Dead Bang (1989.)

Piše: Danijel Špelić

Dead Bang (1989.)

Redatelj: John Frankenheimer

Glume: Don Johnson, Penelope Ann Miller, William Forsythe, Tate Donovan, Bob Balaban

Tko od nas nije pogledao barem jednu epizodu popularne serije Miami Vice? Ruke gore i iskreno priznajte, nije to tako strašna stvar. Usprkos temeljnoj postavci da se radi o seriji koja ne može ništa ponuditi, stvar je posve drugačija jer je u njezinoj izradi svoje prste imao cijenjeni filmaš Michael Mann, koji će kasnije istu adaptirati u punokrvni kriminalistički film. Ovdje ću se zaustaviti, serija pripada nekim drugim vremenima, a ono što nas ovdje zanima jest njezin glavni akter, Don Johnson. Zašto? Zato što je između trajanja serije uspio snimiti par filmova koji se danas drže i najvećim uspjesima njegove karijere na velikom ekranu. Neću reći da su najkvalitetniji, ali su svakako najpoznatiji, a kako mi je radar namješten da hvata one naslove koji su generalno i bezrazložno podcijenjeni, odmah dobijem inspiraciju da složim par riječi o njima. Moram odmah i naglasiti kako ovo nije posve objektivni tekst, Dead Bang prvi je naslov u kojem sam upoznao Johnsona izvan okvira serije, a sami film inicirao je i začetke nekih osobnih pravaca koje koristim u pisanju. Vratimo se na film.

Johnson ovdje glumi Jerryja Becka, još jednog generalno sjebanog policajaca u velikom gradu koji se rastao s gospođom, koji ima zabranu prilaženja vlastitom klincu, koji živi u trećerazrednom hotelu i čija se karijera nalazi u ekspresnom dizalu prema dolje. Kada netko ubije prometnog policajca na novogodišnju noć i Becku bude dodijeljen slučaj, cijela priča može početi. Sumnja odmah pada na lokalnog tipa s dosjeom debelim kao kineski zid, i ista se potvrdi točnom kad lik, s nekoliko prijatelja, pobjegne iz grada. Beck počne pratiti sitne tragove, započinje potragu preko pola Amerike koja ga na kraju odvodi do dobro financirane grupe neonacista. I isti nemaju namjeru predati osumnjičenike samo tako, ali ni Beck ne planira samo tako odustati.

Johnson je ovdje odbacio svoj izgled iz serije, navukao mamurni pogled, obukao zgužvano odijelo, a da su stvari loše pokazuju i naočale koje lijepi selotejpom. Klišej? Možda, ali ga je pravo osvježenje gledati u takvom izdanju, pošto je i glumački dobrano potegao da dočara transformaciju iz mamurnog policajca u žestokog murjaka koji želi obaviti posao. Motiv osobnog iskupljenja podebljan je metar debelom crtom, ali ubačena je i grižnja savjesti pošto je njegov lik spavao sa ženom ubijenog policajca (doduše, nije to znao), što samo dodaje na težini grijeha koji ga prate. A da je Johnson bio itekako spreman za glumačke eksperimente pokazuje sirova scena kad se nakon duge potjere, koja uključuje trčanje, njegov lik jednostavno ispovraća na osumnjičenog.  No, za razliku od srodnih uradaka koji govore o policajcima čije se akcije nalaze na rubu zakona, ili opsjednutosti, ili iskupljenja, ali ništa od toga ne koriste u svojstvu priče, ovdje imamo suprotnu stvar. Beck je junak kojega pratimo, slučaj je tek stvar koja na površinu izvlači da je on jednostavno dobar u onome što radi, ali su druge okolnosti od njega napravile ono što je na početku. Također, Johnsonov lik nije simpatičan, njegova funkcija ovdje nije da nam bude drag ili da suosjećamo s njim, on je ovdje da ispriča svoju priču i na nama je da procijenimo koliko će nam se svidjeti. Što dovodi do onog što sam već rekao; Johnson je dobrano potegao da izvuče sve što može iz svog glumačkog talenta da dokaže kako njegov lik nije propalica, a paralela se može povući i s mišljenjem o njemu samom kao glumcu. Redatelj stare škole, John Frankenheimer, to dobro zna, čime ulazi na usamljeni popis onih koji su znali u prave svrhe iskoristiti karizmatičnost koju Johnson, svidjelo se to nekima ili ne, ima.

No, film s takvim junakom ne može funkcionirati ako nema dobru podlogu. Iako je težište prebačeno na Johnsonov lik, prateća radnja također je izvan uobičajenog mainstreama. Iako djeluje kao još jedan žandar-lopov film, dobrim dijelom je i film potjere, a ne treba izbaciti ni akciju koja je režirana iskusno, žestoko i nasilno, kako i dolikuje. U cijelu priču uvučeni su i neonacisti, no oni su ovdje više kao zapažanje o neinformiranosti modernog društva jer takve grupe (zamijenite neonaciste s vjerskim sektama) izrastaju pred javnim očima i na to nitko ne obraća pažnju. Film ne propituje njihova uvjerenja, ali jasno ocrtava kakvi su ljudi privlačni takvim organizacijama, nakon čega još više cijenimo Beckov nesavršeni karakter jer ipak je riječ o osobi koja ima svoje ja. Završnica je ujedno i kraj putovanja našeg glavnog junaka jer uspio je napraviti posao, transformirajući se iz onog čovjeka koji je bio na ravnom putu prema dnu u nekoga tko može bez straha pogledati u budućnost. Zaključak? Dobro odglumljen, žestoki krimić, koji Johnsona prikazuje u netipičnom izdanju, s dobro prebačenim težištem na prikaz glavnog junaka umjesto nizanja nepotrebnih akcijskih scena. Naposljetku, vrijednost uratka je prepoznata, nakon desetljeća zaborava i podcijenjenosti, i šteta što je trebalo toliko dugo. Ali, bolje ikad neko nikad.

2 komentara za “Dead Bang (1989.)

  • Maxima says:

    Žestoko 😀 :thumbs up

    da nije bilo ovog filma, Johnsona ne bi ni u čemu mogla gledati.

  • Sven Mikulec says:

    Odlična recenzija i još jedan film koji mi je tek sad iskočio na radaru.

    Ne mogu reći da sam neki Johnsonov fan, ali dobar akcijski filmić mogu pogledati svaki dan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.