Deveta vrata (1999.)

Piše: Vanja

Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999., 133 min)

Režija: Roman Polanski

Scenarij: John Brownjohn, Roman Polanski

Glume: Johnny Depp, Frank Langella, Lena Olin, Emanuelle Seigner, Barbara Jefford

 

Polanskog ne treba posebno voljeti, no osporiti mu maestralnost u onome što radi nepravično je čak i kad se ne radi o njegovim vrhunskim ostvarenjima. Kritike su redovito podijeljene, što je slučaj i s The Ninth Gate, filmom koji svrstavaju u one sramote „kakve sebi veliki redatelji smiju ponekad dozvoliti“. Osobno smatram da Roman Polanski radi filmove od kojih znamo što očekivati, ali nas svaki put uspije iznenaditi načinom na koji će to složiti i baciti na ekran. On će često kroz svoj film provući vraga barem u nekom obliku, a u Devetim vratima će se vrlo zaigrano pozabaviti nečime što nije čistokrvni nadnaravni triler, horror ili peto-deseto, već film vođen redateljevom idejom crnohumorne drame u kojoj Polanski uskače i iskače iz žanra onako kako mu se prohtije, no ne na uštrb kontinuiteta (ako ćemo secirati) ili ukupnog dojma (ako smo tu samo da uživamo u filmu).

Naravno, nastanak svakog filma je interesantniji ako ima neku svoju priču, a kod Polanskog ni to nije strano. Prvobitni scenarij je po knjizi El Club Dumas Artura Pereza Revertea prilagodio Enrique Urbizu, no Polanski se tako zapalio za njega da nije odolio malo ga doraditi, našavši u knjizi veliku inspiraciju i masu momenata koje je smatrao izvrsnim za filmsko platno. Želeći izbjeći previše zapleta knjige i originalnog Urbizuovog scenarija, Polanski se odlučio na vlastiti pristup i „nacrt“, zajedno s dugogodišnjim partnerom John Brownjohnom napravivši scenarij od kojeg je, priznali ili ne, nastao vrlo dobar film. Dok se knjiga jednim segmentom bavi otkrivanjem nestalog i nikad objavljenog poglavlja Tri mušketira, jasno je da će Polanski svog inspektora Corsoa (Johnny Depp) ubaciti u vatrenije okršaje.  Kostur je isti, ali meso je sasvim drugačijeg ukusa. Polanski i Brownjohn su spretno ispleli priču koja se vrti oko jednog zapleta, predvidljivog ili ne. Prepoznatljivim zlatnim, crvenim, crnim i mekim smeđim tonovima, čudnim i ponekad smiješnim likovima, Polanski je sabrao sve što voli – održivu priču, prekrasno vođenu kameru, izvrsnu glumačku ekipu i svega par jednostavnih efekata koji mu ni inače nisu posebno potrebni.

Tri kopije jedne knjige, od kojih je navodno samo jedna autentična te devet ilustracija koje su u svakoj sadržane čine okosnicu ove fino razrađene priče. Šarmantno pokvareni book detective Corso (Johnny Depp), trulo bogati i intrigantni Boris Balkan (Frank Langella),  Greeneyes (Emannuelle Seigner), Laina Telfer (Lena Olin) i barunica Kessler (Barbara Jefford) protagonisti su upleteni u vrzino kolo oko knjige naziva The Ninth Gate of the Kingdom of Heaven, kojoj je prvotni autor, ili (po nekima) koautor, the Princ of Darkness glavom i bradom. Ilustracije u knjizi su, kako nam se rano otkriva,  tajni kôd,  pa bi bilo zlo ako bi ih dešifrirao netko tko ne zna knjigom rukovati, stoga se Balkan smatra jedinim zaslužnim za konačni susret s onim kojeg štuje, a koji će se prikazati jedino istinskom sljedbeniku koji će znati ispravno protumačiti ilustracije. Unajmljuje Corsoa, koji visoko kotira u biznisu raritetnih pisarija i njihovog procjenjivanja d a proputuje Španjolsku i Francusku te uporedi tri postojeće knjige i nabavi mu autentičnu. Zadaća je za lika poput C orsoa izmišljena, no od prvog susreta s primjerkom koji je Balkan kupio od nedavno preminulog Telfera, dakle od prvog trenutka, naziru se prepreke koje znakovito ukazuju na to da netko nije sretan takvim razvojem situacije. Na putu prema konačnom rješenju, Corsovi putevi se križaju sa čudnom paletom likova,  od kojih će mu svatko htijući ili ne otkriti djelić mozaika koji će voditi do raspletâ u kojima ljudi stradavaju, gdje je nerijetko meta i sâm Co rso.

