Čudni dani (1995.)

Piše: Vanja

Čudni dani (Strange Days, 1995., 145 min.)

Režija: Kathryn Bigelow

Glume: Ralph Fiennes, Angela Bassett, Juliette Lewis, Tom Sizemore, Michael Wincott, Vincent D’Onofrio, Glen Plummer, William Fichtner

 

Činjenica je da filmove ponekad gledam iz nekih gotovo mazohističnih pobuda, pa u datom raspoloženju biram onaj koji će još više pojačati trenutna osjećanja, otvorim sve ventile, ispušem se i… odahnem. Uglavnom. Osobito sam sretna kad film uspije u nakani da me usrče, zbuni i provoza, kojemu za to ne treba 3D. Uvrnuta je, čak i okrutna prema čovjeku, ideja da mase ljudi mogu vidjeti ono što je osjetila ili proživjela jedna jedina osoba – praktično kroz njene/njegove oči.

I am the magic man. I am your link to the subconscious. I have what you want. I can get you what you can’t have.

Kad izvrsni scenaristi/redatelji (k tomu bivši supružnici) uspiju surađivati na zadovoljavajućoj razini, rezultat je nerijetko profesionalizam te hrabar film od kojeg se zavrti u glavi čak i nakon što smo već pogledati desetke izvanrednih ostvarenja koja bi nas nekom daljom ili bližom sličnošću podsjetila na Strange Days. Film nije, bez obzira na impresivnu glumačku postavu i Bigelow-Cameron dvojac (James Cameron je radio scenarij) pokupio mnogo vike, buke ili novaca, no svejedno se, kako godine prolaze, svrstava u one koji polako, ali sigurno, postaju neka vrsta kulta s odanim sljedbenicima (makar to bila samo ja). Ova vrsna cyberpunk/SF drama možda na neki veliki uspjeh ’95-e nije ni računala, tko zna. No upravo su distopija, vrijeme smješteno u isprepadane, psihotične posljednje dane i sate 1999. g. (bjelosvjetska greška, znamo kad je počeo novi milenij, no nema veze…), strah od kataklizme, izvrstan omjer akcije i drame, popraćeni ludo smiksanim soundtrackom, dali ovom filmu taj šmek koji je po meni bio neodoljivo filmsko iskustvo.

Radnja je smještena u tek dva dana prije svršetka drugog milenija i bombardira nas neredima u kaotičnom Los Angelesu, gdje se suprotstavljaju intenzivirana vladavina (uglavnom) korumpirane policije,  drame apokalipsom opsjednutih proroka i građanska nezadovoljstva. Mnogi Ameri vele kako je u filmu policijska sila totalni overkill, no zasigurno je (čak i ako pretjerano) opravdano provokativno prikazati je takvom kad su u pitanju devedesete. Napredna tehnologija podarila je takvoj policiji/vojsci uređaje za praćenje koji istodobno prave audio/video zapis svega onoga što „nositelj“ proživljava, te laku mogućnost projekcijâ snimljenog materijala, bio on sirov ili naručen. Ukoliko se hrabro dokopate te žičane kapice, vidite isječke tuđih realnosti, bili oni dobri ili ne. Dakle – ljudska se iskustva mogu snimiti i gledati, iznova i iznova, no u koži onoga tko je to proživljavao, istim intenzitetom. Poput droge, taj uređaj i prikupljeni ili naručeni snimci idealan su izvor prihoda za Lennyja Neroa (Ralph Feinnes), koji se i sâm kači s vremena na vrijeme, pregledajući snimke sretnijih vremena s bivšom djevojkom Faith (Juliette Lewis), koja je nakon toga, i sama hard-core rokerica u dobrom dijelu filma, u vezi s menadžerom velikih zvijezda, Philom Gantom (Michael Wincott). Da, Nero je bivši policijski agent, kao i njegov najbolji prijatelj, dugokosi Max Peltier (Tom Sizemore) koji, za razliku od Lennyja bootleggera, radi kao privatni detektiv. U igri je i Lornette „Mace“ (Angela Bassett), atraktivna i za koješta obučena i opremljena Lennyjeva prijateljica koja radi kao vozač limuzine i zaštitar. Mace je, osim činjenice da je Lennyjeva najbolja frendica, također jedina koja odbija biti wired up i valjda je jedini sasvim prizemljeni lik u cijelom filmu.

