Get Low (2009.)

Piše: Sven Mikulec

Get Low (2009., 100 min.)

Redatelj: Aaron Schneider

Glume: Robert Duvall, Bill Murray, Ben Foster, Sissy Spacek, Bill Cobbs

 

Aaron Schneider? Jel’ to onaj iz… Ne. Jel’ on režirao… Nije. Ako niste čuli za njega, ne budite strogi prema sebi, vjerojatno mali broj ljudi na svijetu jest. Eventualno, ali i tada teško, na njegovo ste ime mogli naići ako ne pripadate u onu, prilično napučenu kategoriju gledatelja koji nemaju naviku ili dovoljno vremena pustiti odjavnu špicu do kraja, dok ne nestanu sitnim slovima ispisana imena svih onih vrijednih anonimusa koji su samozatajno utkali dio sebe u film u kojem ste do pred koji trenutak uživali. Schneider je dosad bio jedan od tih radnika-duhova, surađujući kao stručnjak za kameru i fotografiju na Simonu Birchu, The Expressu ili čak jednom Titanicu, a onda je rekao: dosta, hoću svoje ime na početku filma, očito je vrijeme da malo režiram. I malo režirao on jest.

Felix Bush (Duvall) lokalni je čudak koji živi sam samcat u šumi izvan gradića, gdje dane provodi družeći se s mazgom, cjepajući drva i sačmaricom tjerajući znatiželjne klince koji mu zbog kojekakvih istina-izazov igrica narušavaju mir i tišinu. Svaki put kad se spusti do grada radi nabavke sirovina, gledaju ga kao zastrašujućeg uljeza, urbanu legendu o kojoj svatko zna barem jednu „istinitu priču“, a već nekoliko generacija odgojeno je na mitovima o tom opakom, u gustu bradu zaraslom samotnjaku. Jednog dana, osjećajući da je svakim danom sve bliži napuštanju svijeta s kojim si ionako „nije na ti“, Felix zaključi da bi si želio organizirati sprovod. Nema tu ništa čudno, zar ne? Pa i mnogo mlađi i zdraviji od njega vole se osigurati, pa sve srede čak i godinama prije no što stvarno dođe do pokopa. Međutim, Felixov sprovod zaista nije bilokakav jer, čvrsto je odlučio, on želi prisustvovati svečanosti, i to na malo življi način no što je uobičajeno.

Zašto bi netko tko je više od pola života proveo izdvojen iz društva odjednom poželio prirediti veliku zabavu uz pjesmu i ples za cijeli grad, iako se na prste mogu nabrojati njegovi stanovnici s kojima je zaista prozborio rečenicu-dvije? Što to Felix, nakon pola stoljeća tišine i, možda, pokore, odjednom ima za reći?

Temeljen na istinitoj životnoj priči izvjesnog Felixa Breazealea iz velikodepresivnog (mislim na povijesno razdoblje, ne nedostatak zabave) Tennesseeja, neovisni, niskobudžetni Get Low vodi nas u šarmantni i sjetni seoski krajolik američkoga Juga (sniman u Georgiji), a svoje ime duguje ponešto arhaičnom izrazu za otegnut’ papke (evo još jednog!), izravnati račune, i slično. Baš to je u samom srcu Schneiderove priče – posljednja želja jednog nesretnog čovjeka da donekle plati račun, istrese kosture iz ormara i krene put svetog Petra čekati svoju dragu mazgu da mu se pridruži.

Kad nekome tko nikad nije simpatizirao Roberta Duvalla servirate film koji taj glumac drži na svojim vremešnim, naoko za penziju spremnim leđima, i ovaj ga ne samo odgleda u jednom dahu, nego i poželi podijeliti dojam s prijateljima, prilično je jasno da se radi o nečem što bi se moglo okarakterizirati nesvakidašnjim. Duvall je jednostavno nekako prirodno savršen u ovoj ulozi, ali jednake zasluge za održavanje filma na iznadprosječnoj razini ima moj favorit, dva desetljeća mlađi Bill Murray. Njegov gospodin Quinn, vlasnik stagnirajućeg pogrebnog poduzeća, oličenje je one sorte gramzivih biznismena koji su se nedavno dosjetili u lijesove instalirati klima uređaje da bi povećali prodaju, a unatoč komičnom životnom motu „ili oni umru, ili mi“, možemo vidjeti da zapravo imamo posla s jadnim čovjekom kojem, za razliku od Felixa, ne trebaju 40 hektara šume i kolibica u divljini da bi se osjećao usamljeno, i koji se s pritiskom takvog života nosi pomoć jedne čuturice sreće koju drži u ladici i povremeno sipa u čaj. Ta kompleksnost i dubina nadopunjene su do savršenstva izbrušenim smislom za ironiju i sarkazam, njegovim ionako najjačim oružjima. Treći član vrhunski odabranog trokuta je Lucas Black (Legija, F&F: Tokyo Drift, Jarhead), u fino odrađenoj ulozi humanog i dobronamjernog Quinnova pomoćnika i protuteže, koji se, željan očinske figure u svom životu, uz nesretnog hermita ustvari i najviše veže.

Ispod britke, opuštene, nazovimo to bilmarijevske površine, nalazi se priča tužna i dirljiva, potresna i očaravajuća, gdje česti humorni momenti služe tek kao trenutni dobrodošli ali varljivi predasi prije uvijek teških prizemljenja. U priči Felixa Busha, istinu govoreći, malo toga je veselo. Okus koji film ostavlja u ustima najlakše je opisati kombinacijom gorkog i slatkog: dok sam slušao Felixa kako se hvali dečkima da je nekoć imao nešto s gospođom Mattie (Sissy Spacek), nisam si mogao pomoći a da se ne nasmijem tom nepopravljivom djetetu koje ni nakon svih tih godina nije nestalo iz Felixove osobnosti, ali onda vrlo brzo uslijedi jedan od onih ranije spomenutih trenutaka naglog trežnjenja.

Što je tu zapravo smiješno? Pola stoljeća samoće u šumi na koju se jadnik sam osudio, ne uspijevajući se nositi s teretom srama i krivnje zbog te jedne tragične večeri koja je unaprijed odredila sve preostale? Smijem li se smijati ako se sjetim njegove boli koja ga je danima morila, a noćima držala budnim? Teško je smijati se, istina, ali od ponoćnih razgovora u štali kad Felix svojoj mazgi šapne „I always thought you’d go first“ do Quinnovih rezigniranih, ali nadahnutih one-linera i često vrlo duhovitih dijaloga trojice glavnih likova – teško je i ne smijati se, također.

Umjerena, gotovo staračka u tempu, nošena odavno potvrđenim glumačkim veličinama i obogaćena finom dozom humora, ovo je priča za koju mi je vrlo drago da se ipak nije provukla ispod radara, iako je za tako nešto ispunila sve potrebne preduvjete – široj publici neprivlačnu, a glavešinama neprofitabilnu temu, loš marketing i skroman budžet. Duvall mi je ovom izvedbom postao neusporedivo simpatičniji, a Murray, s druge strane, za sebe karakterističnom, već pomalo istreniranom ulogom samo potvrdio ono što sam otprije mislio o njemu kao glumcu. Lijepa, topla pripovijetka koju lijepo, toplo preporučam.

P.S. Mogućom greškom montažera, Schneiderovo ime ponovno je osvanulo tek na kraju filma. Destiny can be a bitch sometimes.

3 komentara za “Get Low (2009.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.