Gosford Park (2001.)

Piše: Vanja

Gosford Park (2001.)

Režija: Robert Altman

Glume: Maggie Smith, Michael Gambon, Ryan Phillippe, Kristin Scott Thomas, Clive Owen, Helen Mirren, Alan Bates, Derek Jacobi, Eileen Atkins, Charles Dance, Tom Hollander, Emily Watson, Kelly Macdonald, Stephen Rhy, Richard E. Grant

Može li se reći da je dobar broj filmova ukalupljen, kako bi se svidio što većem broju gledatelja i izboksao office? (Samo mala igra riječi, bez ljutnje). Možemo li reći da takav način „pojednostavljivanja“ filmova ima jedan cilj – zagarantirati wow profit u odnosu na uloženo? (Sad bih ja rado o srazu ni započetog a gladno očekivanog novog projekta Guillerma Del Torra, „At the Mountain of Madness“ po Lovecraftu, što je, manje ili više, u izravnoj vezi s ovih par pitanja). Meni je jasno da film mora imati formulu koja će garantirati ugodno i udobno gledanje. Jasno mi je i da nemalo ekipa reže i izbacuje vrijedne scene kako bi se uklopili u tih nekih (ne)sretnih devedeset do stotinjak minuta (molim, ne više, koncentracija publike je… bla bla). S te me strane zainteresira relativno niskobudžetan film koji se uspije ispaliti u sfere milijunski vrijednih projekata. Naravno, jako je dobro kad i ulog i zarada i kvaliteta mogu zadovoljiti i izbirljivijeg gledatelja. Nije to baš nespojivo.

„- He’s still got that vile little dog, I see.

– Yes, the ones we hate last forever.“

Robert Altman je za mene vrhunski dirigent bez obzira koliko velikim orkestrom morao ravnati. Ako ćemo o filmu koji je do zadnjeg sloja ogulio i secirao ljude kao ljude, pa pripadnike klasâ, njihovo ponašanje u mnoštvu situacija u tek nekoliko dana boravka na ladanju, “Gosford Park” je učinio jako puno. Igrajući se stilovima i društvenom pripadnošću obojenim ponašanjima, film je do savršenstva uspio predstaviti raznolikost u ljudi, njihove osobnosti, mane i vrline. Uz primamljivu postavu koja je u velikoj mjeri britanska (što je meni samo po sebi plus), Altman koristi svoj dosta prepoznatljiv stil gdje nas začas izbombardira s dvadesetak likova od kojih svaki ima svoje vrlo razrađeno mjesto. Način na koji ih vodi kroz izvrsno osmišljen zaplet je besprijekoran i tanja se ekipa možda ne bi uspješno snašla u takvom labirintu. Jasno, u vremenima kad se mega-zvijezdama plaćaju cifre s puno nula za tek cameo nastup, ovaj film se čini poput igranke na kojoj, srećom, nema dosadnih gostiju. Kao da uzmete crème de la crème nečijeg glumišta u lonac, lagano prokuhate, a onda samo pokupite vrhnje i bez velike brige podijelite uloge. Kad se oko baci na posadu, jasno je zašto je ovaj brod više no jednostavno zaplovio nepredvidljivim vodama međuljudskih odnosa, koji su u ovom filmu vrhunac, a opet, pažljivim portretiranjem mase protagonista niti sekunde ne trpi radnja. Tu Altman zbilja briljira.

Mogu mirna srca reći da je ovo film iznimne kvalitete i ujedno jedan od najšarmantnijih ikad, koji definitivno zaslužuje više od jednoga gledanja. Iako znam cilj i odredište, u ovom karnevalu ljudskih ponašanja uvijek otkrijem nešto novo.

Gosford Park” tako je razigrano uigran da ga se zbilja smije porediti s Altmanovim najvećim ostvarenjima. Veselje je za oči i za uši, kako totalnim laicima, tako valjda i onima koji gledaju filmove da bi se kasnije bavili filmskom patologijom i forenzikom. A onako iskreno, ne znam može li uopće ovakav film, gusto protkan prepoznatljivim britanskim dijalozima, humorom i naoko razuđenom misterijom, posrnuti i ne ispuniti cilj.

