Disconnect (2012.)

Piše: Vedrana Vlainić

Jeste li se ikada zapitali koliki postotak svojega života prosječna osoba provede na internetu? U današnje vrijeme gotovo cjelokupna ljudska potreba za socijalizacijom preselila se na silikonske čipove skrivene iza laptopa, tableta i pametnih telefona. Sve što je nekad iziskivalo isljučivo ljudsku interakciju, danas se – s onim neizostavnim prefiksom „cyber“, dakako – može naći i u virtualnoj inačici. Svaka nova verzija naših elektronskih ljubimaca sve je krcatija kojekakvim (nepotrebnim) inovacijama kako bi njihov nosilac bio što lakše i češće dostupan online. No, jesmo li svjesni da smo tom neprestanom umreženošću, zapravo, od svijeta otuđeniji i udaljeniji no ikada? Klišej, reći ćete. Prazna fraza koju roditelji prodaju svojim tinejdžerskim potomcima u nastojanju da ih odmaknu od kompjuterskih monitora i primaknu knjizi. No u svakoj frazi ima i malo istine, a ovaj film jedan je čvrsto potkovan argument koji bi vas mogao natjerati da dvaput promislite sljedeći put kada se spojite na internet.

Disconnect je onaj tip filma koje interno volim nazivati „real life experience“. Radi se o filmu o običnim ljudima, bez pozitivaca s moralnim kodeksom oštrijim od miracle blade seta noževa, i negativaca koji su se namjerili na dominaciju svijetom (ili barem kojom od američkih metropola, u nedostatku bolje opcije). U središtu radnje tri su paralelene priče, međusobno povezane otprilike poput dva stranca u velikom gradu koji u slučajnom razgovoru saznaju da poznaju istu osobu. No, puno bitnija zajednička osobina koju ti segmenti dijele jest tijek njihovih, vrlo različitih, života koji se raspetljava pod snažnim utjecajem suvremenih medija. Tu su uspješan odvjetnik (Bateman), vječito s mobitelom na uhu, uvijek dostupan svakome osim članovima svoje obitelji. Njegov sin, povučeni tinejdžer i srednjoškolski social outcast, zapne za oko dvojici vršnjaka koji ga iz čiste obijesti odluče nasamariti putem lažnog profila na Facebooku (catfish [kat-fish], Verb, Slang. To deceive, swindle, etc., by assuming a false identity or personality online). Otac jednog od dvojice dječaka (Grillo), bivši policajac, radi kao privatni istražitelj računalnih zločina. Njega unamljuje mladi bračni par (Skarsgård i Patton), koje je jednog dana šokirala vijest da su im računi i kartice hakirani i ispražnjeni. Ambiciozna novinarka (Riseborough), čije se lice smiješi s TV prijamnika u dnevnim boravcima ostalih aktera ove drame, prepoznaje priču karijere kada otkrije web-stranicu „za odrasle“, na kojoj klijenti, za određenu cijenu, imaju priliku kontaktirati odabrane mladiće i djevojke preko kamere, te se zbližava s jednim od „performera“ (Thieriot). Nit koja ih sve povezuje njihova je prisutnost u medijima, pogotovo na društvenim mrežama, koja malo-pomalo izmiče kontroli.

1ryan

Akteri ovog filma obični su ljudi, kakve svakodnevno susrećemo na ulicama naših gradova, od kojih zbunjeno svrćemo pogled pri slučajnom kontaktu očima, rijetko se kad zapitavši koja je njihova priča. Obitelj Boyd, Mike i Jason, Derek i Cindy, Nina i Kyle, imena su ljudi u čije nam je živote dozvoljeno zaviriti. No priče koje nam oni nude možda nisu ono na što smo navikli. Suprotno očekivanjima, njihovi stvarni životi gotovo su statični, dok upravo oni virtualni doživljavaju neočekivane preokrete. Interesantno je kako, iako se aktivno služimo svim spomenutim medijima, nekako nismo baš spremni pomnije razmisliti o njima. Težnja za ljudskim kontaktom zajednička je i likovima i nama, ali činjenica je da obje strane polako gube svijest o tome da ga traže na krivi način. U meni vrlo dojmljivoj sceni u kojoj detektiv Mike koristi specijalan program kako bi izlistao kompletnu povijest svakog Cindyna i Derekova online klika, gledatelj shvaća da je bajka o internetu koji pruža potpunu anonimnost upravo to – bajka. Puka iluzija. U toj virtualnoj sferi vrebaju nas iste opasnosti kao i u stvarnoj. Jedina je razlika u tome što smo u ovoj situaciji eksponiraniji i ranjiviji, u nemogućnosti obraniti se dok ne bude prekasno.

