Fatalna nesreća (2004.)

Piše: Vanja

Fatalna nesreća (Crash, 2004., 112 min.)

Režija: Paul Haggis

Glume: Don Cheadle, Sandra Bullock, Brendan Fraser, Matt Dillon, Thandie Newton, Ludacris, Michael Peña, Larenz Tate, Terrence Howard, Lorreta Devine, Jennifer Esposito, Keith David

 

Postoje riječi koje iznova treba ponavljati. Postoje teme koje iznova treba obrađivati. Ljudi smo, ponekad skloni postupcima zbog kojih žalimo. Nekad nismo mnogo suptilniji od životinja te se valjda trebamo stalno učiti životu, suživotu, toj uzavreloj masi raznolikih osjećaja koja su nam data po defaultu bez ikakve zasluge – mi to jednostavno imamo, no što s njima činimo, to je već druga priča. A o slučajnostima? Kako sam ja tražila jedan sasvim drugi i drugačiji film pod istim nazivom, negdje je nešto odlučilo da u svojoj nepažnji ljudskoj pogledam ovaj. Krivo? Da, nekih pola sata. Taj sam „drugi“ ionako proždrla u jednom od naleta mazohizma, pokušavajući shvatiti što je to u ljudskom biću što ga tjera (ne prema piću) u samouništenje, ludilo, tugu – u biti ispada kako, gledajući sa strane, oba ta sudara imaju nešto tanašno zajedničko, ali je tu.

Nije osobito teško, a kamoli novo, danas sastaviti sasvim svježu priču u kojoj likovi variraju odgojem, bojom, zaposlenjem, statusom. No imati nekoliko paralelnih radnji, plus barem dvaput toliko likova te splesti ih u koherentnu priču koja ima svoju poruku, ne uspijeva svaki put. Protagoniste veže činjenica da su svi žitelji L.A.-ja, no doima se kao da su udaljeni svjetlosnim miljama, ograđeni nevidljivim berlinskim zidovima. Kako bi priča bila onakva kakvom sam je barem ja doživjela, svi su anđeli morali biti katapultirani u sitaucije tamo negdje, izvan ututkanih sigurnosnih zona u kojima su i život i ljudi i okoliš poznati. (Sigurni?)

Crash, ta nesretno prevedena Fatalna nesreća, od onih je filmova koji podijele publiku na oduševljene i pljuvače. Ja sam u prvoj, iako sam svjesna da i pljuvači imaju pravo biti u pravu, no nisam svjesna dozvoljavaju li i oni meni taj luksuz – da budem oduševljena ili da imam svoj stav. Lako me kupe snažne, uvijek aktualne i naoko nasumično isprepletene priče – ono uvođenje mase likova s njihovim posebnostima u životima, u zanimanjima  i – naravno – bojama, poput Altmanovih Kratkih rezova, no posve drugačije. Lijepo, iako sirovo. Rasni faktor kao tek jedno od obilježja filma ne može se zanemariti, no nipošto ga ne treba shvatiti kao osnovu jer smještena bilo gdje u svijetu, slojevita radnja teško bi mogla proći kao realistična bez predrasuda i stereotipa. Kao rezultat, Paul Haggis dao nam je fascinantan film koji nije teško razumjeti iako postoji „sam od sebe“ i od njega se može očekivati sve jer mnoge stvari u ljudskim životima počivaju na podudarnostima i ad hoc prosudbama.

