Crumb (1994.)

Piše: Marita Li

Tekst je osvojio prvo mjesto na ovogodišnjem Velikom natječaju za najbolju recenziju “Matej Lovrić”.


Film Crumb dokumentarac je o Robertu Crumbu, značajnom umjetniku i crtaču stripova najpoznatijem po stripovima američke underground scene 60-ih. Njegovi su radovi završili kao natpisi na kamionima (Keep on truckin’), na omotu ploče Cheap Thrills na kojoj je i Janis Joplin, i njegov je strip Fritz the Cat poslužio kao osnova za istoimeni animirani film. Sva ta tri dostignuća, koja su postala dijelom popularne kulture i tako se probila iz polja undergrounda u kojem su nastala, Robert Crumb u prvih 10 minuta filma naziva svojom najvećom sramotom i tek načinom na koji su ga „pregazili“, „okrali“ i „na njemu se obogatili“. O tome koliko su se ta njegova djela proširila svijetom na valovima izrabljivačkog tržišta govori i to da gorespomenutu ploču i ja imam doma.

Iako je u ovom dokumentarcu fokus na Robertu Crumbu, i ostali članovi njegove obitelji (koji su pristali na snimanje) imaju važnu ulogu (zbog čega je to što je naslov filma tek Crumb posebno primjereno), i to ne samo u osvjetljavanju Robertove ličnosti. Štoviše, moglo bi se reći da je oni samo još više zapetljavaju, što će biti jasno čim se kaže da Robert na kraju ispada najviše društveno prilagođen član obitelji. Upravo unutar obitelji započinje Crumbova fascinacija stripom i crtežom, pri čemu najveću zaslugu za razvijanje svojih sposobnosti daje bratu Charlesu. Sljedeća, trojici braće također zajednička, crta jesu izražene seksualne fiksacije i ta crta ljude najčešće i odvrati od ovog filma. Zato ga odlučiti gledati s Turčinom kojeg ste upoznali taj dan jer vam je pristao prepustiti svoj pod dok kaučsurfate po Švedskoj možda i nije najbolje rješenje. Moj je Turčin bio duboko zgađen i šokiran nakon ovoga dvosatnog filma i nije si mogao prestati mumljati u bradu: kako on (Crumb) može imati kćer. Moguće je nakon odgledanog filma sa švedskog se poda dići samo s lekcijom o seksualnim nastranostima obitelji Crumb te osjećajući (neutemeljenu) zabrinutost za dobrobit djeteta dobroćudnog pervertita. Tako su se vjerojatno iz svojih (izmrvljenih) fotelja i kreveta ustali i mnogi internetski tipovi koji dani film i Crumba nazivaju grotesknim i perverznim na svojim indieblogovima. No univerzalne teme kojih se film dotiče ─ društvenih i obiteljskih struktura, ega i ponosa, tržišta i kultura i kultura tržišta, individualizma i identiteta – ne mogu (nej, ne smiju!) ostati u sjeni seksualnih tendencija braće Crumb jer one nikako ne čine epicentar ovog filma.

1

Snimanje biografskog dokumentarca o Crumbu, s obzirom na njegov zatvoren i asocijalan karakter koji na prvi susret djeluje autistično, ostvarilo se samo zahvaljujući tome što je taj filmski projekt vodila redateljska ruka njegova dugogodišnjeg prijatelja Terryja Zwigoffa, također ljubitelja stripova i kolekcionara gramofonskih ploča te člana glazbenog sastava R. Crumb and His Cheap Suit Serenaders (a pogodite tko je frontmen). Ono što uzdrmava okosnicu tolikih drugih biografskih filmova, osnova kojih je reprezentacija (naslovne) ličnosti i u kojima ljudi govore o sebi te pred kamerom grade svoju sliku kako bi je oni sa suprotne strane mogli upoznati – jest to što Robertu Crumbu uopće nije u interesu predstaviti se. I to ne u kvartovski, đejmdinovski kul stilu briga me za vas, ja nisam vaš rob; nego vrlo dubokom, iskrenom stilu otuđenosti od ljudskog roda i njegovih kategorija koja se može primijetiti kod braće Crumb općenito. Oni i kroz svoje primordijalne, nekultivirane porive i kroz opću neprilagođenost društvenim strukturama na neki način uspijevaju biti s one strane društva.

U prvim scenama filma, nakon što kadar polako prelazi preko skulptura tipično krambovske ženske figure u više ili manje seksualiziranoj pozi i završava na totalu Crumba kako čuči na podu ispod stola s gramofonskom pločom i obgrljenih se koljena ljulja u ritmu nježnog ragtimea poput djeteta (http://www.youtube.com/watch?v=aVXIr-9wQ7g), već sljedeći kadar prikazuje Crumba kako crta i komentira da bi bio depresivan i sudicidalan da ne crta, ali kako je ponekad depresivan i sucidalan i kad crta. Odmah zatim na pitanje što pokušava dokučiti svojim radom, Crumb uz smijeh nevjerice odgovara: Isuse, ne znam.