Johnny Depp se silom nataknuo na udicu za ovu ulogu iako uopće nije bio Romanov izbor, no njegova nasumičnost, prepoznatljiv šarmantni šlamperaj i povremena ciničnost pokazali su da je sposoban iznijeti i Corsoa punom snagom, usprkos činjenici da je Polanski namjeravao ubaciti nekog starijeg. Travolta je bio u igri, ali je otpao zbog umjetničkih neslaganja s redateljem, a zbog nekog razloga odustao je i Steve Martin (koja mu je uloga bila namijenjena – ne znam). No, barem od Deppa nije problem napraviti bilo što (inspektor Abberline, Ichabod Crane?). Zapravo, Polanski nije htio Deppa, no htio je njegov trademark. Navodno, nije u potpunosti bio zadovoljan suradnjom, ne samom izvedbom, ali Johnnyju to nikad nije rekao. Zašto? Ipak mislim zbog toga što je ovaj ispao krajnje uvjerljiv. Prevrtljiv i bez riječi „etika“ u svom vokabularu, Corsou je jedini Bog čvrsta valuta, on je beskrupulozni lešinar svejedno dotaknut Deppovom neporecivom karizmom, svejedno tjerajući na navijanje i suosjećanje kako se film lagano zakotrlja prema – devetim vratima.

Kako je Frank Langella upao u priču? Vječno obilježen ivicom jave i sna, dobra i zla, jedan od znanih nam je još iz Dracule Johna Badhama, te Polanskom osobito drage (dakle…) Lolite Adriana Lynea, te je valjda stoga redatelj i inzistirao – ili on ili nitko za Balkana. Langellina izvedba pompoznog, uštogljenog moćnika čudnih zanimacija je završila na samoj ivici klišeja, što je samo po sebi umjetnost, vjerujem – on je besprijekorno melodramatičan, a i samo njegovo prisustvo u ulozi kakva već je jasno pokazuje redateljevo poštivanje horora koji je masama dugo bio mjerna jedinica za takvu vrstu filma (do Copolle, jasno).

Lena Olin Telfer je opaka i sočna supruga vlasnika knjige koja je prodana Balkanu; poznajemo je iz skladno urađene femme fatale u filmu Romeo is Bleeding. Obučena u crno, s crnom cigaretom u ruci, nije pretjerano potresena smrću starijeg joj supruga, puši čak i cigarete crne boje. Polanski je za Lainu tražio i našao savršenu osobu koja istodobno može zračiti intelektualnošću i profinjenošću, da bi se u trenu pretvorila u zvijer koja će se svejedno i noktima i zubima (bukvalno) bacati na one od kojih pokušava izvući svoju korist, prethodno im se… no, da. Uloga? Ne velika, ne zahtjevna, jako dobro pogođena glumica.

Greeneyes je slijedeća – neobjašnjiva žena čudnih očiju koja prati Corsoa poput sjenke, nosi čarape različitih boja (ono kao protiv uroka), na neki ga način štiti i ne da nam otkriti do kraja tko ili što je, zasjenjenih interesnih sfera poput i očiju koje mjenjaju nijansu i isijajavaju čudno i ne baš ovozemaljskom bojom, redovito izluđujući svog štićenika iznenadnim pojavama, načinom vožnje, odabirom prijevoza, rješenjima, općenito svojim ponašanjem. Ona leti. Između ostalog.

Treća je barunica Kessler, gdje Barbara Jefford upada u priču zbilja sticajem okolnosti jer se angažirana njemačka glumica razboljela a za ekscentričnu barunicu u kolicima i jedinu ženu koja nije seksualno iskoristila jadnog Corsoa bio je obavezan snažan njemački akcent. Barbara je sletjela s neba, naučila svoje lajne i beskrpijekorno odradila ulogu neobične žene koja je životni vijek i rad posvetila Princu Tame. Naravno, i ona ima svoju povijest u vragu bliskim horrorima (Lust for a Vampire, 1971.).

