Following (1998.)

Piše: Vanja

Following (1998., 69 min.)

Režija: Christopher Nolan

Glume: Jeremy Theobald, Lucy Russell, Alex Haw

 

Ocjena: 8.5

 

Ne želim se prikloniti velikom klanu anti-Nolanovaca koji se oformio osobito poslije Inceptiona, ne volim tog lika zbog „pomodarstva“ ili što, no činjenica je da isti (klan) postoji upravo zbog pomodarstva; ne mogu ni pojmiti u kojoj mjeri jer ne mogu to objasniti, no svakome njegovo; naime, kao i mnogi drugi, ne cijenim Nolana od jučer, a bome ni od prekjučer. Zapravo sam sretna što sam cijeli njegov opus završila upravo s njegovim prvim filmom, snimljenim 1998. g. pod nazivom Following, uz budžet od manje od desetak tisuća dolara i u trajanju od čak 69 minuta. Kako bilo da bilo, svojim prvijencem je Christopher Nolan u velikoj mjeri pokazao kako počinju veliki redatelji, s mizernim novcem, lijevim glumcima, jednostavnim načinima – ali postoji ono po čemu je i neuku čovjeku taj film, jednom pogledan, savršeno prepoznatljiv.  Ni prvi ni posljednji, to mi je jasno, Following je ono često prvo ostvarenje velikih redatelja koje se mnogima provuče ispod radara, a među njima Nolanovo, naravno, opako složeno u svojoj jednostavnosti i tako bizarno danas svima već znanim i uvrnutim načinima na koji ovaj zaigrani, nadasve talentirani autor preokreće, izvrće, uvrće, veže, razvezuje i  upetljava stvari. Ponekad i otpetlja ponešto, no jasno je da će uvijek kraj biti – u čvoru.

Zar se niste nikad uhvatili kako i nehotično slušate razgovor za susjednim stolom – ljudi su preglasni, ne možete si pomoći. Zar niste nikad u gomili uočili potpunog stranca koji je odjednom postao „individua“, obilježen tek vašom moći opažanja i izdvajanja tog istog stranca iz gomile? Nebitno, tako nekako počinje film, uz prekrasnu uvodnu scenu koja podsjeti na odbrojavanja u kinima u vrijeme filma u pelenama. Following je Nolan, vjerojatno i zbog sitneži budžeta, a i zbog činjenice da je crno-bijela tehnika bila zapravo idealna za ovako uvrnut scenarij (meni svejedno), snimljen u istinskom, prelijepom noire stilu, s izuzetno jakim kontrastima, zatamnjenjima, sivilom, rubovima, sjenkama, čist i moguć u  stotini gradova i stotini različitih vremena, iako to nije upitno.

Bill (Jeremy Theobald) je ono što bi rekli wannabe umjetnik, pisac, nezaposlen, zapušten i žedan društva, ljudi, a u biti pomalo i asocijalan. Otužni ulaz u stan s velikim stickerom u obliku Batmanova ogrtača tek je jedna od sitnih vezica koje od te davne ’98. g. i samom redatelju očito dosta toga znače. Usamljen i ugušen nad svojim pisaćim strojem, on je oličenje otuđenog mladog ljudskog bića koje iz čiste razonode počinje „sjenčiti“ – pratiti ljude, razvijajući to u aktivnost sa svim pravilima i normama. Subjekti „sjenčenja“ sasvim su nasumični jer Bill ne želi prijateljstva niti što slično, već obične i sasvim površne informacije o tome odakle ljudi izlaze, kamo idu, kamo ulaze. Nada se, jasno, kako će mu to pomoći osmisliti likove za priču koju će valjda nekad napisati. Međutim, pada u klopku svojih vlastitih pravila, prekršivši jedno jedino, no bitno. Susret s Cobbom (anonimus Alex Haw) zapravo je presudan trenutak suočenja progonitelja i progonjenog, koji uloge mijenjaju a da ponekad to i ne primjetimo – ofucani i zapušteni Bill naspram dotjeranog Cobba (da, još jedno Nolanu drago prezime) postaju tandem koji će Billa uvući u jednostavan no uvrnut labirint ideja, razrada i realizacija provala radi provala, pljačke radi pljačke… i – tako dalje. Ušavši jednom u Cobbovu zapetljanu mrežu (dobra igra riječi, I must say… tek sad sam to skontala) jasno je da lakog izlaza nema. Bill mijenja imidž, sramota ga je svoga stana, počinje nositi odijelo i brije se, postajući sve više nalik Cobbu, ne fizički, nego u segmentu onog dojma kojeg se obično sjetimo kad nekoga vidimo – imao je takvo odijelo, takvu frizuru, bio te visine…

