Generacija X (1998.)

Piše: Koraljka Suton

Generacija X (American History X, 1998.)

Redatelj: Tony Kaye

Glume: Edward Norton, Edward Furlong, Fairuza Balk, Beverly D’Angelo, Avery Brooks, Elliott Gould, Jennifer Lien

Vjerujem da vam je poznat sljedeći scenarij: za taj film znate već godinama, bezbroj se puta vrtio na HRT-u, u trenutku inspiracije možda ste ga čak i snimili na videokasetu (ili u današnje vrijeme na dvd rekorder), o njemu ste sa svih strana čuli samo najbolje, a da stvar bude još bolja, glavnu ulogu tumači jedan od onih glumaca koje neopisivo cijenite zbog neospornih glumačkih sposobnosti (ne bih se razbacivala riječju ‘talent’, jer gluma prvenstveno podrazumijeva kontinuirani rad i neprestano brušenje tehnike)…ali igrom slučaja, nikako da ga pogledate. Bezbroj se to puta dogodilo u životu mom mlađahnom pa tako i s Generacijom X, filmom od kojeg sam puno očekivala, a naposljetku još i više dobila – ponekoj zamjerci usprkos.

Derek Vineyard (Edward Norton) mladi je intelektualac koji živi u Los Angelesu s majkom, mlađim bratom i dvjema sestrama. To ne bi bilo ništa neobično da Derek, uz to što je neopisivo inteligentan i načitan, nije ujedno i vođa neonacističke bande koja se okuplja na ulicama L.A.-ja i pokušava na nadasve suptilne načine zagorčati život useljenicima. Četrnaestogodišnji Danny (Edward Furlong) neizmjerno se ugleda na starijeg brata te je iznimno podložan njegovom utjecaju, zbog čega polako ali sigurno krene Derekovim stopama. Zaplet započinje već u prvim kadrovima filma, kada Derek brutalno i nehumano okonča živote dvojice crnaca koji mu usred noći pokušaju ukrasti auto. Derek biva osuđen na (samo!?) tri godine zatvora, a nakon odsluživanja kazne, kući se vraća neobično tih i očigledno drugačiji…

Kako to obično biva, tajna dobrog filma ne leži isključivo u onome što se ima za ispričati, već i u tome kako se to učini. Naime, upravo je to ‘kako’ ono što radnji daje dodatnu boju i dodatni okus, onaj ključni element koji i najjednostavniju priču učini upečatljivijom, a u većini slučajeva i dirljivijom. Generacija X, na moje veliko zadovoljstvo, ima i te kako kvalitetno ‘što’, ali još i kvalitetnije (makar ne i inovativno) ‘kako’.

Narator priče je Danny koji nas malo po malo vodi kroz radnju, upoznajući nas s Derekovom (a time i svojom) prošlošću. Ali ono čemu svjedočimo nije kronološki slijed događaja, već konstantno ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti. Sadašnjost podrazumijeva vrijeme kada Danny ima 17 godina i pošteno je prekopirao svojeg brata dok je ovaj čamio u zatvoru – od frizure (tj. nedostatka iste) i dekoracije sobe nacističkim posterima i fotografijama, preko tetovaže do, razumije se, samih stavova i odabira ekipe. Kroz odlično tempirane flashbackove snimljene u crno-bijeloj tehnici, na uvid dobivamo sve što je prethodilo Derekovom odlasku u zatvor, a u ključnom trenutku, već dobrano u drugoj polovici filma, vidimo možda i najvažniji flashback od sviju – Derekovu zatvorsku priču. Zašto je sve ovo toliko upečatljivo? Crno-bijela tehnika rabljena za retrospektivno prepričavanje uistinu stvara dojam ‘zastarjelosti’ događaja, a da ne spominjem kako bjelina bijelaca i crnilo crnaca još više dolaze do izražaja, čime se i te kako naglašava važnost rase, kao i očigledna samoprozvana superiornost ‘dragih’ nam arijevaca. Simbolički gledano, dok je Derek u svojoj prošlosti bio ograničen isključivo crno-bijelim pogledom na svijet, njegova je sadašnjost daleko šarenija. Stoga je postignut izvanredan kontrast konstantnim skakanjem kroz vrijeme, prostor i – boje.