Ako vas je ovakav uvod odbije, krivica je moja. Pomislit ćete, ah, još računalnih čarobnjaka i efekata, forme nauštrb sadržaja, ali ipak je to ’95. g. i za to vrijeme je ovakav tehnološki pristup za svaku pohvalu. Futuristička podloga je vrlo umjerena, no izuzetno dobro prati krajnje interesantan koncept samog „umrežavanja“, koje se iz današnje perspektive uopće ne čini čudnim ili nemogućim. Upravo ta spravica i ono što pruža ljudima pojačava karakterizaciju likova jer pruža svježe (čak i danas) i potpuno uvrnute ideje onog nikad neodgovorenog pitanja „što sve može ljudski um“. Ljudi su individualci, protagonisti su, crni, bijeli ili sivi, podložni različitim interpretacijama onoga što vide, što zbilja podvlači cijeli film jednom finom notom realističnosti kroz kreativnost.

Uz nadasve dobar Cameronov scenarij, Bigelow je sa cijelom ekipom pokazala da joj je stalo napraviti dobar, jasan i hrabar film, što joj ni inače nije strano. Ljudi smo i konzumerizam nam je u krvi, nismo operirani od želje za novitetima – a Strange Days nudi sve što čovjek poželi – npr., zašto se upuštati u izvanbračnu avanturu, ako se može ista „proživjeti“ sa žičanom kapom na glavi i diskom preko kojeg možemo – to i to? Bez obzira što je danas to već poznato područje nakon dosta ostvarenja na makar približno sličnoj premisi, Strange Days je pitkog stila, napisana a vjerojatno i snimljena s vidnom lakoćom no i vještinom, s glumom koja dolikuje prilično zvjezdanoj postavi umotanoj u sav taj cyber-sjaj. Za Kathryn Bigelow nije neobično korištenje perspektive „prvog lica“, od Strange Days do Hurt Lockera, tako ni ovdje – gdje je odista neminovno jer na tome počiva premisa cijeloga filma.

Čini mi se nekako uobičajenim da me često od ovakvog filma odbio nedostatak pravog zapleta ili više njih, zna se zalomiti da to bude slaba točka, no ovdje to nije slučaj. Ostaje mnogo više od pukih specijalnih efekata (kojih, kako rekoh, nema mnogo), samom činjenicom da je osnovni plot čisti, intrigantni triler koji na određeni način i u određenom trenutku povezuje sve protagoniste filma. Ne nedostaje mu akcije, psihoze, vrlo pristojnih, čak šarmantnih dijaloga, jurnjave/pucnjave, čak je i dovoljno brutalan da zadovolji i u tom segmentu. Ono što je vjerojatno najvrjednije (osim ideje, koja je jako lijepo razrađena i što je najgore, pretpostavljam da je čak i izvediva…) je vrlo dobro uvezana priča, brojni preobrati, iznenađenja, podudarnosti – nepredvidiva priča koja se lagano odmotava do samoga kraja, gdje pod ovim „lagano“ niti sekunde ne gubi na jačini, brzini, adrenalinu, čak emocijama. Neobičan tempo tek ponekad popusti, ali ponovo uhvati jak ritam čim se gledatelj mrvicu opusti – što će valjda zadovoljiti ljubitelje ovakvih filmova koji još nisu pogledali Strange Days i kojima strahovito zavidim.

Kao takav, vjerojatno je u onoj kategoriji „odličan“ i „skroz bezveze“ – njegove se vrijednosti ne mogu tek tako prodati kao ni njegova originalost pripisati pukim iako dobrim idejama i istim takvim efektima. Originalan je u mjeri u kojoj su svi njegovi segmenti pažljivo složeni u šaren no brutalan utkani svijet koji posjeduje neki svoj integritet, ne samo zbog provokativnosti proisteklih očito iz stvarnih događaja. Jesam li napisala kako je film bio maltene financijski fijasko, iako je imao vrlo dobre kritike? Pa, to se često desi kad se film ne radi ziceraški nego usredotočeno – da se napravi ono što se zove „dobar film“. Uz to dodajte nevjerojatno prirodnu glumu Ralpha Fiennesa, više no izvrsnu Angelu Bassett koja ga je gotovo pojela u ovom filmu te ostale ništa manje vrijedne izvedbe – malo toga se ovome može prigovoriti. Julliette Lewis, kao i uvijek, daje sve od sebe u mjeri u kojoj čovjek često pomisli treba li curi odmor da se nađe, jer je svakom liku predana u potpunosti, njena izvedba na stageu je nevjerojatno autentična (čudo – izvođačica je točke…). Pored Lennyjevog prijatelja Maxa (genijalni Sizemore), sporednih no izvrsno odrađenih ulog D’Onofria i Fichtnera kao agresivnih drotova (a Vincent D’Onofrio čak ima onaj svoj ludi pogled i skoro režanje!), tu je Gant, mogul koji vlada glazbenih tržištem i debelo je u wire-trippingu, ovisan o „squidu“ (Wincott, koji mi je inače nekako cool, no vrlo čudan glumac – dobar ali nikad dovoljno da bih ga pohvalila. Mind you, uloga je kao pisana za njega, što jest, jest…). No opet, Angela Bassett kao Mace, Lennyjevo prijateljsko utočište iz njenih nesretnih a njegovih sretnih dana, možda je najjači lik u cijelom filmu – ne samo što je uloga zahtjevna budući je ženska majka, stručnjak za taktičnu vožnju, security i što sve ne, Mace predstavlja snažnu moralnu vertikalu i psiho-fizičkog anđela čuvara koji će se pobrinuti za zabludjelu ovcu Lennyja.