Budući da se bavi tematikom vrlo široka opsega, postojala je realna opasnost od prevelike raspršenosti radnje i loše karakterizacije. No, redatelj ipak nije bio pohlepan, čvrsto se držao onih triju priča koje je odlučio ispričati, i time uspješno zadržao koherentnost filma i ostavio dovoljno prostora za razvoj svih svojih likova. Radnja svake pojedine priče teče otprilike istom brzinom i dinamikom te sve tri dolaze do klimaksa istovremeno, kada se njihovi zakržljali „stvarni“ odnosi odjednom sudare u napetoj slow motion, freeze-frame sekvenci. Disconnect kvalitetom prednjači pred većinom filmova srodnog žanra ili tematike, a svakako se smješta pri sam vrh liste meni najboljih filmova unazad pet godina. Zaista se ne sjećam kad sam zadnji put odsjedila u potpunom oduševljenju tijekom cijele odjavne špice. Uz toplu preporuku, usuđujem se reći da se radi o modernom klasiku, realnom presjeku modernog doba.

1

Koliko nas svakodnevno poseže za Facebookom, Twitterom ili Instagramom kako bismo podijelili svoj entuzijazam ili razočaranje nečim? Ja prva. Štoviše, svoju emocionalnu vezanost za laptop i eksterni hard disk prijatelji već nazivaju patološkom. No da sam, recimo, kolegama na poslu ili prijateljici na kavi rekla kako sam gledala super film o opasnostima interneta u današnje vrijeme, možda ne bih na krivi trag navela potencijalno zainteresirane slikom plakata za krivi film koji sam brzopleto podijelila na „fejsu“, pritom ne čitajući sitna slova, u žurbi da se slika i moj nabrijani tekstić uz nju nađu na mreži što prije. Iznenađujuće širok generacijski raspon ljudi danas aktivno koristi posljednje krikove moderne tehnologije. Bilo bi vrlo licemjerno od mene reći da nije gušt moći prosurfati netom dok čekamo tramvaj, poslušati dobru pjesmu prije nego li krene u distribuciju ili pak pogledati film u autobusu, autu ili na klupici u parku. Dakako, bude i korisno neki put kad važan mejl možemo dočekati u bircu ili poplaćati račune „u hodu“. Ali neke granice ipak moraju postojati. Taj naš virtualni život ipak se ne može mjeriti s onim stvarnim, koji živimo cijelim tijelom, a ne samo umom i prstima koji bjesomučno tipkaju po touch screenovima.

2

Stoga, naslov ovog filma moguće je protumačiti na više načina. Kao asocijaciju na opasnost „isključivanja“ iz života obitelji i prijatelja, recimo, „stvarnih“ ljudi kojima smo svakodnevno okruženi. Komunikacija preko Messengera, WhatsAppa ili Vibera često zna biti opuštenija od osobnog kontakta, ja se prva ubrajam u tip ljudi kojima je puno lakše komunicirati pismenim putem nego verbalno, ali bitno je imati na umu da se u tim sferama neke stvari mogu vrlo krivo protumačiti, a ni ljudi često nisu onakvima kakvi se čine. S druge strane, naslov također može poslužiti i kao poruka. Uzvik. Imperativ. Disconnect. Odlogiraj se! U protivnome, možda prekasno primijetiš da se odnosi sa stvarnim ljudima ne mogu editirati, sejvati, dilitati i ristorati na originalne postavke. Možda zvuči dramatično, ali oduvijek sam bila sklona teatralnosti, pa neka i ovaj tekst završi u tom tonu. Ovaj film svojevrsno je upozorenje. Disconnect dok još nije prekasno, dok još imaš život vrijedan življenja.

Jedan komentar za “Disconnect (2012.)

  • Marcus says:

    odličan film i jednako tako odlična kritika. možda i nije među najboljim filmovima u poslednjih par godina (u gornjoj polovini je svakako), ali je svakako jedan od najparadigmatičnijih filmova koji se bave modernim načinom života. mene je pošteno zabrinuo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.