„- You Brits really don’t have a sense of humor, do you?

– We do, if something’s funny, sir.“

Gosford Park“ je čisti krimić na kakve su nas naučili Agatha Christie, A. C. Doyle i slična velika pera spisateljskog miljea koji je uživao u suspenseu. Film koji maže oči i igra nam se vijugama, a vođen slučajnostima, sve je samo ne slučajnost.

Ogromna ladanjska kuća natrpana je uzvanicama visokog soja i sloja, te njihovim slugama i valejima (that being nešto iznad običnog sluge…). Altman s lakoćom prevazilazi ograničenja žanra, igra se krimićem, dramom, satirom čak, iznova postavlja i uspješno ostvaruje ciljeve kroz bogatu i predanu ekipu, suptilno uvodi tračak misterije jer film jednostavno žudi za njom od prve scene. Fantastični su setovi i izvrstan scenarij ove čak-dobrim-dijelom-komedije koja priča o sebičnosti, neograničenoj snobovštini, pohlepi i ekscentričnosti. No Altman razrađuje obje klase podjednako, jer ljudi su ljudi, gdje god ih smjestite; u njima je mnogo i mana i vrlina, ne dijele ih samo klase jer i unutar klase postoje – ljudi sa svojim obilježjima.

Sir William McCordle (Michael Gambon) i njegova supruga Lady Sylvia (koja ga je na kartama izvukla) (Kristin Scott Thomas) pozivaju šaroliko društvo na ladanje i lov. Vrijeme je jesenje, godina 1993. Uz lovce i ine druge, nezaobilazna je fantastično eskcentrična grofica Trentham (Maggie Smith), Williamova sestra, oličenje snobovštine bez pokrića. Džeparac i lifestyle joj, alas, ovise o hirovitoj bratovoj ćudi.

„Well, there is not a single snobbish bone in my entire body!

Duh, ma daj.

Lady Sylvia ima sestre – money hunterice, kao što je i ona sama bila, iako plave krvi. Louisa (Geraldine Somerville) je u braku s upečatljivo nesloženim i nervoznim zapovjednikom Anthonyjem Meredithom (Tom Hollander). Lavinia (Natasha Wigham) je treća seka-lovica, udata za lorda Stockbridgea (Charles Dance). Pored Jeremyja Northama koji glumi holivudsku (valjda) uspješnicu Ivora Novella, imamo holivudskog producenta Morrisa Weissmana (Bob Balaban) koji je onako višeslojno – gayish. Od prilično impresivne plejade, na katu dakle imamo čak jednog američkog glumca.

No, možda je i interesantniji dio ispod stuba, gdje sve vrije i kuha od rada, reda i discipline, vođene čvrstim rukama glavnog batlera Jenningsa (Alan Bates) koji očito uživa u ukazanom mu povjerenju i svome poslu, te sveprisutne problem solving and problem evading kućepaziteljice gđe Wilson (Helen Mirren), kuharice gđe Croft (Eileen Atkins), glavnog sluge Georgea (Richard E. Grant) i … tako dalje.

Uživancija na ladanjima između dva svjetska rata bila je, vele, nešto neusporedivo za one na katu no očito ne i za većinu prašinara u labirintu odaja ispod stubišta.

Why do we spend our time living through them? Look at poor old Lewis. If her own mother had a heart attack, she’d think it was less important than one of Lady Sylvia’s farts.“

Elsie (Emily Watson) glavna je sobarica s kojom sobu dijeli tek maid-šegrtica Lady Trentham, Mary Maceachran (Kelly Macdonald); obje su izvanredne u svojim ulogama, prva već usavršena a druga tek u povojima tog zahtjevnog posla služenja starom šišmišu kakva je Trenthamica. Slučajno sobu dijele (ne ovu, naravno) Robert Parks, iliti rob Stockbridge (Clive Owen) te Harry Denton iliti rob Weismann (Ryan Phillippe), plavooki i drugima mrski paž holivudskog čudaka koji ne jede meso. I da – ta dijeljenja „tko s kim“ imaju svoje zašto. Jasno.

