Déja Vu (2006.)

Piše: Danijel Špelić

Déja Vu (2006., 126 min.)

Redatelj: Tony Scott

Glume: Denzel Washington, Paula Patton, Jim Caviezel, Val Kilmer, Adam Goldberg, Bruce Greenwood

 

Jednom sam prilikom imao zanimljivu korespondenciju s jednim izdavačem u vezi science fiction priče koju sam napisao. Rekao mi čovjek da je putovanje kroz vrijeme u svrhu nečijeg spašavanja stvar prošlosti, da je to zasićen motiv koji se prečesto puta upotrijebio te da se u njemu ne može pronaći ništa novo. Neću reći da mi je to bilo posebno edukativno iskustvo, kao ni poticajno, no priču sam ionako napisao iz neke dosade, da skratim vrijeme, pa je sve to bio jedan mali eksperiment za koji i nisam očekivao pozitivne rezultate. Stvar je u tome da inače pušim filmove koji za osnovu radnje imaju motiv putovanja kroz vrijeme, a ako je suditi po njihovim sadržajima, spasiti nekoga u takvoj situaciji nije stvar izbora već moralna dužnost svakog glavnog lika, a ako radnja ne uključuje malo pirotehnike onda posao nije dobro napravljen. Šalim se tek djelomično, pirotehnika je stvar koju osobno volim vidjeti već ako ciljano odabirem takav film za gledanje, no ono najvažnije što želim vidjeti jest – originalnost. A to, skromno priznajem, moja prastara priča nije imala, barem ne previše. Zato filmski svijet nema problema s time. Barem ne previše.

Deja Vu još je jedna u nizu suradnji Scott/Washington tandema i do dana današnjeg jedina koja ima elemente SF-a u sebi. Manje nego što bi se moglo reći na prvi pogled, ali opet, kad imate pojam „putovanje kroz vrijeme“ u radnji filma, znate da će stvari postati zanimljive. I svakako jesu, no ne i na način na koji biste mogli očekivati. Jer uvod film i dobar komad radnje leži u okvirima realnosti jer, za početak i razbuđivanje, lokalni crazy militia man digne u zrak trajekt nabijen ljudima svih godišta. Najbolja stvar (ili najgora, kako si uzmete) jest što uvod ima eho stvarnog sranja koje je napravio Timothy McVeigh sa saveznog zgradom u Oklahomi, a to nije sva slučajnost, jer kasnije kad upoznamo negativca (skromni, ali efektni nastup Jima Caviezela), McVeigh doslovce vrišti iz njegove uloge. Paranoičan tip, nadrkan na američku vladu, pravi patriot… znate već, sve vesele stvari. No, nije samo on jedini koji vuče na nešto poznato već cijeli središnji dio djeluje vrlo vjerojatno, posebice zato što živimo u dobu kad Veliki Brat sve gleda, a post-9/11 era nimalo ne pomaže oko toga. Nadzorne snimke posvuda su oko nas, čak i na najbanalnijim mjestima, pa pronaći uzorak među njima, za iskusne ljude, nije nikakav problem, a kad na to nadovežete i softver za prepoznavanje lica, današnji teroristi imaju jako malo mogućnosti da se provuku neopaženo. Samo, obično se sve to koristi za post-napad vrijeme, a ne prije, čime dolazimo do inovacije u našem filmu.

Svaki time travel film koji drži do sebe mora imati technobabble segment u sebi na koji doznajemo što, gdje, kako i zašto – iako ovo posljednje bude posve slučajno. Vrijeme nadzora, četiri dana unatrag, nema mogućnosti ponavljanja, ograničenja su na svakom koraku, ali upravo taj pogled u prošlost kroz prizmu nadzornih kamera filmu daje notu svježinu, ali da ne bude samo to (radi preizražene statičnosti radnje), stari akcijski lisac Tony Scott zna kako podignuti publiku na noge. Rješenje – posve originalna car chase scena prošlost-sadašnjost i to s Humvee terencem koji sliči na Ghostbusters vozilo. Kada doznamo sve prednosti i mane statičnog gledanja kroz „prozor“ u prošlost, vrijeme je za malo konkretnih stvari. Da ne bude samo kako je film SF s debelim daškom realnosti, naš će se junak zaljubiti u promatranu osobu, djevojku koja je ključ za otkrivanje počinitelja terorističkog napada. Putovanje kroz vrijeme kako bi se spasila voljena osoba? Klišej? I to kakav, no tko kaže da ljubav nije jako dobar razlog za pokretanje nove razine radnje i ulaženje u klasiku – „pravo“ putovanje kroz vrijeme.