„Lenny, memories were meant to fade.They’re designed that way for a reason.“

Činjenica je da nije baš svaka glumica uvjerljiva u scenama mlaćenja prsa o prsa, no Angela se s tim nosi vrhunski. Uz sve to, ni trenutka ne gubi dašak ženstvenosti koji unatoč ponekad grubim crtama i muškobanjastoj odjeći ne blijedi – u njenoj su se izvedbi savršeno a bez žrtava sudarili osjećaji i čista fizička nadmoć i spretnost, koji – kako se lako uoči – izviru iz želje da se preživi u kaotičnom vremenu i uđe u neki čišći svijet.

Ja jesam veliki ljubitelj „netaknutih“ remek-djela četrdesetih, pedesetih i slično, no nisam se cjepila ni protiv ovakvih, gotovo animalističkih i sirovih utjelovljenja onoga što nam donose nova vremena, dapače – kako rekoh, mazohistički i svjesno se istima uznemiravam, no svaki put do daske uživam u beskrajnoj energiji koju mi ulije neki pozitivni pod-tekst ovog filma. Kraj kao „mana“ ovog filma ne mora biti „to“ – ima onih ostvarenja za koja jednostavno nađemo opravdanje i čvrsto stojimo iza tvrdnje (poput mene same) da je film jednostavno zaslužio kraj kakav ima. Ne može se baš sve uvijek izvesti idealno, no u kaotičnosti vremena bez morala, pravila i poštivanja osnovnih ljudskih vrijednosti, ponekad je potrebno početi, razviti i završiti film upravo na način na koji su to učinili Katrhyn Bigelow i James Cameron.

4 komentara za “Čudni dani (1995.)

  • Gjuro says:

    Svaka čast amazonki Angeli, ali Ralph je ovdje car svih careva iako uglavnom dobiva batine, a Angela ih dijeli. Karizmatičan, lajav, ranjiv – naprosto slojevit lik. Stvarno odličan film, sa zanimljivo motiviranom uporabom crno-bijele tehnike (gledanje kroz oči ubojice koji je daltonist).

    A film otvara i zanimljiva pitanja. Koliko bi nas lešinarilo na snimljenim doživljajima, pogotovo tuđima? Više sam puta poželio da se sva ljudska iskustva mogu snimiti i po potrebi opet proživjeti. S druge strane, to bi im vjerojatno ubilo draž i stvorilo ovisnost.

  • Vedrana Vlainić says:

    stvarno moram pogledati ovaj film! već dugo mi je “na popisu”, Fiennesa obožavam… :)

  • Maxima says:

    Ja sam ga prvi put gledala dosta davno i obrijao me skroz, trebale su mi godine da se samo sjetim tko, što, kako se zove… desi se to meni kad me nešto skupi.

    Nerijetko dobra postava uvijek nekako gubi zbog toga što svi glumci nemaju dovoljno prostora, ali ovdje – Fiennesa sam, naravno, gledala nakon njegovih “normalnih” uloga, tako da mi je tu zbilja pokazao kako u svemu i svačemu zna plivati maestralno.

    Tema? Uh… strah me 😀 (ovoga što je Gjuro rekao… manje me strah one pilulice prozirne od koje progovoriš japanski 😉 )

  • bakero says:

    Genijalan film!

Leave a Reply

Your email address will not be published.