Kroz prvu četvrtinu filma, otkriva se nestajanje jednog srebrnog noža. Ako ga pokažu ili ako nedostaje, vjerojatno ćemo ga još bar jednom vidjeti, no vjerojatno ne na odgovarajućem mjestu. U lovu na guske, patke ili što već, nečiji hitac (slučajno?) raznese Sir Williamu uho. Savršen je red u načinu na koji se uvodi vrlo klasičan hint pokušaja ubojstva tipa „Midsommer“ ili slično, likovi se bojaju sve mračnijim odlikama, sve su čitkije veze svakoga sa svakim ili barem nekim dok je ukupna izvedba svakog glumca zbilja besprijekorna (naravno, neki su više besprijekorni od drugih, ovisno o jačini uloge, ne o minutaži na setu, valjda…) Ubojstvo koje podsvjesno očekujemo eruptira vrhunski.

Dok dame u salonu igraju bridž, Novello ih zabavlja pjesmom i svirkom na klaviru („do not encourage him… otherwise he will never stop!“, veli Lady Trentham),  Weissman uporno čeka poziv s Obale vezan za film koji snima, čija se radnja odvija na ladanjskom vikendu oko Londona, ubojstvo je tu a sumnjivaca na lopate. Za to vrijeme, valjda deset ljudi samo nestane a isto toliko i onih, ispod stubišta, nakratko, no znakovito. E sad smo nadrapali s sumnjivcima kojih je sve više, a motive imaju gotovo svi. Još nam se detaljnije otkrivaju veze, koje smo možda naslućivali s početka filma, a koje uopće nisu „veze bez veze“. Ubijena osoba je – ubijena dvaput, vjerovali ili ne. Uvođenje genijalnog i (naoko) smotanog, nespretnog inspektora Tho… Thom… Thompsona (Stephen Fry, a tko drugi…) dodaje još jedan začin koji savršeno zagolica filmofilsko nepce. Inspektor Thompson se teškom mukom uspijeva predstaviti jer do riječi je teško doći u masi ljudi, čija je bitnija i čija se mora prva čuti. No, što će mu pomoći u ubojstvu nečim, što je redatelj od uvodne do posljednje scene u više navrata snimio very close-up – u svakoj prostoriji? Tko je upratio taj detalj odmah?

„- Nobody can stab a corpse and not know it.

– Really? When was the last time you stabbed a corpse?“

No, Altman ne stavlja istragu iznad svega. Koristi izvanrednog Fryja i pomoćnika Dextera (Ron Webster) kao ogledalo u kojem nam razotkriva daljnje osobnosti klase iznad i one ispod, gdje Thompson utjelovljuje dobrodušnog, ponekad isforsirano no iznimno prikladno i simpatično servilnog aristokratu koji se u odnosima prema sebi sličnima ispričava, blagodari i slično. Tek pažljivom gledatelju servira savršeni sarkazam u svojoj smotanosti, bahatom gaženju blatnih otisaka na podu, praktično radeći sve što se od inpsektora njegova kalibra ne očekuje.

This way, Inspector Thomspon. – Oh. Yes, yes. OK, we can have it your way, though I think this one is appropriate too.“

Je li smotan pa je zaboravio labirint hodnika ili jednostavno želi baciti oko tamo gdje ga se ne očekuje? Njegova pojava i pućkanje lule (što je sastavnica, koja niti sekunde ne miriše na klišej iako to jeste) čine ga savršenim likom koji samo naglašava jaku priču, jake likove i jednostavan no svejedno kompliciran zločin. (uvijek vrijedno „oko promatrača“).

