Garden State (2004.)

Piše: Sven Mikulec

Garden State (2004., 102 min.)

Redatelj: Zach Braff

Glume: Zach Braff, Natalie Portman, Peter Sarsgaard, Ian Holm, Michael Weston

 

Zacha Braffa, to je sasvim sigurno, usprkos više-manje tihoj i sramežljivoj karijeri koju je izgradio do svog, nedavno proslavljenog, 37. rođendana, svijet neće pamtiti isključivo kao blesavog stažista Johna Doriana iz serije lansirne za njegov proboj na scenu, legendarnih Scrubsa. Objesivši svoju bijelu kutu na vješalicu krajem 2009. godine, iza devet godina svoga stažiranja ostavio je nekoliko mlako prihvaćenih filmova (Posljednji poljubac, Bivši dečko), indie projekt (The High Cost of Living) koji tek trebam istražiti, nekoliko uspješnih kazališnih projekata, ali i jedan pravi mali biser od redateljskog prvijenca, kojim se istovremeno distancirao od uloge koja ga je proslavila i na sebe skrenuo pozornost kritičara i šire publike.

Andrew Largeman (Braff) otuđeni je 28-godišnji konobar/povremeni glumac koji je, nakon gotovo punog desetljeća, primoran vratiti se u rodni grad zbog majčine iznenadne pogibije. Prisiljen suočiti se s s obiteljskom tragedijom zbog koje je u ranijim danima poslan u internat i na višegodišnje druženje sa psihijatrijskom foteljom, Andrew se po prvi put u dugo vremena skida s lijekova i polako prisjeća kako je to biti sposoban osjećati. Njegov povratak kući neće obilježiti samo srušeni odnos s ocem (Ian Holm) koji mu i propisuje tablete, već i dva slučajna susreta: prvi, sa srednjoškolskim prijateljem, danas grobarom, tomb raiderom i lakšim ovisnikom Markom (Peter Sarsgaard), i drugi, s neobičnom djevojkom Sam (Natalie Portman), patološkom lažljivicom i kolekcionarkom kućnih ljubimaca koja mu se, baš poput lijekova koje je svojom pojavom istisnula iz njegova života, vrlo brzo zavuče pod kožu.

Braffova dramedija pokupila je većinom pozitivne kritike otkad se pojavila na Sundanceu prije osam godina. Makar mišljenje većine nije uvijek pouzdan pokazatelj kvalitete filma, u ovom slučaju vjerujem da su ljudi ovdje uhvatili isto ono što je i mene osvojilo – taj osjećaj novoga početka i divnost slučajnih susreta zbog kojih se gorčina života može ublažiti, potisnuti, pa i zamijeniti optimističnim, oslobađajućim osjećajem ponovnoga rođenja. Istovremeno tužna i vesela priča o vrckavosti, životnosti i šarenilu unesenima u Largemanovo svakodnevno, otupjelo, Ketonalima kontrolirano sivilo duhovito je, na trenutke morbidno ostvarenje koje je uspjelo iznjedriti nekoliko izrazito zabavnih dijaloga i situacija koje uspijevaju u isti čas izmamiti i osmijeh i suosjećanje.

Još jedna od prednosti filma dobar je soundtrack, koji je inače složio sam Braff, i za taj trud čak primio i Grammyja. Promovirajući relativno anonimne bendove, poput The Shins, Braff je svojoj priči prišio odgovorajuće sjetan, inspirativan i „novoprilično-motivirajući“ zvuk, koji je samo nadopunio ponekim Coldplayjem ili odličnom The Only Living Boy in New York folk rock ikone Paula Simona.

Uz tek jedan tipično J.D.-jevski trenutak (fanovi Scrubsa – ima vas, nadam se – prepoznat će ga bez problema), Braff se uspješno, makar nakratko, maknuo od serije čiji je zaštitni znak oduvijek bio i ovim ugodnim iznenađenjem obećao kvalitetnu redateljsko-scenarističku karijeru, iako to obećanje još uvijek nije ispunio. Je li ovaj film vidio kao prvu stepenicu u procesu sastavljanja interesantnog redateljskog opusa, ili se samo poželio okušati u novome polju, meni je posve nepoznato i možda jednom uhvatim priliku i pitam ga. Dotad, još ću kojiput pogledati ovaj duhoviti biser koji, baš poput Ketonala, postiže da sve ostalo tijekom dva sata nekako postane mutno i nevažno.

5 komentara za “Garden State (2004.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.