Djeca raja (1997.)

Piše: Antonija Bračulj

Pobjednik prvog FAK-ovog natječaja za najbolju recenziju:

 

Djeca raja (Bacheha-ye aseman, 1997., 89 min.)

Redatelj: Majid Majidi

Glume: Amir Farrokh Hashemian, Bahare Seddiqi, Mohammad Amir Naji

 

Djetinjstvo bi trebalo biti najbezbrižnije razdoblje našega života. Tada smo ”ljudi u malome” i upijamo svaki vanjski podražaj s nevjerojatnim intenzitetom. Zaštićeni smo od strane naših voljenih koji nas ”obmanjuju” što je duže moguće kako bismo sačuvali čuvenu dječju nevinost i neiskvarenost. No, postoje mnoga djeca koja su prerano otrgnuta od djetinjstva i suočena s odgovornošću prije nego li znaju značenje samoga pojma. Ovaj film posvećen je upravo toj djeci.

Djeca raja iranska je obiteljska drama. To je ujedno prvi film u povijesti Irana koji je zavrijedio prestižnu nominaciju za Oscara. Doduše, kipić je dodijeljen Benignijevom maestralnom uratku Život je lijep, no ta nominacija plasirala je ovaj film među miljenike kritičara. Moram priznati da me iznenadila koincidencija da su baš ta dva filma bila u istoj kategoriji, iste godine, jer me ovaj film na neki način podsjetio upravo na Benignijev i to zbog neobjašnjivo simpatične nevinosti kojom je protkano čitavo djelo. Također, oba filma vrlo nezahvalnu i nesretnu situaciju pretvaraju u banalnu ”igru” zbog koje čitav film odiše neodoljivim šarmom.

Redatelj filma Majid Majidi pokazao je golemo umijeće kada je od posve beznačajnog predmeta, kao što je tenisica, uspio ispričati i ekranizirati divnu životnu priču. Zahra (Bahare Seddiqi) i devetogodišnji Ali (Amir Farrokh Hashemian) brat su i sestra iz  siromašne obitelji. Žive s roditeljima i novorođenom bebom u vrlo skučenoj prostoriji u glavnom iranskom gradu Teheranu. Jedu, spavaju i pišu zadaću na podu. Nevolje nastaju onoga trenutka kada Ali nehotice izgubi Zahrine roze cipelice koje je odnio na popravak. Priopćio joj je to velikih uplakanih smeđih očiju jer je znao da su to bile jedine cipele koje je imala. Najviše ju je brinulo to što nije znala kako će idućeg dana ići u školu i to što nije mogla reći roditeljima da joj trebaju nove jer je znala da joj ih ne mogu priuštiti. Ali je domišljato riješio problem – Zahra će njegove tenisice ujutro nositi u školu, a onda će dotrčati kući kako bi ih predala Aliju koji će potom u njima otrčati na svoju popodnevnu nastavu. Te bijele pokidane tenisice postaju glavni detalj filma, a povrh svega, postaju dio njihovog identiteta.

Vjerujem da ovaj film ima široku gledalačku publiku upravo zato što je primjeren i djeci i odraslima. Djeca se u njemu mogu poučiti mnogim vrednotama. Imaju priliku vidjeti nesebičnu i neiskvarenu ljubav između brata i sestre; poštovanje, jedinstvo i sklad unutar obitelji koja živi u potpunoj neimaštini te mogu vidjeti sjajan primjer odgovornosti prema vlastitim stvarima kojoj djeca kao mala i nisu baš sklona. Odrasli mogu vidjeti kako je to ne imati mnogo, a opet biti sretan, kako cijeniti one stvari koje se, po našem mišljenju, podrazumijevaju i kako su, u suštini, besramna naša htijenja u usporedbi s onim iskonsko životnima.

Iako su djeca, Ali i Zahra imaju divne i izuzetno zrele ljudske karakteristike. Ali kao devetogodišnjak pokazuje više samosvjesti i odgovornosti nego što bi većina nas odraslih pokazala. Njegova hipersenzibilnost i empatičnost zaista su srcedrapajuće, a njegova odvažnost i upornost zadivljujuće. Zahra bespogovorno preuzima ulogu svoje majke iako joj nije dorasla te svakodnevno odlazi u školu u tenisicama koje su joj nekoliko brojeva prevelike, pritom ne odavajući svoga brata čime ujedno iskazuje odanost.

Ova topla životna priča tjera nas da promislimo da miljama daleko uistinu postoji jedan Ali i jedna Zahra koji, prerano upoznati sa surovošću realiteta, nemaju kada proživjeti bezbrižno djetinjstvo. Tužno je što svi sklanjamo pogled od toga – nastavljamo listati stranice dnevnih novina, mijenjati programe na televizoru pokušavajući si objasniti da oni nisu naš „problem“, a ni ne shvaćamo kako je to kada ovisiš o posljednjem paru već iznošenih tenisica…

5 komentara za “Djeca raja (1997.)

  • umjetnik says:

    zaista nije bilo bolje recenzije na natječaju? hehe #zlo

  • vanja says:

    Divan film, a recenzija mi se jako dopala, (iako je bila u tjesnacu s jos jednim filmom – ne recenzijom 😀 ) …

  • GosponSpazam says:

    hehe, umjetnik, hehe
    Nešto mi govori da si jako duhovit momčić, hehe #hehe

  • Marko Pojatina says:

    Predivan film i još ljepša recenzija. Više nego zaslužena pobjeda na natječaju. Ukratko, čista desetka od mene!

  • Ayla says:

    Jako mi se svidio ovaj film i jako je lijepa pouka te priče

Leave a Reply

Your email address will not be published.