Dangerous Acts Starring the Unstable Elements of Belarus

[M. Sackler, Bjelorusija, 76 min, 2013.]

9

REŽIJA

Madeleine Sackler

SCENARIJ

Madeleine Sackler

GLUME

Pavel Gorodnitski, Nikolai Khalezin, Natalia Koliada

SAŽETAK

Izvrstan i pametno složen dokumentarac koji priča potresnu priču i otvara zanimljiva pitanja.

1,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Prije nekog vremena čujem nekog iz mog okruženja kako se žali: “E, da je nama jedan Lukašenko, šta bi nam falilo? Nema nezaposlenosti, prosječna plaća 600 eura…” i sve u tom stilu. Taj netko je možda previdio Lukašenkovu srž i srž njegova režima, ali i činjenicu da smo i on i ja imali svoju (samo još luđu i goru) varijantu takve maligne pojave. Naš diktator zvao se Slobodan Milošević, nadimkom “Balkanski Kasapin”, serijski ratni zločinac i serijski kršitelj ljudskih i građanskih prava. Odletio je voljom naroda prije ravno 15 godina u nečemu nalik na revoluciju 5. oktobra i drago mi je da sam u tome kao srednjoškolac sudjelovao.

Tog nečeg nalik na revoluciju nije bilo u Bjelorusiji, iako je i tamo situacija prilično zrela za takvo što: opozicija biva ugnjetavana, zatvarana i ubijana, zemlja djeluje kao sovjetski košmar sa svojom birokracijom, zastarjelim komunističkim shvaćanjem privrede, korupcijom i režimom”čvrste ruke”, a diktator je sve luđi i luđi. Nekoliko stvari ipak govori u prilog održavanju statusa quo: životni standard nije katastrofalan, Rusija kao “Veliki Brat” ne želi još jednu zapadnjačku tvorevinu na svojoj granici, a i Lukašenkov je režim opasan samo za svoje građane, to jest svoja sranja ne izvozi van u osvajačkim ratovima, pa nije došlo do toga da se demokracija i civilizacijske norme uvode intervencijom.

2

Uostalom, kako se na početku filma eksplicitno navodi: “Nije teško živjeti pod diktaturom, samo živiš i ne razmišljaš”. To što nije teško ne znači da je to svima izvedivo (razmišljanje je mislećim bićima instinktivna reakcija). A i diktatorski režimi pate od latentnog nedostatka smisla za humor, što otpor diktaturi čini ne samo civilizacijskom dužnošću nego i izvorom ogromne kreativnosti. O tome nam Dangerous Acts govori iz vizure jedne proganjane, zabranjene i sada već emigrirale “underground” kazališne trupe BFT.

Kada je nastajao, predviđeno je da Dangerous Acts bude dokumentarac s lica mjesta koji svoje naslovne nestabilne elemente, odnosno glumce, redatelje i producente te trupe, prati kroz njihovu svakodnevnu aktivnost u Bjelorusiji. Godina je 2010., sezona jesen/zima i za kraj godine su najavljeni predsjednički izbori na kojima BFT podržava opozicijskog kandidata. Izbori su, očekivano, lažirani, Lukašenko je dobio 80% glasova u prvom krugu, a opozicijski su protesti ugušeni u krvi uz dobro poznate prizore policajaca-specijalaca i batinaša u civilnoj odjeći, te policijskih kombija koji odvode uhvaćene demonstrante u nepoznatom pravcu. Opozicijski lideri su pohapšeni i osuđeni u montiranim procesima, određen broj demonstranata isto tako, pa se i ljudi iz BFT-a moraju skloniti iz zemlje.

Lagao bih kada bih rekao da su scene iz Bjelorusije, bilo da se radi o privatnim životima glumaca, njihovim predstavama u improviziranom teatru na skrivenoj lokaciji na rubu Minska ili arhivskim snimkama nereda na ulici, neefikasne i da od njih ne zastaje knedla u grlu. Posebno je potresna scena snimljena gotovo u prolazu na dječjem igralištu na kojem se klinci predškolskog ili eventualno osnovnoškolskog uzrasta igraju hapšenja, vezivanja, mučenja i egzekucije. Autorica Madeleine Sackler tvrdi da je sav materijal snimljen u Bjelorusiji ilegalno iznesen iz zemlje, i ja joj vjerujem, gledajući škakljivost samog materijala.

8

Pa ipak, perspektiva emigracije, privremenog povratka u zemlju i ponovnog, definitivnog odlaska dodaje jednu sasvim novu dimenziju. Lako za pozitivne kritike u New Yorku, Londonu i Edinbourghu. BFI nisu diletanti, već školovani i kreativni ljudi koji kroz moderni teatarski performans vrlo precizno, a opet i veoma osobno slikaju jedno nenormalno stanje u društvu. Pozicija političkih emigranata ostavlja im prostor za refleksiju o daljnjem radu, ima li smisla govoriti o Bjelorusiji izvan Bjelorusije, dok je istovremeno za njih život u njihovoj zemlji nemoguć. Kroz te dileme Dangerous Acts je primjer majstorskog filmskog tretmana angažirane umjetnosti. Također, s druge strane imamo uglavnom neobavještenu zapadnu (širu) javnost koja mirno prolazi pored njihovih protesta, ne iz loše namjere, koliko zbog odsustva volje da se zamaraju jednom tamo sovjetskom diktaturom i nekim emigrantima odatle. Naprosto, to nije tema koja ih zanima dok stvari ne eskaliraju.

Dangerous Acts izvrstan je i pametno složen dokumentarac i za svojih 75 minuta nam priča svoju potresnu priču (koja još nije gotova) i otvara niz zanimljivih pitanja o slobodi, o umjetnosti, o patriotizmu i moralu. Film je podjednako snažan i na tematskom nivou i na nivou izvedbe, što nije lako postići i dostići. Pa ipak, stigla ga je sudbina kao i većinu dokumentaraca. Nakon uspješne festivalske turneje nije uslijedila široka distribucija. Producentska kuća iza filma je HBO, pa ga je možda moguće uhvatiti na televiziji, a hrvatska publika će imati priliku vidjeti ga u distribuciji od 9. studenog. Ne propustite!

Leave a Reply

Your email address will not be published.