Ove ljude vežu sudari sudbina i obilje osjećaja, osobito ljutnja. Ljuti su na život, na okolnosti, na bogatstvo, na siromaštvo, na boje i na one drugačije boje, bez obzira koliko daleko i od koga su pobjegli. Ljutnja čini njihove akcije/reakcije agresivnima i nepredvidljivima… ljudima je ista ta ljutnja svojstvena, ipak. Dvojac L.A. inspektora (CheadleEsposito) stiže na mjesto zločina i uz uvijek zapanjujući pogled na City of Lights noću, baca nas 24 sata unatrag. Samouvjerenom liberalnom okružnom tužitelju (Fraser) ljutiti afroamerički mladići (LudacrisTate) kradu vozilo, a tek je podudarnost da se njegova (bijela) supruga (Bullock) osjećala uplašeno kad ih je vidjela prije same krađe. Možda ih je stotinu opasnijih, luđih – ali njih su joj dvojica stvorili nelagodu. Njena paranoja dovodi bravara (Latinoamerikanca – Peña) jer joj se prohtijelo stotinu brava, no (možda opravdani) strah još više raste jer je on to što jest – drugačiji. Druge boje. Uspješni TV producent (Howard) upada u gabulu kad ga s polupijanom (malo svjetlije tamnom) suprugom (Newton) zaustavlja policijska patrola, gdje nju (bijeli, prethodno zbog afroameričke socijalno/medicinske službenice (Devine) nadrkani) policajac (Dillon) temeljito propipava. Suprug sve to ponižen promatra – tući se s policijom, tj. policajcem čiji je bijes prouzročio već dugo bolestan otac, kojem ne može naći adekvatnu medicinsku pomoć pa iživljava svoju nemoć tamo gdje može? Kućni se problemi ne nose našiveni na rukav, ali mi smo ljudi. Istresamo se ponekad na potpuno nevine, isključivo jer su nam se našli na putu. Usput nabodemo pokoji ružan komentar. Poslije nas je stid.

Kao i Iranac (Shoun Toub), za kojeg svi misle da je Arapin, a Iranci su zapravo – Perzija ili bar vole tako misliti… I on i tužiteljeva žena, nepovezano, vide u latino bravaru gangstera i opasnost bez ikakva temelja – nisu li predrasude često zlo? Bravar se doselio u sigurno susjedstvo jer mu je kćerki u sobu uletio s ulice ispaljen metak. Bravarova kćerkica nosi njegov nevidljivi plašt i izlijeće van u sigurno okružje u kritičnom trenutku – spasiti mu život. A to poslije nas je stid Haggis nam baci u lice u masi ironičnih, čak tragikomičnih raspleta u kojima će se, u posve drugačijim okolnostima, naći isti policajci (pripravnika glumi Ryan Phillippe), isti izmaltretirani par, isti bravar, ista kućanica, isti Iranac i njegova kćerka – liječnica koja tijekom noćnog dežurstva zaprima tijelo poginulog mladića. I zato se nisam osjećala izvaranom, izmanipuliranom. Nisam, jer smatram da je u masi ovih isprepletenih priča Haggis zapravo pravio parabole u kojima likovi moraju učiti iz svojih pogrešaka. Film zapravo počiva na akumuliranom bijesu i ljutnji koja često zrači skoro opipljivom mržnjom čak i onda kad je zamaskirana vrsnom fotografijom, ponekad čak i pretencioznim scenama ili rečenicama koje, svejedno si priznajem, imaju svoje mjesto i nijedna nije suvišna. Nisu suvišni ni Meksikanci ni Kinezi ni Korejci ni Afro ni ovi ni oni. Nije suvišna nijedna uloga – a ja nisam osobit ljubitelj gotovo nikoga iz ove glumačke postave, no ukupno? Posve druga priča.

