljubavi prema bližnjima, nedostatak razumijevanja za druge i drugačije, nasumičan splet okolnosti, genetska predispozicija za bolesti sa psihičkim manifestacijama ili moć kojom raspolaže? Koliko je monstruma postojalo ne može se ni zamisliti, a zapravo je svakoga od njih povijest vidjela drugim očima. Neke od njih danas pamtimo kao začetnike naprednih civilizacija, iako su svojim zlom poslali druge u ambis, nekima se ponosimo zbog njihovih osvajačkih pohoda koji su odnijeli nebrojene živote, a neke slijepo štujemo kao unapređivače i revolucionare. Sedamdeset godina je prošlo otkako se ubio Adolf Hitler, otkako je pala njegova zla tvorevina, a mi ga još uvijek, ma kakva bila naša ideološka stajališta, gledamo kao vraga, antikrista, bolesnika, koljača i okupatora, sve samo ne kao čovjeka. From Hell’s heart, I stab at thee!, kažu svi razumni, ipak sedamdeset godina nije malo, a ako proguglate filmove o Hitleru, bit će vam jasno da se na filmskom platnu nitko nije osmjelio skinuti s Hitlera plašt mržnje ličnosti kako bi se otkrile motivacije i intimni razlozi koji su pretvorili mladoga propaloga slikara u najvećega monstruma u povijesti ljudske rase.

8

Koliko god u posljednje vrijeme bilo omraženo spomenuti kolektivnu krivnju, ta ideja jako je bitna za konkretnu tematiku. Teško bi bilo zamisliti da bi Hollywood mogao s pravim osjećajem napraviti film koji ne bi bio propagandni. Potpisnik redaka uvjeren je da je početak novog stoljeća i milenija izraslog na krhotinama svijeta razrušenoga u pohodu njemačkoga naroda na „manje vrijedne“ bilo savršeno vrijeme da upravo oni ispričaju iskrenu filmsku priču o svome grijehu.

Der Untergang veličanstven je ratni film. Većina svjetske publike ipak ga zna samo po isječku „Hitlerova bijesa“ koji je stotinama tisuća puta na YouTubeu presinkroniziran. Jedna od tragičnijih i udarnijih scena općenito u žanru ratnog i povijesnog filma, čiju se pozadinu, simboliku i značenje za razvoj likova može toliko detaljno razložiti da bi nam za to trebalo još nekoliko tisuća riječi, svedena je na očajnu komediju trivijalnih situacija zato što internetske generacije ne shvaćaju što se krilo iza ludačke i shizofrene figure, koju je taj monstrum planirano oblikovao kako bi zaludio milijune. Kad smo već spomenuli dotičnu scenu, red je da svršimo s uvodom i prijeđemo na konkretno o filmu, a nema boljega načina nego ocijenivši rad Bruna Ganza.

4

U intervjuima koje je dao prije i poslije premijere filma izrazio je svoje dvoumljenje oko odluke o prihvaćanju uloge života koja bi lako mogla i biti ona koja okončava karijeru. Kako savršeno glumiti Hitlera, a ne biti „hitler“? Povjesničari su Ganzu izišli u susret i na višemjesečno preslušavanje ustupili svježe pronađene snimke Hitlerovoga susreta s finskim feldmaršalom u intimi kupea u vlaku. Ganz je tako dobio iznimno rijedak uvid u Hitlera i njegovo ponašanje u privatnom životu, prema čemu je oblikovao dvije strane kovanice osobnosti i usavršio ih do krajnjih granica. Kada ga prvi put vidite, držanje, brkovi i zalizana kosa, sve je vizualno baš onako kako treba biti. Ono što ne odgovara je njegova ljubaznost, obzirnost i pristojan osmijeh. Tu počinje veliki filmski obračun s Hitlerovom osobom. Kako bi se prikazala demistificirana zloba, bilo je potrebno prikazati i koliko je Hitler zapravo bio osoba koja je kuharici davala komplimente, smirivala tremom obuzetu tajnicu, osjećala prijateljstvo i izdaju, voljela svoga ljubimca, a samo minutu poslije bez trunke kajanja slala milijune u smrt i naređivala smaknuća najbližih.