Nedostatak linearnosti pak omogućava gledatelju da se tokom filma konstantno pita ‘Zašto?!’ i uživa u otkrivanju koje dolazi baš u pravim trenucima i time omogućava optimalni emocionalni doživljaj. Zašto je Derek, inteligentan i perspektivan, uopće postao takav kakav je? A što se pak tako drastično moglo dogoditi u zatvoru da promijeni njegov svjetonazor? I baš zbog tog nedostatka kronologije, Nortonovo majstorstvo najviše dolazi do izražaja. U flashbackovima ne vidimo Nortona, već duboko agresivnu, rasnom mržnjom zaluđenu i gnjeva prepunu skinjaru s tetovažom ogromnog kukastog križa na obrijanim prsima, kako u jednom trenutku svoju duboko usađenu netrpeljivost žustro (ali tobože smireno i staloženo) opravdava logičnim i učenim argumentima potkrijepljenim činjenicama i podacima (primjerice, o pozitivnoj diskriminaciji), dok već u drugom momentu plane i iznjedri toliku količinu brutalnosti, nehumanosti i nasilja da se gledatelju sledi krv u žilama. Ne treba ništa drugo doli baciti pogled na njegovo lice i prepasti se bolesnog, morbidno ponosnog i potpuno luđačkog sjaja u očima koji imamo prilike gledati u slow motionu nekoliko trenutaka nakon počinjenog brutalnog ubojstva. Ti su flashbackovi onda ispresijecani scenama ‘sadašnjosti’ u kojima odjednom više ne vidiš tu istu osobu – primjećuješ da se neka dalekosežna promjena dogodila, makar to na prvu loptu nitko od likova ne vidi (ali ti kao gledatelj zamjećuješ), a sam Derek o tome još ne govori. Promjena toliko naizgled suptilna, ali zapravo intuitivno drastična da se zapitaš – ‘Kako?’ i ‘Je li to ista osoba?’ Jer uistinu, jedini način da se čovjek toliko zadojen mržnjom (koja je sama po sebi krajnje iracionalna i bazirana isključivo na snažnim, ekstremno izobličenim osjećajima) promijeni, jest kroz neko katarzično emocionalno iskustvo. S takvim ljudima možeš do preksutra diskutirati i navoditi im racionalne argumente koji pobijaju njihova uvjerenja – najvjerojatnije ćeš završiti kao ta dva jadna crnca. Bijes koji Derek osjeća u sebi nema veze s raciom – to su gnjev i raspižđenost koji ga guše jer su zapravo upućeni njemu samome, stoga ih on umjesto na sebe projicira na druge, na ‘različite’, na one koje je lakše okriviti.

I zato je ovaj film toliko inteligentan i pronicljiv – vidi se da redatelj i scenarist razumiju ljudsku psihu, uviđaju način na koji ona funkcionira, od kuda mržnja i netrpeljivost dolaze i što čovjeka zapravo potiče ne korijenitu promjenu. Bez te senzibiliziranosti i neopisivo bitnog razumijevanja osnovnih postavki o ljudskosti i gubitku iste, ovaj film bio bi isprazno i površno ostvarenje koje ispari iz sjećanja već idući dan.

I tako se priča malo po malo, kadar po kadar, flashback po flashback, odmotava pred gledateljem i otkriva mu se, pritom nudeći svaki odgovor i psihološku pozadinu baš u trenucima kada se prestaneš nadati da ćeš ih saznati – ili kada uopće ne očekuješ odgovor na pitanje koje se prije pola sata samo od sebe formiralo u tvojoj glavi – i time se krug zatvara. Ono što ostaje pri završetku, dojam je jedne  pune, zaokružene cjeline koja ostavlja i više nego gorak okus u ustima.

Nortona sam već nahvalila kao glumčinu koja je u stanju uistinu ni iz čega stvoriti lik toliko živ i uvjerljiv, da te plaši sama pomisao na ljudsku sposobnost osjećanja takve mržnje i agresije. Kada ga na pet minuta gledaš kao čovjeka lišenog onoga što ga kao takvoga određuje – čovječnosti – a na narednih pet kao jednu tihu, normalnu i blagu osobu, pa tako u krug, ne možeš ostati ravnodušan pred Nortonovom metamorfozom i njegovim osjećajem za lik kao kompleksnu ljudsku ličnost. Ti kao gledatelj ne mrziš Dereka i ne želiš ‘odustati’ od njega, već imaš potrebu shvatit od kuda sve to što on jest zapravo dolazi i koji se to ‘klik’ trebao dogoditi negdje duboko u njemu da potakne promjenu – a odgovori koje u filmu dobiješ i te kako su realistični i zadovoljavajući.

Ostali me glumci, moram priznati, nisu oduševili. Istina, Fairuza Balk potpuno je uvjerljiva kao Derekova priprosta trailer trash cura Stacey, a Edward Furlong na momente zablista kao povodljivi mlađi brat, dok već u idućem trenutku osrednjost zamijeni to blještavilo. Elliott Gould (tata Rossa i Monice iz Prijatelja) apsolutno je iritantan i poprilično neuvjerljiv kao novi dečko Derekove mame, dok je Beverly D’Angelo solidna kao mama patnica, ali ne i pamtljiva. A Avery Brooks u ulozi ravnatelja Dannyjeve škole naprosto je monoton i beskrajno dosadan sa svojom intonacijom koja mi zvuči vječito moralizirajuće. Osrednjosti većine glumačke ekipe usprkos, Nortonova uživljenost nadoknađuje sve nedostatke.

