Greenberg (2010.)

Piše: Sven Mikulec

Greenberg (2010., 107 min.)

Režija: Noah Baumbach

Scenarij: Noah Baumbach, Jennifer Jason Leigh

Glume: Ben Stiller, Greta Gerwig, Rhys Ifans, Jennifer Jason Leigh, Sam

Ocjena: 8/10

 

Noah Baumbach jedan je od zanimljivijih nezavisnih filmaša čije sam opuse, barem djelomično, dosad stigao upoznati. Njegov prvijenac Kicking and Screaming vrlo je zanimljiva priča o skupini fakultetlija koji ne žele napustiti studij i suočiti se sa životom, The Squid and the Whale je 2005. pokupio fenomenalne ocjene i desetljeće nakon debija potvrdio Baumbachov talent, a Frances Ha, njegovu prošlogodišnju suradnju s ljupkom Gretom Gerwig, tek trebam istražiti. Uz pažljivo odabrane redateljske projekte, Baumbach je potpisao i nekoliko zapaženih scenarija, poput Panike pod morem i Fantastičnog gospodina Lisca. Greenberg, neobična dramedija nošena odličnim trijumviratom u sastavu Stiller-Gerwig-Ifans, naizmjenično zabrinjava, nasmijava i izaziva neugodu, dajući mi još jedan podsjetnik zašto toliko volim filmove ovoga profila.

Phillip i Carol, bogati bračni par, s djecom odlaze na turističko putovanje u Vijetnam, a u njihovo luksuzno losanđelesko imanje za to će se vrijeme iz New Yorka doseliti Phillipov problematični brat Roger (Stiller), koji se oporavlja od živčanog sloma. Susret s obiteljskom pomoćnicom Florence (Gerwig) i njegovanje bolesnog psa Mahlera (Sam), kao i obnova davno zapuštenog prijateljstva s otuđenim srednjoškolskim prijateljima (Ifans), Rogera će trgnuti iz letargije, malo otvoriti svijetu i vratiti njegovom životu dašak reda i smisla. Može li ova neočekivana i neobična veza ranjene mlade djevojke i izgubljenog sredovječnog muškarca zaživjeti? Mogu li se stara zamjeranja i grijesi prošlosti preskočiti i raskrčiti staze manje usamljenoj budućnosti?

Dva su vrlo bitna razloga zbog kojih ovaj film neće sjesti baš svima. Prvi je Ben Stiller, glumac čije je samo ime dovoljno zloglasno da gledatelja obeshrabri u startu. Tijekom godina, Stiller je snimio dosta filmova upitne kvalitete, a, iako je tu bilo i prilično simpatičnih uradaka poput Zoolandera ili Dodgeballa, velik broj mojih poznanika na sami spomen njegova imena okreće očima. Kao Greenberg, Stiller se malo odmakao od svoje „nespretni dobričina u potrazi za srećom“ rutine (Napokon Polly, Dozvola za…, Velika krađa nebodera, Zavodnik) i uspio uliti karakter i život u naslovnog junaka. To nas i dovodi do drugog problema.

Greenberg, taj neugodni, nepristojni, sebični i egocentrični rekonvalescent s dosjeom u ustanovi za psihički nestabilne, kao da se svim silama trudi izgubiti svoje prijatelje, kako one na ekranu, tako i nas ispred njega. Neprilagođen i otuđen, slomljen i izgubljen u sadašnjosti kojoj se nekoć nije nadao, on životari u prošlosti i odbija odrasti. Za razliku od tematski više ili manje sličnih bisera Garden State, It’s Kind of a Funny Story, The Perks of Being a Wallflower ili Silver Linings Playbook, koji se svi odreda bave ‘potrganim’ osobama, Greenbergu, dakle, nedostaje lik s kojim je lako suosjećati, za čiji ćemo oporavak navijati, čiju ćemo traumu prošlosti doživjeti kao svoju. Jedan je kritičar čak napisao da bi ovo bio odličan film kad bismo iz njega mogli izrezati Stillerov lik.

Međutim, čak i s tim uvjetno rečeno nedostatkom, film izvlače simpatične, šarmantne, posredno neugodne interakcije Stillera i Gerwigice, neobičan ali standardno odličan Rhys Ifans, nenapadno duhovit tekst, kao i uvijek rado viđena slamka nade i utjehe. Poruka da nitko nije toliko slomljen da se ne da popraviti i, možda još važnije, da je slomljenih ljudi na svijetu – uvijek paran broj.

Leave a Reply

Your email address will not be published.