Film je, ništa neobično, naoko spor, čiji poput manometra uporan i stabilan korak još jednom daje naslutiti da Polanski možda jest lud, ali je i u tome metodičan – upravo postupnost radnje i uvođenja likova je ono što uvlači u sve dublje razine filma. Nije samo riječ o prekrasnim setovima snimljenim uglavnom u Europi (tek djelomično u New Yorku), u kojima dolazi do izražaja nenadmašna, meka tekstura bogate fotografije Dariusa Khondija koju je gotovo moguće okusiti. Poigravanje bojama tako tipično za filmove Polanskog ne izostaje ni ovdje, uz zlatasti odsjaj hotelskih stolnih lampi ili neočekivane detalje koji se primjećuju iz telefonske govornice (zeleni neonski znak, kapljice crvene boje…). Naravno, tu su ceste kroz šumarke, dvorci, krivine i sjajni crni automobili koji atakiraju (no ima i crveni), tu su skele koje se ruše bez vidnog razloga – a podignu svaku dlačicu na vratu. Nedostaje tek malo više kiše na makadamu, no zato su upečatljive noge u suterenskom prozoru i čudna, znakovita braća Cenize (José López Rodero – glas? Polanski), uvezivači knjiga, prepisivači, kolekcionari ili što sve ne, prvobitni posjednici primjerka knjige koja je prodata Kelferu, zatim Balkanu, da bi završila u Corsovim rukama. Njihov je doprinos možda sitan, ali nije nebitan kako film ide prema samom kraju.

Bogat naznakama, film je poput slagalice kojoj nedostaje ključni djelić. Što se tiče riječi klišej, može se primjeniti na ovaj film, no čovjek se zbilja treba opustiti i prestati predviđati „što će dalje biti“ i jednostavno se prepustiti vožnji kroz nebrojene simbole i sitnije zaplete koji se iznova spleću poput utkanog svijeta. Savršeno je jasno da je Polanski više nego svjestan značenja triju šestica, brojnih trica i sličnih detalja, jasno je da se poigrava poznatim i dragim mu detaljima – čak i kad gledateljevo oko zna skriveno značenje. On se bukvalno poigrao valjda svim raspoloživim klišejima, uspio ih napraviti površno bitnima, no svejedno smiješnima jer ih već odavno i mi sami znamo. Što je zapravo interesantno i freaky? Ispada da je knjiga „glavni lik“, misterija koja uvezuje ostale svojim znakovito potpisanim ilustracijama, dok su ljudi tek stubu niže iako je i među njima složena hijerarhija izvrsno usklađena scenarijem i glumom. Francuz Fargas (vlasnik drugog primjerka) nezainteresiran je osim za vrijednost knjige kao starine; barunica Kessler je čak vidjela vraga, Liana prakticira, ima predstave o znakovitosti knjige, ali je shvaća kao chic fazon očijukanja sa satanizmom; tu je Balkan, koji prisvaja sva prava za susret s princom jer je jedini uvidio bit ilustracija. Braća Ceniza su čudno neuhvatljivi u onome što rade i definitivno imaju nekog udjela u poznavanju rasporeda ilustracija… Corso je posrednik, no postaje dijelom priče; misteriozna Greeneyes podsjeća na jednu od ilustracija. To je osam, ne? E sad, kako Corso shvaća da vrijednost knjige nije u njenim prastarim, na milijun dolara procijenjenim godinama i uvezu već u ilustracijama, a računajući i gledatelja, konačnica daje zbroj od devet: ne samo ilustracija, sklopova trojki ili slično, no devet krugova podsvijesti (Pakla?) koje je stvorio Polanski.

Zbilja, kao da je radio crnu komediju na rubu horora i trilera (što mu nije strano), istodobno se poigravajući sa svakim od žanrova, Polanski je napravio svejedno bogat i gledanja vrijedan film koji se može interpretirati poput kakve misteriozne knjige.

3 komentara za “Deveta vrata (1999.)

  • bakero says:

    Moćan film, Depp ko i uvik dominira :)

  • maxima says:

    Bome su ovdje svi dobri, al’ da… inspektor je tu moćan i nakratko bitno korumpiran 😀 leže mu takve uloge, fakat, Abberline, Ichabod… ludilo

  • Lazy says:

    Jedan od najlošijih filmova, generalno govoreći.Scenarij, gluma, snimanje ne znam što je lošije.Bezrezevni kandidat za zlatnu malinu i to bez pretjerivanja

Leave a Reply

Your email address will not be published.