Bill: „And that’s when I started shadowing.“

Old man: “Shadowing?”

Bill: „Shadowing. Following. I started to follow people.“

Old man: „And then?“

Bill: „And then nothing.“

Old man: “Nothing?”

Bill: „Nothing. I’d just see where they went, what they did…“

Ovaj zanimljivi i nadasve sâm sobom, a očito i svijetom, opterećen lik je nešto za čim žalim – rijetkost je tog odličnog glumca vidjeti na filmu, osim cameo uloge u Batman Begins koju uopće nisam niti primjetila, nego sam maloprije pročitala na IMDB-u.

Primjetno je da i u najranijem Nolanovom ostvarenju postoji fatalna ženska osoba koja je osjetno dominantna i manipulativna, a čijim likom redatelj još više „sjenči“ sivilom svoje oku jasne (iako umu ne uvijek) crno-bijelo kontrastirane kadrove. Lucy Russell je jednostavno bezimena plavuša oko koje će se dosta toga okrenuti, dok će mladi, svega žedni Bill, jasno, biti među „okrenutima“. Izabravši je kao predmet praćenja, ne odolijeva, krši vlastito pravilo i upušta se u… nekakvu vezu, malo, puno, nategnuto – kod tih stvari Nolan nikad nije posve precizan, no precizan je pri slanju poruke da tu ima puno više i da podudarnosti njemu nisu strane – naprotiv, koristi se istima obilato. Uz izvrsno odrađenog sebičnjaka i beskrupuloznog Cobba s potpuno čudnim shvaćanjima ljudske privatnosti i života općenito, plavuše, njenog bivšeg dragog mafioza i nekoliko nebitnih teškaša, ne može čovjek ne primjetiti da se i ovaj Cobb, poput onoga u Inceptionu, više nego poigrava ljudima i njihovim umovima – no – Alex Cobb je… gadan lik, za sebe, o sebi i ni blizu onoga što smo nedavno gledali u posljednjoj Nolanovoj filmčini. Ili je to sve… inception?

Iako mi je osobno savršen Haw the Anonymus, Jeremy Theobald kao lik je ipak onaj koji (s križevima na leđima) nosi film. Njegova je izvedba gotovo savršena (kad bi čovjek vjerovao u tu kategoriju) te ma kako pun ludih ideja i spreman na još luđe podhvate, odličan je pandan Cobbu upravo sa svoje čovječnosti, nedostatka samouvjerenosti, vidne zbunjenosti nenormalnim i društveno neprihvatljivim jer on je neobične (zapravo ne baš tako neobične..) stvari radio samo iz… usamljenosti.

