Dozvola za ubojstvo (1989.)

Piše: Danijel Špelić

Dozvola za ubojstvo (Licence to Kill, 1989., 133 min.)

Redatelj: John Glen

Glume: Timothy Dalton, Carey Lowell, Robert Davi, Talisa Soto, Anthony Zerbe

 

Podsjetimo se prvo kako je to bilo onda. Film koji je zamalo dotukao cijelu Bond franšizu, glumac koji je unazadio serijal za desetak godina i jedan od najgorih filmova općenito. Snažne, moćne i jako okrutne riječi. Dvadesetak godina kasnije, Dozvola za ubojstvo je po kvaliteti na drugome mjestu serijala (ili prvom, ovisi na koju listu naletite), Dalton se proglašava jednim od glumaca koji su Bonda uspjeli učiniti humanijim, emotivnijim i dubljim, gotovo kompleksnijim likom, zaplet priče temeljen na realnosti danas se opisuje vizionarskim. Kako vrijeme donosi promjene. S razlogom? Možda, ali Licence to Kill ima jako zanimljivu priču koju vrijedi ispričati na ovim stranicama.

Nakon što posve pukom slučajnošću uhvate narko kralja Sancheza, Bond i njegov CIA prijatelj, Felix, nastavljaju sa svojim životima bez okretanja za jednim završenim poglavljem. Problem je što Sanchez nije tip kojeg bi zatvor dugo zadržao, a kad se jednom pronađe izvan njega prva stvar koju želi napraviti jest osvetiti se onima koji su ga uhvatili. Nakon što Felix završi u bolnici, a tajna služba odluči ne pomoći svome čovjeku u njegovoj misiji poravnavanja računa, Bond postaje odbjegli agent kako bi srušio Sancheza na njegovom teritoriju i po njegovim planovima igre.

Za početak, ovo je Bond film s možda najjednostavnijom pričom. U njemu nema rukavaca koji bi odveli radnju do nerazumljivosti i nelogičnosti,  već cijelu svoju privlačnost temelji na savršeno ravno ucrtanom pravcu pripovijedanja, ulazeći u tek kratka, sporadična pojašnjenja tamo gdje su ona prijeko potrebna. Za razliku od svojeg prethodnika, The Living Daylights, koji je sporednih rukavaca imao i previše (što ga, ironično, čini bližim ostatku serijala nego ovaj film), Licence… djeluje kao pojednostavljen film u nekim segmentima, što možda zvuči loše, ali ustvari dobiva prednosti na drugim mjestima. Bond ovaj put nije svemogući junak već običan čovjek koji se na akciju odlučuje iz osobnih razloga, a ne zbog „kraljice i Engleske“, što je prijašnji slučaj. Izvedba Timothyja Daltona kao jednog hard edged lika besprijekorna je i vidi se da je scenarij krojen po njegovoj mjeri, kao i puno jačim glumačkim dometima nego što su ih imali njegovi prethodnici. Samouvjeren, dobrog izgleda, ali s prijeko potrebnom dozom osjećaja i takta za korištenje istih pri scenama, uspješno su stvorili prijeko potreban naboj između njega i Roberta Davija, još jednog podcijenjenog i jakog karakternog glumca. Njih dvojica kao ljuti suparnici, svaki sa svojim moralnim stajalištima, tvore neke od najbolje profiliranih likova u serijalu, no šteta je što ostatak glumačkog ansambla nije bio previše na razini zadatka.

Iako to može zvučati kao potpuno sporedna stvar, ženski likovi i glumice nisu mogle biti gore odabrane. Nijedna nema blage veze o glumi, a većina nije ni nešto posebno zgodna (što je, khm, potpuno subjektivno mišljenje). A ni rečenice koje izgovaraju nisu bolje nego mehiko sapunice (ja ga tooooliko volim, reče jedna drugoj). I sad postavite dva žestoko izgrađena  lika u to okružje… nije baš najsretnija odluka. Ovdje je zalutao i jako mladi Benicio Del Toro, koji u ono vrijeme i nije bio takva glumačka premija kao danas, ali bogme si je dao truda i moglo se vidjeti da ga čeka zanimljiva budućnost. Ono što je u tadašnjim danima ispao glavni problem filma (a što mu je danas najveća kvaliteta) jest izostanak nekakvih, već očekivanih, Bondovskih pirotehničkih ekstravagancija. Za razliku od avanturistički nabildanog The Living Daylights, Licence je gotovo staromodni triler s elementima noir filma. Dosta priče među likovima, naglašeni dijelovi koji zanimljivost temelje na osobnosti (scena gdje Bond dobije otkaz) i… emotivnost. Danas je to stvar koja se traži, ali onda se to pokazalo kao velika mana. Jer pokraj Lethal Weapon, Die Hard, Top Gun i sličnih, jedan ozbiljniji uradak gdje lik doslovce misli svojom glavom i povodi se za svojim osjećajima jednostavno nije imao šansu preživjeti. Ali, nema brige, Bond je ipak Bond te se u njemu nalaze neke jako dobro izvedene scene koje imaju pravi avanturistički (Bondovo skijanje iza hidroaviona) i eksplozivni (završnica s cisterna-kamionima) štih te same pirotehnike, iako umanjene, ne nedostaje.

Film je doživio relativni podbačaj na box officeu (ako se 150 milja može nazvati podbačajem), publika je film ocrnila kao previše ozbiljan, Dalton je muški podnio kritiku da je doveo serijal do propasti… sve ono što sam spomenuo na početku. Neopravdano, može se reći, jer iako je film drugačiji od ostatka iz serijala, ne može se reći da je zbog toga i slabiji. Samo što mu kvalitete leže u nekim drugim stvarima koje nikad nisu postale dio klasičnog Bond repertoara. Srećom, danas ima status kakav treba imati. Površnost Piercea Brosnana povukla se pred realnijim pristupom Daniela Craiga, a onda se netko lijepo sjetio da je Dalton ipak bio prvi koji je donio takvu promjenu. Samo što iz današnje perspektive gledanja ispada da je ta promjena došla prerano.

4 komentara za “Dozvola za ubojstvo (1989.)

  • Gjuro says:

    Ovaj mi je definitivno među boljim Bondovima. Potpuno se slažem s recenzijom.

  • Hank Moody says:

    Licence to Kill mi je jedan od boljih filmova o Bondu, ako ne i najbolji. Šteta za njega što je snimljen 20 godina prerano jer je ista formula iskorištena u Casino Royaleu pa se ponovo pojavila manija za Bondom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.