2

Odmah na početku, u nepune 3 minute filma, uspostavlja se sasvim druga dinamika od one tipične za biografske dokumentarce. Jednako kao što Crumb ne pokušava prodati sebe pod nekakav moto ili poantu, Zwigoff ga u toj nenamjeri vješto prati i gradi film koji vjerno ali bez ikakvih smjernica daje uvid u život Roberta Crumba. Uvid koji nam Zwigoff pruža u 2 sata prelazi vremenske granice i ostaje s nama dugo nakon što film završi, a i dugo nakon što se film pogleda peti put. Film kojemu je poanta prikazati individuu, i to izrazito fascinantnu, uspijeva doseći rijetke razmjere univerzalnosti. Sve ono što dotiče Crumba i čega se u filmu dotiče Crumb stvari su koje čine i okružuju apsolutno svakog od nas, samo zaoštrene (jer ipak nemaju svi majku na tabletama koja ocu izgrebe lice ili oca koji izbije djetetu čeljusnu kost ili brata koji u zreloj dobi višesatno sjedi na ležaju od čavala dok priča kako je zlostavljao djevojke). Turčin s početka se ne bi složio.

Potreba da se stalno nešto svojim radom, svojim stilom i svojom pojavom kaže, da se nešto znači za Crumba ne postoji. Kad ga se u drugoj polovini filma pita zašto ima takve seksualne sklonosti, Crumb odgovara uporno i posprdno, smijući se uopće takvom pitanju – ne znam. U kulturi u kojoj sve mora biti određeno, objašnjeno, definirano kako bi se, zapravo, lakše primjenjivalo, multipliciralo, prodavalo, Crumb se predaje radu nesvjesnog, odbija raditi u domeni „svjesnih poruka“ i „crta i ne brine o tome što to znači“. Dok Crumb o svojim radovima ne govori ništa (osim o događajima koji su potaknuli njihovo nastajanje), u filmu se izmjenjuju kritičari i kolege koji njegov rad naizmjence kude i hvale, karakteriziraju kao mizogin, rasističan i pornografski te kao duboko subverzivan, kao zrcalo skrivenih ljudskih težnji i kao osnaživanje žena.

1ryan

Ovaj film ne uspijeva samo obuhvatiti stvaranje umjetnika, nego i dinamiku znanstvenih studija, kulturnih trendova, obiteljskih odnosa, izgradnje identiteta i to su, očigledno, samo one stvari koje su meni ovim gledanjem zapele za oko, kad se u krizi poslije diplome i na pragu (kao) zrelog života grčevito hvatam za riječi koje izgovara Charles Crumb i spremam ih na sigurno mjesto kao spreman odgovor na ona odrasla pitanja – tko si, što želiš od života, kamo to vodi, šta znači ova recenzija – ignorirajući činjenicu da je autor te rečenice na tabletama više od 20 godina, da je cijeli život proveo živeći s mamom i od toga jednu godinu u radnom odnosu:

I’m never constipated,  that’s about all I can say about myself.

(Charlie Crumb)

7 komentara za “Crumb (1994.)

  • smeće_podmuklo says:

    …i da je kasnije počinio samoubojstvo.

  • igdi says:

    Meni uopće nije jasno što je “perverzno” u tom filmu. Po čemu je fiksacija na velike žene perverznija od fiksacija na sisate plavuše?

  • igdi says:

    I ne razumijem zašto je problem to da je njegov rad završio na kaveru za Cheap Thrills. Što, bio bi vredniji da je zauvijek ostao nepoznat?

  • meredita says:

    nisam htjela spojlat sa samoubojstvom. nisu mu platili pošteno za cheap thrills kaže, uzeli rad za siću i iskoristili za milijunsku dobit a on od toga nije imao ništa. i onda je po tome najpoznatiji. nije film perverzan, nego je krambov rad često takav i to nije upitno. od onog stripa koji se u filmu spominje s incestuoznom obitelji do drugih rubno pornografskih radova. pošaljem ti na mejl da se uvjeriš ak oćeš .D

  • DS says:

    Perverznost je u oku reakcionara.

  • igdi says:

    ali nije se album prodavao (samo) zbog kavera. a ovo je ko da kažeš da je george martin pervertit jer su mu likovi incestuozni (razdvajanje autora od djela!). pošalji 😀

  • igdi says:

    uglavnom, super tekst i super film :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.