Ono što Konačni pad i vizija redatelja Olivera Hirschbiegela savršeno rade jest harmoniziranje raznih suprotstavljenih strana i prikazivanje da ništa u svijetu nije crno-bijelo čak nikada je crno kao mrak. Sam je glavni lik djelomično stavljen postrance, jer se film odvija kao dokumentarna priča s aspekta Traudl Junge. To je učinjeno kako bi se ograničilo koliko će lik Hitlera u maestralnoj izvedbi biti gledatelju privlačan i koliko će s njim suosjećati. Redateljska vizura filma dosta je statična, moglo bi se reći i da joj nedostaje hrabrosti, ali je zato veliki fokus stavljen na suprotstavljanje površinskoga materijalno razrušenoga svijeta, čija se entropija širi sve do obzora, i podzemnoga, duhovno razrušenoga bunkera koji odiše tjeskobnošću, klaustrofobijom i neizbježnom propasti. Montaža i kompozicija maestralni su u suprotstavljanju trivijalnih briga individua u bunkeru i ratne patnje onih koji stradavaju na zemlji pod njihovim zapovjedništvom. Film je za vanjske lokacije koristio ulice Sankt Peterburga, koje su scenografi fantastično preuredili u ruševine Berlina. U navrate je teško povjerovati kako su određeni kadrovi zapravo samo rekonstrukcije. Atmosfera je stopostotno uspješno realizirana i nemoguće je ne osjećati prostornu i individualnu ograničenost likova pod opsadom ruske vojske, što tjera gledatelja da likove razumije unatoč njihovoj užasnosti. Osobno mi se glazbena podloga u navrate činila nedostojnom najvećeg njemačkog ratnoga filma, jer sam očekivao da će upravo orkestralan score biti glavni redateljev sinestetički alat, no on željeno postiže i u tišini.

5

Vrijeme je i za osvrt na likove. Film traje dva i pol sata i nevjerojatno je koliko vremena uspije posvetiti svakome od malog milijuna likova kojima barata. Nesumnjivo će neupoznati gledatelji u početku pomiješati neke od sporednih likova, ali to i nije toliko važno jer nas odjavna špica upoznaje s poslijeratnim sudbinama većine njih koji prežive Konačni pad. Likovi u bunkeru tu su uglavnom svojom voljom. Ljudi su to slabih karaktera, uglavnom svjesni svoga grijeha, ali i bez hrabrosti da ga isprave i okaju. Većini je njih samoubojstvo jedino očito razrješenje njihovih života. Der Untergang vjerno prikazuje koliko su beznadežni bili i obični Berlinčani posljednjih dana mjeseca travnja 1945. Njih nije plašila pomisao na život bez nacional-socijalizma, jer ga već nekoliko godina nisu ni živjeli, već ih je plašio prospekt izdaje onoga za što su se borili u trenutku kada shvate da su se borili za pogrešnu stvar. Generali u bunkeru plaše se drugih stvari. Plaše se časti zapovijedanja, jer su svjesni da njihov vrhovnik više nama doticaj sa stvarnošću. Njihov očaj je beskrajan. Mnogi od njih pobili su neizbrojivo mnogo ljudi, ipak, gledatelj ne može ravnodušno gledati ni njihove smrti. Životima svih stanovnika bunkera upravlja Adolf Hitler. On nikome ne zapovijeda da ode, da se preda, da bude strijeljan, ali njegovo pomicanje isfantaziranih armija i jedinica, nada u nebeski prevrat i povrat izgubljenoga uništava sve uokolo.

