Heroj (2002.)

Piše: Vanja

Heroj (Ying Xiong a.k.a Hero, 2002.)

Režija: Yimou Zhang

Scenaristi: Bin Wang, Yimou Zhang

Glume: Jet Li (Nameless), Tony Leung Chiu Wai (Broken Sword), Donnie Yen (Sky), Maggie Cheung (Flying Snow), Ziyi Zhang (Moon), Daomin Chen (King of Quin)

 

I prvo desetljeće novog milenija može se pohvaliti jakim ostvarenjima azijske kinematografije različitih žanrova, pa tako i ovim velikim, po mnogo čemu ambicioznim, no atraktivnim kineskom epom. Tek u nominaciji pet kandidata za najbolji strani film 2003.g., „Heroj“ prije svega obilno daruje oko promatrača (beauty lies in the eye of the beholder, ne?). Redatelj Zhang Yimou (Red Sorghum, Raise the Red Lantern, House of Flying Daggers, Curse of the Golden Flower…) nije nepoznanica, a ovaj put se odlučio na ekranizaciju razdoblja davne kineske povijesti u određenoj mjeri zasnovanom na stvarnim činjenicama. Uz zvjezdanu postavu kakva već jest, ne treba očekivati isključivo užitak u vratolomijama atraktivnih borilačkih zahvata. Film je slojevit na više načina, vizualno gotovo matematički dotjeranih scena, s fascinantnim poigravanjem boja koje praktično dijele „Heroja“ na nekoliko zasebnih dijelova koji se gule dok film kreće praktično od kraja prema početku, ostavljajući gledatelja da se izbori s bespoštednom količinom izvrsno iskorištenih efekata. Boje kao jedan od glavnih asova Zhangu nisu strane, no kroz zasebne i kroz zaplet sve složenije priče, ovaj put je nadmašio i samog sebe.

Vrijeme je sedam razularenih i zaraćenih kraljevstava neposredno pred prvotno ujedinjenje Kine, otprilike razdoblje prije nekih dvije tisuće godina. Kralj inače najjačeg kraljevstva Quin (Daomin Chen) je već paranoičan u mjerama sigurnosti, pretrpivši nekoliko neuspješnih atentata vrhunski obučenih ubojica (Broken Sword, Flying Snow i Sky). Po saznanju da je Nameless onaj čije je koplje nadmašilo ono Donnieja Yena, kroz kompliciran protokol ga uvodi u palaču kroz (očito) Vrata Nebeskog Mira, na sto, dvadeset a zatim i na deset za priču bitnih koraka. Ubojice su inače iz kraljevine Zhao koju je u više navrata poharala Quinova vojska. Nameless (Jet Li) je bezimeno siroče koje deset godina usavršava tehnike mačevanja i u konačnici donosi dokaze da je porazio smrtonosnu trojku. Kralj ga ne dovodi u palaču samo kako bi ga nagradio. Dovodi ga kako bi nam u mješavini retrospekcije i kronologije ispričao veliku i uvjerljivu priču.

Lijepo je vidjeti Jeta Lija u kineskom filmu, gdje blista u vrsno koreografiranim scenama borbe kroz opetovana sjećanja koja prodiru kroz slojeve crvene, žute, plavo-zelene, bijele te – samo na dvoru – srebrnosive i crne boje. Uz kremu kineskog glumišta, koju definitivno čine i Tony Leung i česta mu filmska ljubav Maggie Cheung, Jet Li dostojno radi ono što zna, ni sekunde ne promijenivši izraz lica; savršeni je sklad pokreta, boje, glasa i izgovora, za razliku od njegovih zapadnjačkih ackija (kunem se, bilo mi je čudno čuti njegov savršen mandarinski…) Boje u kombinaciji s koreografijom i zapletom čine naoko besprijekornu cjelinu neodoljivu oku, listajući se sa svakom pojedinačnom pričom koja predstavlja tek jedan sloj u raspletu ovog profesionalno satkanog epa. No, ne bih željela upasti u klišej i porediti ga s bilo čime. „Heroj“ ima svojih mana. Moguće da su iste proizašle iz npr. velikog praska koji je Ang Leejev „Crouching Tiger, Hidden Dragon“ imao na zapadnom tržištu, (meni je ovaj bolji…) i nakratko sam imala dojam da je film napravljen u potpunosti po narudžbi. Ne mislim ovim reći kako je već viđen – jer što to već viđeno nije, a ovolika količina boja i efekata u 90 minuta filma koji nije ni SF niti 3D ipak ne spada u kategoriju déjà vu. Uz jednostavan i nostalgičan soundtrack Tan Duna, jasno je da je Yimou Zhang pucao na visoko, osobito uz scenarij koji ima neke kikseve koje baš i ne volim, tipa „domovina“, „naše“, greater good i slično. S druge strane, što je loše u tome, osim reklame obilju mnogobrojnih perjanica ranije  azijske kinematografije, koje tek čekaju biti otkrivene? Dakle – ja opravdala mane i sretno pospremila tamo neke prvotne dojmove.

