Gospodar muha (1990.)

Piše: Sven Mikulec

Gospodar muha (Lord of the Flies, 1990.)

Redatelj: Harry Hook

Glume: Balthazar Getty, Chris Furrh, Danuel Pipoly, James Badge Dale

Roger je skupio šaku kamenja i počeo ih bacati. Ali oko Henryja stajao je prostor, možda pet metara u promjeru, u koji se nije usudio baciti. Ovdje, nevidljiv no snažan, stajao je tabu staroga života. Oko čučećeg djeteta stajala je zaštita roditelja i škole i policajaca i zakona. Rogerova ruka bila je obuzdana civilizacijom u ruševinama koja ga nije poznavala.

 

Dragi roditelji, ako u videoteci nabasate na ovaj biser, pogledate kratki sadržaj i uočite riječi ‘pusti otok’, ‘djeca’ i ‘bez nadzora odraslih’ pa pomislite nešto u stilu ”ovo bi se našem Markecu svidjelo”, prste k sebi i pravac put police sa crtićima. Ovo nije film za djecu. Daleko od toga.

Kad je 1953. praktički nepoznati britanski autor William Golding ušetao u jednu londonsku izdavačku kuću i predao svoj netom završeni rukopis, ova mu je odlučila pružiti priliku, vidjevši u tom, njegovom prvom, romanu pronicljiv prikaz tadašnjeg stanja u skeptičnom, poslijeratnom društvu koje je sumnjalo u dugotrajnost krvavo stečenog mira. Otprilike jedno desetljeće kasnije, sveučilišta diljem svijeta podučavala su studente o jednom od važnijih, kvalitetnijih i kontroverznijih romana moderne književnosti, kojem je Golding desetak godina ranije nadjenuo neobičan naziv – Gospodar muha.

Priča o grupi dječaka redom mlađih od 13 godina čiji se avion, tijekom evakuacije iz nuklearnim ratom ugrožene Engleske, sruši ravno na izolirani tropski otok, stekla je etiketu provokativne i kontroverzne zbog iznimno mračne poruke utkane u retcima (ili, još važnije, između njih) Goldingovog prvog ozbiljnijeg spisateljskog pothvata. Rijetko koje književno djelo na svog čitatelja ostavlja ovako emocionalno snažan, potresan i izrazito nelagodan osjećaj kao što to čini ovaj roman. Nakon što sklopite korice poslije za vašu psihu iscrpljujućeg izlaganja Goldingovoj pesimističnoj, ali zavodljivoj prozi, ostaje vam samo da zažmirite i jedva primjetno zadrhtite. Za roman koji je počeo opisom prekrasnog, pustog, suncem okupanog otoka bogatog voćem, mesom i slobodom, Goldingova pripovijetka nevjerojatno je mučna.

Otok na kojem je oboreni avion smjestio djecu bez ikakve sumnje predivan je koliko tropski koraljni otoci mogu biti, ali ono što ga je učinilo ružnim zla je i perverzna ljudska priroda. Dok scena spokojnog suživota cvijeća i pčela u samom srcu otoka biva zamijenjena prizorima ritualne dekapitacije svinje i rasparavanja njene utrobe, a leptiri simbolično svoje mjesto ustupaju muhama, postaje jasno da je zvijer, koju dječaci pokušavaju naći i koje se (s pravom) toliko užasavaju, zapravo puno bliže no što su spremni vjerovati.

Kao i svako važnije književno djelo, i Gospodar muha dobio je svoju filmsku adaptaciju, čak dvije, štoviše. 1963. se u ekranizaciji okušao Peter Brook, a 1990. svoju ponešto moderniziranu viziju ponudio je i slabo poznati televizijski redatelj Harry Hook, smjestivši Goldingovu priču na početak devedesetih. Ta modernizacija o kojoj pričam očituje se prvenstveno u dosta ‘opuštenijem’ jeziku glavnih likova (recimo samo da se često spominje ime naše stranice), i ponekom brutalnom scenom zbog koje bi se klinci iz ’63. vjerojatno onesvijestili. Upravo ti prizori urezali su mi se u pamćenje kao dvanaestogodišnjaku, makar bi oni, naravno, prema današnjim mjerilima bili jednako brutalni kao, npr., prosječno krvarenje iz nosa. Vremena su se promijenila, ali u pokušaju da priču približi suvremenim generacijama ranih devedesetih Hooku je pošlo za rukom nešto ipak drukčije – udaljiti se od impresivne atmosferičnosti i uznemirujuće between the lines poruke koje je ranija adaptacija ipak uspjela utkati u svoju filmsku vrpcu. Ako ne kako bi trebalo, onda barem u mnogo, mnogo većoj mjeri.