Glumačka postava „Parka“ je bogata i šarena finim i kvalitetnim kapacitetima, a još nisam ni spomenula ime kao što je Derek Jacobi, neutješni i nenametljivi Probert, valej sir Williama. Tu svatko svakome krade scene, gdje se bez ikakvih poteškoća nameće Trenthamica, iako svatko svoj prostor iskorištava više no dobro. Ako je Robert Altman ovim filmom pokušao iscijediti srž snobovštine, uspio je. U momentu kad je kuhinja obavještena da Mr. Weismann (God, a producer or director? I can never tell a difference…) ne jede meso, čak i osoblje se čini višom rasom u odnosu na (neke) pridošlice.

– He’s very full of himself, I must say. Doesn’t eat meat. He’s coming to a shooting party and he doesn’t eat meat!

– Now, now, Mrs Croft. We don’t want to be thought unsophisticated, do we? Mr Weissman’s an American. They do things differently there.

 

Mislim, on je „Amerikanac“? To je druga vrsta bića, to možda čak nisu ni ljudi, ili su pripadnici nekog vrlo egzotičnog plemena.

Za scenarij ovog prekrasnog, zahtijevnog no ujedno filma koji jako mnogo pruža, kriv je ne u potpunosti Julian Fellowes, jer je osnovna ideja Altmana i Balabana. Naravno, nije atipično Altmanu raditi film u kojem se gledatelj osjeća kao da je se neba pao u vrevu kakve zabave, pitajući se s kim se sve to treba upoznati i kakvi su ti ljudi uopće. Jednostavan i očit zaplet uspijeva zakamuflirati fenomenalnu priču, dovodeći je do kulminacije i prilično logičnog kraja, u kojem će neki protagonisti što u sebi, što naglas, što izrazom lica, propitati tko su zapravo i bi li trebali biti malo bolji – ljudi.

Uz prekrasnu fotografiju i odličan izbor glazbe, koja do maksimuma izvlači svu dekadenciju tog svejedno lijepog vremena i načina života, ovaj film je više no slojevit. Imajući na umu da se Altman nikad i nije u potpunosti oslanjao na zaplet, već na lagano guljenje likova, jasno je da krimi priča u ovakvom miljeu i s njegovim pristupom iz minute u minutu mijenja dimenziju, boju i oblik, ne razočaravajući ni minute sve do konačnice koja je – više no očekivano dobra.

5 komentara za “Gosford Park (2001.)

  • Izabela says:

    film za chillanje,nije da se baš sjećam radnje, al znam da mi je ostao u lijepom pamćenju, tko voli to razdoblje (ja svakako) will love it :)

  • Marin Mihalj says:

    Sjećam se, prije nekih 6-7 godina, “Gosford Park” se prikazivao na HRTu. Znam da sam izmorio mamu koja je konačno popustila, pogledala film također i bila naprosto oduševljena.

    Altman je genij koji je nakon savršenih 70-ih i povratka u formu u 90-im ostavio iza sebe bar pet filmova koje bi svatko tko drži do sebe trebao pogledati.

    <3

  • Maxima says:

    Je, točno. Ja sam ga tad gledala drugi put 😀 i isto sam navukla obitelj cijelu, a prije par dana i i najmlađi filmofil iniciran u fan-club.

    Inače je u ta neka bolja vremena bilo lakše naići na Altmana na TV-u nego na neko trećerazredno smeće. (All due respect to trash, excluded :D) I “Kratke rezove” sam gledala na TV-u, isto… vidiš, da – to … ideja. 😀

  • Ozren K. Glaser says:

    Izabela, film za chillanje?? Nije ni čudo da se ničeg ne sjećaš.

  • Arwen says:

    Izvanredan film, vrijedi ga pogledati svake godine.
    Ne sjecam se da je itko od glumaca lose – ili cak prosjecno – odradio svoj posao.

Leave a Reply

Your email address will not be published.