Film se jednostavno sâm po sebi čini fantastično zadovoljnim kao da je živ, njegovo je tkanje pogođeno izvrsnim vezivnim tkivom. Kako je i za očekivati (danas kad to već znamo…), film je prepun neobično svakodnevnog. Dogovori, razgovori i dijalozi su samo tamo gdje su neophodni i zbilja svaka riječ ima svoje mjesto. U jednostavnosti svojoj, niti jedna stvar zapravo nije onakva, kakvom se čini ispočetka, no nije to neki inception ili slično, tu su suvišni specijalni efekti jer scenarij odlično i u sasvim neočekivanim momentima ubaci pokoji ključić za gledatelja koji je „pratio“ – nešto što nije ni film, ni dokumentarac, ni… tek isječak. Tamo ga, ovamo ga, retrospekcija svako toliko razbija priču u dosljedne flashbackove koji pomažu, ali u istoj mjeri i odmažu. Možda neobično za Nolana, a možda i ne, dosta je istinskih kratkih rezova, na momente trzave kamere i slično, no to je sasvim na mjestu. Tek kraj u potpunosti lijepi film u cjelinu iz tih polushvatljivih puzzle djelića u jednu savršeno ograniziranu cjelinu i naravno, pukne u glavu obratom od kojeg boli glava.

Za razliku od zrelog Inceptiona ili kojeg drugog Nolanovog filma tipa Memento ili slično, ovaj čisti indie filmić je prava dragocjenost za ljubitelje kako njega samoga, tako i ovakvog načina pravljenja filmova. Već spomenuto značajno niskobudžetan, neovisni Following pun je švenkanja, kamera je zbilja često na nečijem ramenu. Međutim, opet ističem, može se slobodno ustvrditi da u ovom filmu Christopher Nolan upravo izlijeva one snažne i prepoznatljive temelje svoje poetične ludosti ili lude poetičnosti, igranja s ljudskim umovima, sudbinama i jednostavno – testiranja gledateljevih granica, u čemu u potpunosti uspijeva. Pokazuje ono što možda često zaboravimo, a to je kako se izvrstan film može snimiti i bez mnogo novca, bez super-zvijezda, isključivo darom za režiju i scenarij i tom nemjerljivom ljubavlju i darom prema filmu. Postoji jedan jedini film koji mogu usporediti s ovim i nadam se da ću ga uspjeti izvući iz glave za koji dan – istogodišnjak Darrena Aronofskog, Pi, koji sam gledala kad nisam niti znala tko ili što je Aronofsky i što je u stanju uraditi od… ničega.

Vrijeme i njegova izvrnuta percepcija nešto je na što gledatelj uvijek može računati u Nolanovim filmovima, pa čak ni njegov prvijenac u tome nije izuzetak. Prvi pokušaji slanja gledatelja tamo-amo kroz samo njemu poznate hodnike u labirint umotane retrospekcije možda su daleko od Mementa i ostalih, no – očito je otkud je sve to poteklo.

Ljubiteljima klasičnih crno-bijelih filmova, koji k tome vole mnogo zagonetki u kratko vrijeme te zbilja neočekivanih a opet savršeno i gotovo prizemno vidnih no stoga i nejasnih plotova, ovo će sjesti odlično, osobito u momentima kad se udare, poput mene, u glavu i viknu – pa kako mi to nije palo na pamet! Da – može čovjek predviđati do mile volje, ali završiti? Ne. Cijeli ovaj filmić je prekrasan eksperiment s besprijekorno izvedenim likovima, krasno i jednostavno snimljen, neodoljivog scenarija, te mora biti pravi mali dragulj ljudima koji film odista cijene i koje, možda, interesira kako je i odakle Nolan počeo graditi tračnice za svoj vlakić koji nikako nema namjeru iskočiti iz tračnica, osim izbaciti gledatelja iz istih.

Propustiti? Ni slučajno. Tih 69 minuta uvijek možete odvojiti i nećete požaliti.

2 komentara za “Following (1998.)

  • Marin says:

    Briljantan prvijenac.

    I da, je l’ Lucy Russell glumi Bruceovu mater u prvom Batmanu?

  • maxima says:

    Ne… tamo neku gošću u restoranu (veli IM…), no dobro, za nju znam, ali mi je Theobald otkrovenje, lik je odglumio za deset 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.