Uz glumu, još jedan element koji mi nikako nije sjeo svakako je na momente pretjerano dramatična i pompozna glazbena pozadina, koja se najčešće javlja u scenama slow motiona. O zaboga, može li možda još melodramatičnije? Prava ‘drama’ ionako dolazi iznutra, a Nortonova bi ekspresivnost bila sasvim dovoljna i bez dodatnog audiovizualnog naglašavanja dramatičnosti pojedinih scena. Samo što O Fortuna nije počela svirati.

Sve u svemu, ako ste željni kvalitetnog, psihološki nimalo crno-bijelog i izvrsno razrađenog filma osjetljive tematike te odličnog scenarija kojeg nosi zastrašujuće divna glumačka interpretacija nezaboravnog Nortona, ovo je prava stvar za vas. A ako ste iole emotivni i skloni saživljavanju s likovima i situacijama u kojima se nalaze, pripremite se na par metaforičkih udaraca – jest da nisu fizički, ali bole kao da jesu.

9 komentara za “Generacija X (1998.)

  • maxima says:

    Izvrsna recenzija, kao i inače, dovoljno jaka za natjerati na gledanje 😀

    Film, čiji su (ili slični) događaji definitvno prisutni u svim društvima, sferama, “x”, “y” i daljnjim generacijama.

    Ne pogledati ga veliki je propust. Jedna od Nortonovih klasičnih transformacija i izvanredni mladi Furlong…

  • Christian Bale says:

    Što god Norton u životu snimio, ovo će ostati njegova uloga karijere.

  • Gjuro says:

    Meni je Norton ipak bio bolji u “Fight Clubu”, ali rastura i ovdje (u svakom smislu). Btw. odlična recenzija.

  • Christian Bale says:

    Točno sam znao da će netko spomenuti Klub boraca…. Naravno, Klub boraca je fantastičan film, ali, po meni, Generacija X je bez konkurencije njegov film karijere! Zašto? Zato što je taj film samo njegov!! Kad neko spomene Generaciju X prve stvari koje mu padnu napamet su: Norton kao nabildana životinja i njegovo razbijanja glave crncu o orizol. Cijeli film se vrti oko Nortona i njegove transformacije, dok je ipak u Klubu boraca jedan ogroman dio filma pripado Pittu, tako da su tu ipak njih dvojica ti koji su nositelji filma, dok u American History X je samo Norton, Norton i opet Norton….

  • Koraljka Suton says:

    @ Christian Bale (dobro ime btw ;))

    Slažem se s tobom da Norton doslovce nosi cijeli film. Zato mi i je fascinantno to da mi naprosto nije bilo bitno što su mi drugi glumci bili osrednji do lošnjikavi – jer mi je on bio vrhunski. U jednu ruku njihova neimpresivnost samo još više dolazi do izražaja pored njega, ali u drugu, nije te ni briga, jer ti je dovoljno samo gledati njega i dozvoliti mu da te hipnotizira užasavajućom, ali genijalnom interpretacijom.

    @ maxima i Gjuro

    Drago mi je da vam se recenzija svidjela. :)

  • Marin says:

    Recenzija je baš dopadljiva, ali, Koraljka crna; ” Elliott Gould (tata Rossa i Monice iz Prijatelja)” – ovu rečenicu ti ne mogu oprostiti.

    Gould je mnogo više od toga. Čovjek koji je s Altmanom napravio raščlambu detective filma u “The Long Goodbye” zaslužuje veću rekogniciju… :p

  • Koraljka Suton says:

    Pa ni ne moraš mi je oprostiti 😉 😛 Osobno ga pamtim jedino iz Prijatelja. A u ovom mi je filmu, kao što zaključih, bio krajnje bezvezan i neuvjerljiv, tako da u momentu pisanja nisam osjetila potrebu za daljnjim istraživanjem njegovog opusa :)

  • Fat Al says:

    x generacijua u ekonomiji što se tiče motivacije je teorija da su ljudi po prirodi lijeni i nezainteresirani da rade. a y generacija je obrnuto 😛

  • EdWood says:

    Jedan od najprecijenjenijih filmova 90-ih.
    Da tematika nije “zapaljiva”, nitko danas ne bi ni znao za ovaj film.
    Od redateljske umješnosti tu nema ništa, uostalom pogledajte kasniju karijeru g.Kaye.
    Isprazno, isforsirano nasilje, ćelave glave i nabildani mišići.
    Neuvjerljivo i ekspoatacijski.

Leave a Reply

Your email address will not be published.