Divlja prostranstva

Piše: Sven Mikulec

Divlja prostranstva (Open Range, 2003., 139 min.)

Redatelj: Kevin Costner

Glume: Kevin Costner, Robert Duvall, Annette Bening, Michael Gambon, Diego Luna, James Russo, Abraham Benrubi

 

U povezanosti žanra vesterna i starog lisca Kevina Costnera suvišno je trošiti previše tinte. Ples s vukovima nije samo pobrao sedam zlatnih ćelavaca i uveo osporavanog kalifornijskog glumca u neslužbeni vestern Hall of Fame, nego mu se i pripisuje kulturno značajna uloga oživljavanja čitavog žanra. Međutim, u žanru koji će mu donijeti slavu Costner se prvi put okušao još pet godina ranije, pojavivši se uz Kevina Klinea, Dannyja Glovera, Johna Cleesea i Briana Dennehyja u Silveradu, a do današnjeg dana još nekoliko puta vraćat će se u sedlu s hrđavim revolverom u ruci, pokušavajući ponoviti uspjeh Vukova s kojima je dotakao sami vrh. Wyatt Earp, o kojem će biti nekoliko riječi jednom drugom prilikom, nije oduševio pametnjakoviće od kritičara, a i kod publike je prošao osjetno lošije od Tombstonea koji se bavi istom tematikom. Poštarom je, pak, definitivno svog konja usmjerio na neke druge staze, pogubivši se u moru dramatike i patriotizma, dok je posljednji put zajahao u sumrak 2003. godine zanimljivim Open Rangeom, koji je ujedno i razlog ovog našeg malog okupljanja.

Boss Spearman (Duvall) i njegova desna ruka, vjerni dugogodišnji suradnik Charley Waite (Costner) pripadaju skupini free-grazera, putujućih kauboja bez imanja koji spavaju pod vedrim nebom, pričaju gluposti i odbijaju naći si trajni krov nad glavom, navikli na nestabilan život vječnih putnika. S njima putuju i dobroćudni div Mose (Abraham Benrubi), brbljavi klinac Button (Diego Luna), kao i anonimni maltezer čije se ime nije navelo među creditsima. Problem nastaje kad Spearman i njegovi ljudi naiđu na gradić u kojem vlada korumpirani šerif Poole (James Russo), pod pokroviteljstvom stočarskog magnata Dentona Baxtera (Michael Gambon) koji iz dna duše mrzi free-grazere koji mu prelaze preko posjeda i čija mu stoka jede travu. Kad napetost dosegne sami vrhunac i cijenu plate Mose, Button i jadni maltezer, Boss i Charley prisiljeni su izvaditi revolvere iz holstera i osvetiti ničim izazvane napade na svoje prijatelje, a po načinu na koji barata oružjem, postaje nam jasno da Charley ne poteže po prvi put…

Open Range, usprkos činjenici da se među konkurencijom ističe kao jedan od najboljih modernih vesterna koji svoj postanak vjerojatno duguju posljedicama lovorikama dekoriranog Plesa, nije bez svojih mana. Kao i više puta dosad u njegovoj glumačko-redateljskoj karijeri, i ovdje tu i tamo na površinu ispliva Costnerova sklonost teatralnosti i pretjerano naglašenoj dramatičnosti, iako sa scenarijem on osobno i nema veze. Ako se zagledate prema horizontu i pomalo odsutno izbacite iz sebe nešto poput „pasala bi mi juha od rajčica“, koliko god zamišljeno i sjetno to izgovorili – bokte, i dalje pričate samo o rajčicama, ne? Ali Costneru njegovo poslovično odavanje opijumu dramatičnosti prestao sam zamjerati vjerojatno još nakon Poštara, kojem je pošlo za rukom ne samo ući u mit, nego i nehotice redefinirati pojam teatralnosti.