Možda bi bilo dobro da krenemo od glume, koja varira od na trenutke odlične od prilično neuvjerljive. Balthazar Getty je dosta dobar kao Ralph, vođa dječaka koji uspješno potiskuje svoju mračnu stranu, a svog Jokera nalazi u ratobornom Jacku (Balthazaru ravnopravan Chris Furrh), divljem klincu koji se teško pokorava pravilima i autoritetu. Danuel Pipoly kao pretili Piggy, objekt poruge i zadirkivanja većeg dijela ‘plemena’, iznimno je cmizdrav, balav i prilično naporan svojim high-pitched pametovanjem, ali takvim je prikazan i u knjizi. Njegovi komentari, u pravilu dočekani kolutanjem očima i nekakvom djetinjastom, nedomišljatom šalom na račun njegova nadimka, glas su razuma i davno napuštene, tisućama kilometara udaljene civilizacije i dugo zaboravljenog svijeta odraslih – takve stvari krvlju svinje namazani divljaci nisu željeli slušati. Spomenimo još simpatičnog Jamesa Badgea Dalea u ulozi za priču iznimno važnog epileptičara Simona, najpozitivnijeg lika od čitave bande pubertetlija.

Imam potrebu komentirati i scenarističke intervencije u Goldingovu priču, koje mi, iskreno, nisu baš najjasnije. Mala, osvježavajuća odstupanja od književnih predložaka ponekad mogu biti dobro došla i daju se opravdati nekakvom potrebom za kreativnošću i nečim novim, ali samo kada za njima stvarno ima potrebe. Ako su se željeli razlikovati od originalnog Hookovog filma, shvaćam, ali to su već postigli premještanjem priče u suvremeno doba. Nepotrebno odstupanje od originalnog Gospodara rezultiralo je i zanemarivanjem brojnih dijelova romana (i prvog filma) koji su, jednostavno rečeno, morali biti prikazani.

Neki su gledatelji filmu zamjerili preeksplicitnost, nedostatak dubine, nekakve suptilnosti prilikom pokazivanja poruke koju je Golding naumio poslati svom čitateljstvu. Iako bi teško bilo tvrditi da je Hook sav taj akutni pesimizam uspio (ili čak želio) imalo prikriti, osobno mu ne mogu to previše zamjeriti jer je ta eksplicitnost jedna od rijetkih stvari kod kojih se redatelj čvrsto držao književnog originala. Kao što uvodni citat ove recenzije može sugerirati, Goldingov tekst na trenutke stvarno djeluje preizravnim, ostavljajući čitatelju, baš kao i Hookov Gospodar gledatelju, dojam da je do nametnutog mu zaključka ustvari mogao doći i sam.

I kad rezimiramo: ponekad očito neuvjerljiva gluma, nepotrebni zahvati u originalnu priču, za adaptacije romana karakteristično zanemarivanje prilično važnih epizoda… Čini se da je, ako izuzmemo odličnu glazbu Phillipea Sarda, koji je zaslužan i za score  velikog Stanara Romana Polanskog, moje mišljenje o ovom filmu prilično loše. Pa otkud mu onda mjesto u ovoj rubrici? Želim li možda ‘apsolutno preporučiti’ da ga se ne pogleda?

Koliko god bio razočaran modernijom adaptacijom i uvjeren da ovako vrijedna priča još uvijek očajnički moli da bude filmski ispričana na način na koji to zaslužuje, i dalje stojim iza čvrste preporuke ovog nespretnog, nedorečenog i na više razina osakaćenog prikaza mračne ljudske prirode. Zašto? Jednostavno i iskreno, ovaj me film doveo do knjige, i iz tog će mi razloga ostati u lijepom sjećanju.

A njegova poruka… Iako na kraju stiže mornarički časnik u blistavo-bijeloj uniformi čime ‘vrijeme igre’ na otoku konačno završava, samo netko vrlo zbunjen taj završetak može okarakterizirati sretnim. Golding je tu posve jasan – kaotičan svijet izgubljenih dječaka samo je minijaturni prikaz svijeta općenito. Borba koju su dječaci vodili na svom mikrokozmičkom otoku u svojoj se suštini zapravo i ne razlikuje previše od rata koji bijesni u svijetu odraslih. Časnik, koji je raščupane, prljave male divljake pred sobom gledao razočaranim očima (”Očekivao bih da će se grupa britanskih dječaka bolje držati”) nije ni svjestan koliko zajedničkog ustvari ima s njima. Njegovi su nokti čišći, a uniforma svečanija od dječjih krpica i iznošenih bokserica. Njegov je revolver profinjeniji od njihovih kvrgavih, naoštrenih štapova, ali – na jezu i istinsku tugu gledatelja – osoba koja ga nosi, nažalost, ipak nije.

Otvorite se Goldingovoj mračnoj viziji i pokušajte nakon toga samo odmahnuti rukom.

Meni nije uspjelo.

3 komentara za “Gospodar muha (1990.)

  • Maxima says:

    Već dulje vrijeme neuspješno odmahujem.

    Krasno, Sven 😀 osobito zbog “Zašto? Jednostavno i iskreno, ovaj me film doveo do knjige, i iz tog će mi razloga ostati u lijepom sjećanju”.

  • Koraljka Suton says:

    Sven, divno as always :)))

  • Sven Mikulec says:

    Much obliged, drage kolegice. :)

    Na moje iznenađenje, i seminarski rad je prošao dobro. Razlog više da mi knjiga i film ostanu dragi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.