Bezimeni se, dakle, usredotočio uništiti ljubav koju Slomljeni Mač i Leteći Snijeg dijele već godinama, otkako je njena oca, generala Zhuana, pogubila Quinova vojska. Bezimeni stiže u Zhuan, u visoku školu kaligrafije u kojoj će pronaći Slomljeni Mač, čije je umijeće kaligrafije vrsno kao i njegovo vladanje mačem (štošta tih nerijetko omalovažavanih istočnjačkih mumbo-jumbo zapravo drži vodu – valjda). Dakle, film ima slojevitu ljubavnu priču jer je tu i mlada Mjesec (Ziyi Zhang) koja će za svog učitelja (a to je, naravno, Mač) dati i zadnju kap krvi. Smišljajući način za unošenje razdora, Bezimeni će se prethodno upustiti u obračun s Nebom (Donnie Yen) u nekoliko minuta neviđeno atraktivne borbe popraćene prosijecanjem kišnih kapi popraćenog notama sa struna slijepčevog guqina. Među zaljubljene ubaciti kost nije lako, ali je izvedivo, a još ako se u priču ubaci zajednički prijatelj, voila. Kralj ima moć slušati i sklopiti mnogo složeniji i istini bliži scenarij od onoga kakvim se čini prvih dvadesetak minuta, pola sata ili čak više. I tako počinje priča u Zabranjenom gradu, uz minuciozno riješenu kraljevu gardu, oklope, šljemove, peruške, koplja, zidine, podove i kutijice od drveta obojanog crno-crvenim lakom. I još malo boja. And then some more.

Christopher Doyle definitivno je imao posla jer su scene zahtijevale ne samo promjenu kostima nego i kompletnih setova kako bi se uklopili u ono što je tražio scenarij. Tone lepršavih slojeva svile bukvalno pronose gledatelja kroz zasebne no dijelom povezane priče. Dar je znati se igrati, čak i ako se ovaj put Zhang malo zanio – zlatno lišće u drugoj crvenoj priči je hrabra akrobacija na rubu kiča, što uz zračne okršaje i efekte paše savršeno jer – ljudi ne lete, zlatno lišće ne postoji u prirodi, ali čovjek ima maštu. Tumačiti pojedine boje bilo bi čisto baljezganje, jer simboliku svatko shvaća na svoj način pa žuta nije za svakoga boja ljubomore niti je crvena nužno boja ljubavi, pa ni Leteći Snijeg ne mora nužno biti hladnokrvna kučka. Nadalje, film sam po sebi nije osobito smorio ekipu, jer se ciljano oslanja na efekte i dakle ne zahtijeva nužno savršenu glumu od – do. Postoji veliki broj akcijskih scena koje su prave plesne točke (zato to valjda i zovu koreografijom), s prolijetanjem, titranjem u zraku i trčanjem po vodi dok svo to more svile bojama prati okoliš (ili je obratno, svejedno) kao da uvjerava: ja sam razlog zbog kojeg oni mogu letjeti, ja se napušem i onda… puf. U realnom svijetu, letenje baš i nije neka ispomoć u mačevanju, ali ovo je film. Iako nam je poznato da su (zasad) samo Donnie Yen i Jet Li i u zbilji majstori borilačkih vještina, savršeno se uklapaju i Meggie i Tony i mala Ziyi Zhang – s kaskaderima ili bez, nije ni njima prvi put.

Mnogoljudne scene kraljeve vojske s neviđenom količinom strijela iz višecjevki također su obilato poduprte specijalnim efektima. Moćna i mnogobrojna, ta sila ne napada niti ide u bliske susrete, no upotreba CGI-ja je potpuno opravdana. Pljusak na školu kaligrafije s tek pojedinom strijelom jasno ocrtanom u tisućama drugih, obrana s krova ili konačna scena stvaranja heroja zbilja su savršenstvo, pod uvjetom da čovjek zaboravi kako je neke stvari u zbilji nemoguće izvesti.

Ukupna glumačka izvedba se možda na mjestima učini nedostatna, ukočena, ljudi izvode neizvedive stvari i tako to, no kako film klizne s prvog na drugi zaplet i dalje, ponavljanjem i nezamjetnim no bitnim proširivanjem priče se pojačava i film, tempom, izvedbom, preciznošću i vizualnim nasiljem kroz praktično pretjeran sklad boja i pokreta. Gluma postaje dublja kako skriveni motivi isplivavaju na površinu, a kroz sukob likova gule se i boje, otkrivajući svaki put još jedan djelić slagalice. Ne želim pametovati o filozofijama pojedinih likova ili načinu na koji se film probio do bjelosvjetske publike. Ne tiče me se što je bio nominiran za Oskara, Medvjedića, Globus, pauna, dobio Pijetla i sve najprestižnije hongkonške nagrade (najboji film, režija, kostimografija, dizajn, koreografija, zvuk, glazbena tema i vizualni efekti…).

„Heroj“ je film koji treba pogledati. Bogat je više no što paleta može podnijeti, a ponekad je ljudskom oku potrebno upravo ovakvo izobilje podražaja često tipično za ovakva ostvarenja. Prepustiti se i uživati u skladu nije nikakav grijeh.

8 komentara za “Heroj (2002.)

  • Maxima says:

    Je li to najveća zamjerka? 😀 Ime pa prezime ili prezime pa ime – nije to baš tako strašno.

    Hvala, anyway – konstruktivno.

  • Maxima says:

    blago tebi kad možeš tako lako reći da je netko najbolji redatelj na svijetu, zavidim ti na tome. :)

  • Maxima says:

    Bilo bi čudno da pominjem one, koje nisam, barem u kontekstu kakav jeste :)

  • MaX says:

    Pogledao davnih dana i to više puta,remek dijelo u svakom pogledu…

Leave a Reply

Your email address will not be published.