D.O.A. (1988.)

Piše: Danijel Špelić

D.O.A. (1988., min.)

Redatelj: Annabel Jankel, Rocky Morton

Glume: Dennis Quaid, Meg Ryan, Charlotte Rampling, Daniel Stern, Jane Kaczmarek

 

Igrom slučaja, originalni D.O.A. pogledao sam davno, praktički u pelenama i, iako nikad nisam postao previše lud za crno-bijelim filmovima (kamenujte me, klinac sam osamdesetih) te sam još manje kužio što uopće znači pojam noir, film mi je ispao sasvim cool. Dobra priča, neuobičajen zaplet, ubijanje suspensa odmah na početku (znaš da će lik umrijeti na kraju)… proveo sam ta dva sata uz ekran bez da sam trepnuo, što je ne tako mala stvar jer danas se rijetko kad natjeram pogledati nešto izvan okvira zadanog (čitaj: nepoznatog), iako sam stekao respekt naspram starijih filmova. Kako imam stvarno sporo paljenje u nekim prilikama, nisam ni shvatio da postoji remake dotičnog (ne baš striktni, tek osnovna premisa o otrovanom tipu) sve dok se nisam doslovce sapleo o njega na nekoj stranici (a držim se nekim kao poznavateljem filmografije starog Dennisa Quaida) i uvijek mi je stajao postrani kao nešto što bi se moglo nabaviti. Moglo, da, nabaviti baš i ne – film je bio izvan radara poprilično vremena i već sam zaboravio na njega dok se opet nisam sapleo o njega na jednoj torent stranici. Viđeno, riješeno i pogledano. Not bad, not bad at all.

Priča je sljedeća, jednog bezličnog i po ničemu posebnog fakultetskog profesora netko jednoga dana otruje te mu preostaje oko 48 sati života. Da bi razriješio tu malu zagonetku mora se vratiti natrag svojim koracima i doznati što je radio, gdje je to radio i s kim je radio, no to i neće biti baš tako jednostavno jer netko rješava sve druge slabije karike cijele priče, naime njegovu ženu. Priča koju će otkriti… o, boy, ponekad je bolje umrijeti u neznanju. Kako rekoh, jedina poveznica s originalom jest taj osnovni plot o trovanju tipa i njegovim posljednjim satima, ali ovdje je dodana dinamika kako ne bi bilo baš presporo za neke novije klince, lik je dobio malo samopouzdanja i odvažnosti, ali najbolja je ipak priča. Uvodnom dijelu treba malo da se pokrene, upoznajemo njegov život u nekoliko kratkih crta i odmah je jasno da tip uopće ne živi već stagnira na jednom mjestu, živi na staroj slavi (jer je kakti neki pisac) i da nikako ne prolazi odluku žene da ga ostavi. Bez brige, dijalozi su odlični, dapače, vrhunski, a Dennis Quaid nije baš bez razloga bio big shot u ’80-ima. Zahvaljujući i svojem šarmu uspio je napraviti dopadljivog lika koji nam nije mrzak, iako se ne može poreći da ima taj nastup u gotovo svim svojim filmovima, barem onima iz ’80-ih.

Stvar koja bi vas mogla zanimati jest da film nimalo ne gubi činjenicom da se unaprijed zna kraj, nema baš onu nekakvu napetost koju bi mogli rezati nožem, ali kad se dozna da je našem liku došla posljednja ura, stvara se osjećaj nelagode koja se uspješno zadržava do samog kraja. Hičkokovski pristup običan-čovjek-u-neobičnoj-situaciji izražen je i kao dio radnje i kao jedna posveta. Ovo drugo izraženo je na način da je početak filma crno-bijeli, pa prelazi u boju, da bi na kraju opet prešao u crno-bijelu, što je zgodan mali detalj. Radnja kao takva i nema nekakvih rupa, iako bi vam konačni motiv za sve što se događa mogao biti malo ispod razine očekivanog. Quaid je, kako rekoh, dopadljiv, njegova bolja polovica, Meg Ryan, plava, slatka i ne baš inteligentna (sad kužim ljude koji kažu da im ide na živce), a par sporednih uloga zgodna je podrška. Mali, nenametljivi triler, koji ispunjava zadanu normu i ne kvari dojam ako vam se svidio originalni noir klasik.

Jedan komentar za “D.O.A. (1988.)

  • Anita says:

    Odgledala prije nekoliko mjeseci, kao jedan od posljednjih nepoznatih naslova u Quaidovoj filmografiji. Slažem se da je uzbudljiv i definitivno vrijedan gledanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.