Ako je Ganz svoju ulogu odradio briljantno, svaka je druga samo malo ispod nje – maestralna. Glumci su čak i u ograničenim vremenima na ekranu iz uloga izvukli maksimume. U malim pogledima, trzajima i izdasima svi uspijevaju donijeti traženo. Pokazati ono malo dobra koje se krije u njima, ili ono puno očaja koji ne puštaju na provršinu. Corinna Harfouch kao Magda Goebbels vjerojatno ima jednu od najtežih uloga. Njezina stamenost nasuprot krhke figure muža poltrona naizgled odaje izrazito hladnokrvnu ženu koja svoju djecu pobije bez trzaja usne. Ali kada je vidite malo poslije, dok joj on puca u prsa, shvatite da je jedva čekala svoju smrt. Iako bih mogao redom nabrajati sve glumce, stat ćemo tu, kako bismo za kraj prenijeli bitnu poruku.

6

U svome ludilu Hitler je šekspirijanski tragični antijunak. Osjetite ga, shvaćate njegov bijes i razumijete njegovo objašnjenje da je njemački narod zaslužio propast jer ju je sam odabrao. Hitler će vam se možda i svidjeti, a možda ga čak i zavolite (iako to nikome nećete reći), no kada se mlada Junge na biciklu odveze u svijet, a stara sjedne pred kameru, ono što će reći promijenit će vam viđenje svijeta. Kao i ona, jednoga dana proći ćete ispred nekog spomenika, vidjeti neki dokumentarac, upoznati nekoga s pričom iz toga vremena i čitav će vam se sustav uvjerenja preokrenuti. Mislit ćete da je to bilo davno, da s vama nema nikakve veze. Šest milijuna Židova u logorima? To se ne može ponoviti. Milijuni života na ratištima? Ovo je dvadeset i prvo stoljeće. Kolektivna krivnja? Grijeh je već okajan. Ne… Sve dok i jedna osoba bude opravdavala bilo kakav zločin zbog razlike, svijet će se kad-tad kupati u krvi nevinih. Zato je Der Untergang jedan od filmova koje morate pogledati jednom u životu, pogledati ga, ne kao film, nego kao pouku, s dubokim humanim osjećanjem prema likovima i pustiti ga da vas razori, uništi i poremeti. Jer samo se tako nikada neće ponoviti.

3 komentara za “Hitler: Konačni pad

  • Admir says:

    Kad smo kod demistifikacije, može li ovaj film ili neki istoričar ili još bolje makroekonomist uzeti papir pa nacrtati kako u prvom svjetskom ratu devastirana njemačka sa ogromnim ratnim dugovima i inflacijom za desetak dvadeset godina izrasta u velesilu koja osvaja pola svijeta ? Ko je finansirao sve to, koja je stojao iza Hitlera ? koji lobiji ? koje države ? koje tajne službe ? Po mome skromnom mišljenju dobra je ona stara : Prati trag novca.

  • Anonymous says:

    @Admir: ti si teoretičar velike urote…koji si ti genijalac

  • Ian Curtis says:

    Prvo se treba staviti ovaj tvoj pojam “velesile” i što to znači u kontekst tadašnjeg vremena, pogotovo Velike depresije, koja je slomila sve industrijski razvijene zemlje.

    Zapravo je prilično jednostavno kako su oni uspjeli financirati vojnu industriju i WW2. Državno-kontrolirana industrija, javni radovi, država je bila potpuno zatvorena od inozemnog tržišta i trgovine, sva proizvodnja je bila obavljana po minimalnim troškovima jer su zabranili radničke sindikate, cijena rada je bila drastično snižena i minimizirana, cijene i plaće su bile fiksne.

    Kad je rat počeo, nastavilo se dodatno smanjivanje plaća tako što su prisilno uvozili radnike iz okupiranih područja, koji su radili praktički besplatno, počeli su uvoziti dobra i sirovine besplatno iz područja koja su okupirali i istodobno su preuzeli industrije i gospodarstva okupiranih područja i podešavali kako im je bilo potrebno. Veliki dijelovi ekonomija Poljske, Francuske, Češke, Slovačke su bili kontrolirani od strane Njemačke, kao što su kontrolirali i njihove nacionalne banke i valute.

    Evo ukratko nacrtano sa ekonomske strane, nema nikakve teorije zavjere, niti lobija, kovčega s zlatom i parama koje su švercale tajne službe. Znam da je ovako dosadnije, al jebiga, stvarnost nije film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.