Na trenutke mi je na živce išla i pomalo naporna igra zavođenja dostojanstvene stare cure (Annette Bening) i usamljenog kauboja koji je s nježnijim spolom jedino u kontaktu dok sedla kobilu ili žigosa kravu – neka vrsta ritualnog plesa pred parenje dvaju asocijalnih vilin-konjica, koji su poput para ostarjelih ovčara već pomalo zaboravili kako se pravilno šnjofaju stražnjice. Ali, naravno, ne bi to bilo to da u priču nije ubačen kaubojev ljubavni interes, kako bi se naglasila njegova ljudskost i nježnost ispod svih tih slojeva znoja i prašine. Da, znoja i prašine, jer, kako se ne propušta istaknuti jedno dvadeset tisuća puta (previše) tijekom filma, život kauboja pod ćudljivim američkim nebom sve je samo ne med i mlijeko. (A lijepo mu je mati govorila: uči za prijamni…)

Uz fino režirane akcijske sekvence, ono što u ovom slučaju stvarno jest za pohvalu poneko je scenarističko rješenje koje, hvalabogu, prkosi standardiziranom holivudskom receptu. Primjerice, ako tijekom bilokakvog sukoba jedan od likova izvadi sliku svoje supruge, pokaže je suborcu i pohvali se kako ga čeka da se vrati kući, ili kad veteran objavi da je, rječnikom detektiva Murtaugha, too old for this shit pa će se „nakon ove zadnje akcije“ smiriti, sagraditi dom i posaditi malo ječma, pravilo kaže da te osobe obično završe dva metra pod zemljom. Lijepo je vidjeti da se ovdje nije robovalo prokušanim receptima. Podložnost konvenciji, međutim, Open Range pokazao je na jednom drugom mjestu.

Prije svega, tu mislim na karakterizaciju likova. U prvom planu klišejizirani je lik Charleyja, tipične dobre duše s prljavim dosjeom. Costnerov neustrašivi kauboj jedan je od onih „da, ubijao sam žene i djecu, ali sada samo želim šetati psa“ likova kakve smo (pre)često sretali na ekranu, a i njegov se partner može ugurati u jedan kalup, onaj ostarjelog kauboja koji je cijeli život proveo u sedlu, pa se zaželio poštenog kreveta, čistih čarapa i toplog gulaša na šparetu. Karakterizacija prati šablonu, u nikakav rizik nisu se upuštali i, da budem iskren, za tako nešto, čini mi se, nije bilo ni potrebe. Stvoreni su karizmatični likovi za koje je lako navijati, što možda potvrđuje onu mudru da se na konje koji pobjeđuju ne treba prestati kladiti. Ovakvi stereotipni, šablonizirani likovi sasvim sigurno ne bi bili toliko dobro i lako primljeni kod publike da ih nije utjelovio odličan Costner-Duvall duo, koji je svojom kemijom toliko zagospodario ekranom da me čak podsjetio na jedan drugi legendarni kaubojski par koji je sličnim prerijama jahao desetljeće ranije – da, svojom suradnjom i dojmom dugogodišnjih prijatelja i partnera koji ostavljaju pomalo vuku na Eastwooda i Freemana iz Nepomirljivih, što su u najmanju ruku, priznat ćete, sasvim solidne preporuke.

Ako zanemarimo duge „težak mi život“ poglede, povremeni drama queen momenat ili dva, i na trenutke iritantan napaljeni zavodnički ples našeg (anti)junaka i njegove djeve, Open Range sjeda kao kvalitetan vestern, gdje se u tradicionalnu, više puta provjerenu formulu ubacio odličan cast, prekrasna fotografija, poneki dobrodošli duhoviti predah i stvarno vidljiv Costnerov smisao za režiju svih onih dinamičnih scena u kojima se ne zuri kroz prozor u sumrak – pucnjave su fino dozirane i uzbudljive, a miris baruta uspijeva doprijeti čak i do mojih skeptičnih nosnica. Da, tekst pati od, za Costnera i općenito vesterne, tipičnih boljki, tu i tamo sam se zacrvenio zbog njegove ljigavosti, povremeno uočio kakvu nerealnu rečenicu kakvu sumnjam da je itko bio sposoban izustiti čak i krajem 19. stoljeća, kad je radnja smještena. Ali nemojte misliti da je ovaj film, poput kakvog lutajućeg stočara sa zeznutim smislom za orijentaciju, igrom slučaja zalutao u ovu rubriku – Open Range jedan je od najboljih vesterna u posljednjih desetak godina, što mu možda i ne govori previše u prilog s obzirom na nedostatak kvalitetnih naslova u žanru koji se i dalje koprca u neinventivnoj kolotečini, ali je za mirno nedjeljno poslijepodne – i više nego dovoljno. Tko voli dobre stare vesterne, preporuka samo takva.

Jedan komentar za “Divlja prostranstva

Leave a Reply

Your email address will not be published.