Dječak A (2007.)

Piše: Vanja

Dječak A (Boy A, 2007., 106 min.)

Redatelj: John Crowley

Glume: Andrew Garfield, Peter Mullan, Shawn Evans

 

 

Nekako sam se uhvatila u razmišljanju kako mi filmovi „s Otoka“, bilo engleski, škotski, irski, osobito od onih koje svrstavaju u neovisne (kako god to tko tumačio), te vrlo često i niskobudžetne, znaju pružiti veliki užitak, kupujući me neodoljivom smjesom jednostavnosti i složenosti, od kojih prvo obično leži u nepretencioznosti, a drugo – u čovjeku i radnji u kojoj se snalazi. Boy A Johna Crowleyja zasigurno je jedan od bisera novije britanske drame, u kojoj mladi Andrew Garfield zapanjujuće vlada ulogom na način kojega si ni mnogo zreliji glumac ne bi postidio. Od onih je koji emotivno ruše i smišljeni su da nas tjeraju na razmišljanje i nakon svršetka, dok se istodobno (često logično, iako ponekad ne razložno) poistovjećujemo s problematičnim glavnim likom iznimno skladno uparenim s izvrsnim Peterom Mullanom. Boy A snažno i od prve minute napada i emocije i um.
Manchester je mističan grad, odista. Njegova moderna povijest, prožeta industrijskim smogom, puna je bisera, ako ničega drugog, onda nogometa i svjetske pozornice za etabliranje glazbenika koji „nisu bili po ukusu“ svog vremena, te općenito osjetnog indie duha, nečega što već odavno predstavlja prepoznatljiv brand no često se pokušava i iskoristiti za pokriće kojekakvih projekata koji ne mirišu onako kako očekujemo. No, Boy A ne razočarava. Minimalistička i nadasve emotivna početna scena razgovora Jacka (Andrew Garfield) i Terryja (Peter Mullan) daje naslutiti da je riječ o mladiću koji izlazi na uvjetnu slobodu, a kojem je Terry socijalni radnik, skrbnik, „ujak“, psihoterapeut i, čini se, prije svega prijatelj do smrti i, praktično, surogat-otac, čovjek koji jedini smije znati sve Jackove tajne, prošle, sadašnje, čak i buduće. Intrigantno nam je, naravno, zbog čega tako mlad čovjek (čini se kako Andrew Garfield tu nema ni 18, ali lik, čini mi se, ima 24 godine) mora mijenjati ime, zbog čega ga prvu noć po puštanju iz popravnog doma/zatvora čuva policija i zbog čega mora potpuno zaboraviti svoju prošlost, imajući u mobitelu, pored Terryjevog, broj nekakvih postrojbi za posebno djelovanje. Novim identitetom se kreće od nule, stvara imidž, prijateljstva. Je li taj „novi“ početak odista moguć i u kojoj mjeri? Što je Jack učinio? Čemu je svjedočio?

Uz Terryjevu pomoć, vidno potrgani mladić iz kojeg uvelike viri nesretno, još neizigrano dijete postupno se uklapa u društvo, nalazi prijatelja koji zna da je Jack bio u zatvoru, osnovica za početak je tu. Dolazi do možda neočekivanog ali zapravo logičnog intenziviranja odnosa s mladom službenicom koju dečki zovu „White Whale“ (pa bijela je i velika je), no između nje i Jacka svira neka fina vibra koja će prerasti u nešto dublje. No, u jednom trenutku kamera nas naglo baca na dječaka kojeg (a to je već klasika no i istina) maltretiraju stariji dečki, no situacija doma vjerojatno ga više boli nego masnice po licu i tijelu. Naglim rezom kamere opet smo u sadašnjosti, gdje redatelj Crowley maestralno, sitnim koracima nagovještava kakvi to duhovi progone Jacka i tko je misteriozni prijatelj iz djetinjstva, Philip.

“You grew. You changed. You earned the right… You earned the right to be Jack Burridge. Because that’s what this is, it’s a fucking right.”

Teško je iz razgovora mladića koji je tek odbacio školjku straha i njegovog anđela čuvara Terryja sklopiti neku priču već rano u filmu, no jasno je da se radi o demonima koji su jaki psihički, no i na sve druge načine, jer – ako bi netko saznao tko je, što je, gdje je – život mu je u opasnosti. Koliko je gledatelj napet u htijenju da razotkrije misteriju, toliko je Jack razapet između jave i sna, života koji je trenutno ispunjen, lijep i interesantan, života u kojemu je zaljubljen i ima prijatelje i sve ono što mu njegove godine trebaju dati, te sveprisutnih snova: njegov Philip je stalno tu, kockice iz mladosti se skladno no polagano slažu, a priča puzi kičmom ostavljajući leden trag.