Gotovo svaki film s tematikom putovanja kroz vrijeme ima jedan kiks u logici, što Deja Vu čini dijelom istog tog društva. Po radnji, naš je lik to već prošao jer je ostavio tragove u prošlosti, no radnja nam ne prikazuje što je krenulo loše, kao ni zašto se sve ponavlja. Da je razvoj događaja temeljen na bilo kakvom konceptu realnosti dogodila bi se ista stvar, zatvorena vremenska petlja, pa ako ste spremni progutati tu rupu u radnji, ostatak filma bi vam mogao biti itekako napet s obzirom na to da se u završnici odbacuju science fiction detalji (kojih, istini za volju, ionako nema previše) i prelazi u dobru staru akciju, teritorij gdje se Scott kao redatelj snalazi kao riba u vodi. Nije bez vraga cijeli film koncipiran na takav način te ga većina gledatelja i ne doživljava kao srodnika Povratku u budućnost, ili žanrovski sličnijem Vremenskom policajcu, što je više prednost nego mana, jer nije lijepo kad vas uspoređuju sa starijom braćom, i to onom koja ima povoljan ugled kod kritike i publike.

Osim otvorene svježine u pričanju priče, film je prepoznatljiv po svom vizualnom izgledu, efektna montaža i uobičajeni spektar crveno-žute boje (ne pitajte zašto ih Scott koristi u svakom svom filmu, ali kadrovi djeluju odlično) s preglednim scenama, što i nije tako mala stvar za postići jer je radnja natrpana detaljima, pogotovo u onom „nadzornom“ dijelu. Washington je ovdje još jedan dopadljivi lik i teško je ne pomisliti kako ustvari igra jedan te isti lik kad je u Scottovom filmu, iz naftalina je bio izvučen i Val Kilmer kao mali podsjetnik da su on i Scott jednom davno radili na Top Gunu, no to je uglavnom sve što vrijedi spomenuti jer njihove izvedbe nisu rutinske, ali ni nešto posebno nadahnute, to su likovi koji su ovdje da ispričaju priču bez da se dublje zadire u njihov karakter. Iako neki možda zaziru od Jerry Brucheimer produkcije pa po defaultu odbijaju pogledati sve što izlazi iz njegove radionice, u ovom bi slučaju trebali napraviti malu iznimku – radi se o svježem i originalnom filmu, koji unosi novi pogled na već viđene motive, ali ujedno spaja i dva različita svijeta u jednu suvislu cjelinu tako da bi i oni koji preferiraju poštenu akciju, kao i oni skloniji SF-u, mogli doći na svoje i ne osjećati se prevareno ili zakinuto za oznake žanra koji vole. Što je uspjeh već sam po sebi.

2 komentara za “Déja Vu (2006.)

  • Marin says:

    Zbilja korektno izvedena akcijska sf razbibriga sa Scottovim karakterističnim vizualnim pečatom. :)

    Da, da, apsolutna preporuka.

  • vanja says:

    ja sam ovo imala na DVD-u valjda 3-4 godine… i nisam pogledala. lajkala sam jer nemam ništa protiv Bruckheimerštine (Denzela osobito, a bome ni Scotta Juniora – je li junior?)

    I pitam ja, ljudi, jeste gledali to? -Ma jesmo, prije sto godina. -Pa kako ja nisam? -Pa ne znamo, imali smo to na DVD. I ja to danas lijepo skinem, razočarana jer sam “već gledala” i super provedem dva sata! Jer nisam. (Sve i da jesam, ugl. izbrišem plot iz glave.)

    Danijel, hvala na preporuci i da… od mene isto top preporuka svakome tko voli malo… uvrtanje vremena, tamo-amo i slične stvari, dobre efetke i – općenito dobar film. 😀
    Koja sam ja … 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.