Crash je snimljen sa 6.7 milijuna, dok se redatelj grebao za setove (osim onih u svojoj kući) i gdje su mu čak i glumci ustupali svoja vozila i sredstva. Zaradio je skoro 100 milijuna, no svejedno valjda najmanje od svih „najboljih“ filmova. Tek jedan u nizu koje, mislim, veliki broj ljudi smatra pretjeranim, pretencioznim i jednostavno ih – ne voli. Pod tim ljudima (izuzevši gledatelje-patologe) mislim i na one koji prikrivaju klice ili već uzgojenu (ne samo) rasnu mržnju i stoljećima stare predrasude bez obzira u kojoj kombinaciji, kojem mjestu i s kojim povodom – ili bez njega. Crash je u nizu nesretnih filmova koji su se usudili bez prethodnih Globusa ili čega pokupiti Oskara za najbolji film (te godine ispred nosa Brokeback Mountainu, što je, vjerujem, imalo utjecaja na dosta negativan prijam i kod publike i kod kritike, gdje se i Jack Nicholson, koji je otvarao omotnicu za najbolji film, našao u čudu podignute obrve…). No, rikverc… Nemam dojam da je redatelj/scenarist imao namjeru prosvijetliti gledatelja svojim vlastitim viđenjem kvaziliberalizma ni mišljenjem da su svi ljudi puni predrasuda – on je to samo sabrao i dosta stručno polijepio. Stereotipi naših ponašanja su predvidivi i valjda nas upravo zbog toga treba nanovo upozoravati i prikazivati nam posljedice naših paranoja, no i naših istina s kojima se ne želimo suočiti. Mnogi će ljudi reći kako je Crash film nabrijan mržnjom koja skoro izaziva povraćanje. Ja se ne slažem. Količina neizrečenih emocija uhvaćenih okom kamere na vrstan način tek pokazuju koliko je raznolikih emocija u svima nama i koliko smo zapravo slični. U svom bivanju ljudima. Ne nužno u našoj ljudskosti.

Kad nakon tridesetak minuta priča uzme svoj tempo koji neće popustiti do kraja i kad zadržim dah dok mi mnogobrojni zapleti i raspleti trgaju mozak, srce i dušu (a isti su mnogima velika mana samog filma – previše ih je, previše za povezati?), premise postavljenje kao osnovica stvaraju uvrnutu pozornicu svim prikazanim likovima i daju naslutiti kako su im životi neodvojivo uvezani poput kakve slitine. Ono na što Haggis jest igrao emocije su i teorija vjerojatnosti – to je čistih „šest stupnjeva odvojenosti“ i očita potvrda jedne takve teorije, a ja se na to palim. U dobro vođenoj ekipi nitko se nije zagubio, (p)ostao manje bitan za priču, nitko nije bez mane i svi imaju svoje kosture u ormarima, čak i oni koji su – teško mi je to reći – manje bitni za priču. Protagonisti i njihove akcije/reakcije (p)ostavljaju pitanja, zapleti sustižu rasplete pa opet ukrug, no gledatelj je taj koji donosi konačni sud. Nema glumca ili glumice koji ovdje nije postigao onu ljudsku raznolikost unutar jedne osobe, onu čudnu varirajuću skalu unutar nas samih gdje u jednom trenutku osobu mrzimo, a u drugom pronalazimo valjana opravdanja… jer lako je postaviti se u kožu bilo kojeg od njih. Zašto? Likovi su, isprva crno-bijeli (bez navodnika…), a zatim iznijansirani i osjenčani sivim, bez obzira na status, boju kože ili što slično – skloni predrasudama, s pravom i tek tako – još jedna sasvim ljudska karakteristika?

I am angry all the time… and I don’t know why.“

Znam da stavljam vrat u giljotinu ako kažem da mi je ovo jedna od moćnijih socijalnih… urbanih… drama (uuuh), gdje se često emocije u svakome od nas okreću u svoju suprotnost. Možda je Crash čak previše dotjeran u nekim segmentima, možda, tj. vjerojatno ima prenategnutih rješenja ili scena, ali mjesto im je tu, a uz prekrasan soundtrack i nemalo simbolike, ovaj film ide na policu „gledati opet“. Svjetlo na kraju tunela ne znači uvijek da s one strane dolazi vlak.

Jedan komentar za “Fatalna nesreća (2004.)

  • Ozren K. Glaser says:

    Ne razumijem ljude kojima se ovaj film ne bi svidio. Remek-djelo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.