Interesantan je pristup redatelja samoj tematici jer, ako bismo sve to što ne znamo znali u startu, ako bismo shvatili sve istine o tim malim, nesretnim dječacima, upitno je čijim bi ih očima promatrali kao odrasle, iako je „odraslost“ nešto što se baš i ne može vezati za dijete koje je provelo godine iza rešetki, čije djetinjstvo ni prije toga nije bilo bajka i čiji su se ugodni trenuci svodili na markiranje iz škole i glupiranje s jedinim prijateljem na svijetu. Na neki način, Jacka možemo promatrati onako, kako ga upoznaju novi prijatelji ili djevojka, koji misle da je ludiranje ukradenim vozilom razlog njegova višegodišnjeg boravka iza brave. No, njegova osjetna muka nas lagano opsjeda jer on se bori svim silama ostati onaj koji je postao, okajao ako je nešto i uradio i stekao pravo na drugu šansu (a kažu da ju imaju svi).
Terry jedini bez riječi osjeća te dubine, prošavši s njim teške staze rehabilitacije, pokušavajući ga ohrabriti na uživanje u svom novom „ja“, ističući kolike je psihičke visove osvojio i nadasve, ukazujući mu neupitno povjerenje. Uz osobne obiteljske probleme, Terry ima te svoje dječake, male i velike heroje koji su se iz pakla svojih djela i bivših života izvukli jaki, ne pokleknuvši i ne predavši se. Terryja trga činjenica da pred njegovim sinom nisu nesavladive prepreke, no on ih ne preskače niti se trudi. Ovo zvuči okrutno, no takav je i život sviju koje pratimo u ovom filmu.

Andrew Garfield, koji je za ovu ulogu 2008. godine osvojio Baftu, na bolan i iznimno autentičan način utjelovljuje stidljivog mladića koji širom otvorenih i željnih očiju dozvoljava srcu radost u novim tenisicama, prijatelju, djevojci, boci piva, zabavnom parku, činjenici što može platiti večeru. Njegova želja za životom i istodobni križ koji nosi, svoje bivše „ja“ koje želi podijeliti s novim „najmilijima“ jer im ne može lagati, njegovo ponašanje, ništa ne ukazuje na ono što je počinio … vidio … gledao … šutio … odležao. Štogod to bilo. U konačnici, nije ni bitno koliko se Jack rehabilitirao u odnosu na zločin koji je (ako je) počinio i je li takvo što uopće moguće. Film bez daljnjega povlači pitanje postoji li uopće način za iskupljenje, za povratak u društvo, no baviti se time značilo bi rađanje novih, nepotrebnih pitanja umjesto uživanja u zbilja krasnom, zahtjevnom i u svakom segmentu zadovoljavajuće napravljenom filmu. Jasna je stvar da će prijemčiv gledatelj (s minutama koje prolaze) početi izrađivati scenarije Jackova svršetka.

No je li to bitno? Pa i nije – bitan je način na koji će on do tamo stići.

Iz pozicije Johna Crowleyja, relativnog novaka britanske kinematografije (gledala sasvim fini Intermission no i iz pozicije roditelja, teško je biti i tužitelj i obrana, i porota i sudac, a to u filmu jesmo. U konačnici, ako imamo pravne sustave, ako imamo kazne,esmo li spremni ispoštovati nekoga tko je svoju podnio, bilo da je počinio zločin ili ne? Od tog se pitanja u ovome filmu ne može pobjeći, iako živimo s Jackom ne baš nehotice navijajući, što možemo prvenstveno zahvaliti iznimnoj Garfieldovoj izvedbi ove snažne drame pune frustracija, prekrasnoj i dostojnoj glumaca velikog kalibra. Njegove su grimase, sjaj u očima, pogledi i reakcije tako stvarni, bolni, veseli, ustrašeni i … ispitivajući, njegova laž pred djevojkom koju voli boli valjda isto koliko i u pregršt sjena zaogrnuta prošlost. Zaplet kao takav je, kako rekoh na početku, koliko jednostavan, toliko i složen, jer mnogi su elementi koji utječu na njegovu dubinu, gdje redateljevo odista pažljivo oko igra sigurnom kartom složenosti Jackovih unutarnjih trganja koja i gledatelja dovode do ludila.

Maestralan kraj u kojem konačno spoznajemo istinski Jackov identitet i težinu počinjenog zločina je i početak mrvljenja tek izgrađenog novog života. Zločin je danas tek jedan od neminovnih segmenata društva, pa i njegovog najmlađeg sloja. A ono što je uradio Crowley stavljajući Jacka pod reflektore je ispalo vrsno – lako nas prisili na preispitivanje osobnih sustava kojima procjenjujemo ljude, te koliko smo spremni pružiti šansu, ruku ili jednostavno – oprostiti. Ružni su snovi koji ne žele napustiti um čak ni kad se posve probudimo.

3 komentara za “Dječak A (2007.)

  • Marin Mihalj says:

    Prekrasno tužan film kojeg bi trebalo izbjegavati kad smo u stanju suštinske dešperacije.

    A i ja sam ga preporučio u FAK Top 13 prije godinu dana. 😀

  • vanja says:

    Vjerojatno sam ga “snimila” negdje u glavi, možda upravo iz tvoje preporuke no teško rasturanje, prepreprekrasan film …

    andrew je … neviđeno nešto, kako je to dečko odglumio …

  • Anonymous says:

    Odlican film

Leave a Reply

Your email address will not be published.