Creepshow (1982.)

Piše: Matej Lovrić

Creepshow (1982.)

Redatelj: George A. Romero
Glume: Leslie Nielsen, Ted Danson, Ed Harris, Hal Holbrook, Stephen King

Jedna od najbanalnijih, a opet, i vrlo jasnih selekcija unutar filmskog svijeta bila bi: djela koja se smatraju ili žele smatrati krajnje ozbiljnima i ona koja svoje postojanje shvaćaju mnogo opuštenije i neusporedivo manje pretenciozno. Pritom ne govorimo ni o kakvim „namjernim“ trashevima ili C-kategoriji, riječ je o filmskoj zabavi koja razumije svoju ulogu i ne trudi se biti ništa više. Za razliku od današnjih horrora ili očajnih akcića, 80-ih godina prošlog stoljeća, činilo se, nikad nije bilo lakše biti opušten, ali i solidno kvalitetan u isto vrijeme, a lagana pop-korn zabava dovoljno često nije zamarala ili zaglupljivala. Primjeri su uistinu brojni, a i diskusije su moguće, no koncentrirajmo se na cilj ove recenzije, horror-zabavu Creepshow.

Na papiru, film djeluje poput najslađeg sna za svakog željnog kvalitetnog prepadanja. Bog svih zombija dirigira režijom, bog horror-romana, Stephen King, radi scenarij, a bog make-upa, umjetne krvi i iznutrica, Tom Savini, zadužen je za efekte. K tome, nije riječ o konvencionalnoj fabuli, nego o svojevrsnom antologijskom formatu – 5 nepovezanih epizoda koje kombiniraju stravu i humor i idealne su za nekakva noćvještičja ili ina druženja ispred televizora.

U prvoj epizodi, strašni pokojni starac vraća se na Dan očeva u nekakvom nemrtvom obliku kako bi se osvetio kćeri i uzeo ono što mu pripada (nećemo spoilati). U drugoj, u dvorište priglupog farmera (komični overacting, ali savršeno u skladu s atmosferom, Stephena Kinga) zvizne meteor koji ispušta čudnu tekućinu, koja u dodiru s bilo kojom površinom uzrokuje rast biljaka na njoj. U trećoj, prevareni muž (jezivi, potpuno nepredvidljivi nastup Leslieja Nielsena) se odlučuje osvetiti ženi i ljubavniku zakopavši ih do grla na plažu u času kad na morsku obalu stiže plima. Namjerno ili ne, središnja epizoda showa po meni je daleko najkvalitetnija, a dodatne bodove priskrbljuju joj Nielsen i sjajna, napeta atmosfera. U četvrtoj epizodi sve se vrti oko mističnog sanduka, u kojem obitava nekakvo neidentificirano biće iz dalekih zemalja, a izmučeni fakultetski profesor misli ga iskoristiti u nekim svojim krvavim planovima. Peta, vizualno najšokantnija, bavi se napornim i sitničavim biznismenom, koji izolirano živi u sterilnom stanu te se patološki boji kukaca.

Zvuči li vam navedena radnja blesavo i djetinjasto i na takve gluposti ne mislite trošiti vrijeme, slobodno zaobiđite Creepshow, nitko vas ne bi trebao optužiti. No, ako u nekom trenutku organizirate druženje, želite ga začiniti nekakvom laganom stravom i pokazati nevjernicima kako prepadanje i zabavljanje mogu ići ruku pod ruku, ovo je film za vas. Uostalom, simpatičan tagline („The Most Fun You’ll Ever Have Being Scared“) sasvim dovoljno govori sam za sebe. Ovo djelo, bazirano na starim američkim horror-stripovima, poput Vault of Horror ili Tales From the Crypt, gledan iz današnje perspektive, nudi opipljivu notu nostalgije i vrlo lako nas vraća u vrijeme hvatanja, recimo, Crittersa ili Nightmare on Elm Street na nekakvom opskurnom njemačkom programu, a radnjom i formatom vuče na legendarne dječje horror serije poput Goosebumpsa ili Are You Afraid of the Dark. Epilog i prolog, sa svojim crtanim dijelovima, ali i poneka zaigranost u montaži ukazuju na odavanje počasti stripovskim inspiracijama i lijep su kreativni dodir.

Unatoč casual karakteru, glumački nastupi nisu amaterski ili nezanimljivi, dapače. Uostalom, riječ je o imenima koje uživaju popriličnu reputaciju. Već sam spomenuo kako Leslie ostavlja sjajan dojam u potpuno netipičnoj ulozi psihopatskog, hladnokrvnog ubojice (iako je zbog Franka Drebina vjerojatno nastradalo više ljudi), a dobar posao obavljaju i Ted Danson, Hal Holbrook te kultno lice horrora 80-ih, Adrienne Barbeau, poznata po suradnji s Wesom Cravenom i Johnom Carpenterom. Romero nas također neće razočarati, dapače, mislim kako mu je uz nedodirljive zombije Creepshow jedno od pamtljivijih ostvarenja, a i Kingov scenarij, ovoga puta bez psihoze, demonskih sila i histerije, dokazuje kako je riječ o čovjeku koji potpuno razumije žanr, a zna se s njime i sprdati.

Na kraju, vjerujem kako i sami odlično shvaćate o čemu je riječ. Nije savršeno, nije ni odlično, ali je simpatično i zabavno, posebno ako ste u pravom raspoloženju. Prava je šteta što nemamo više primjera horror-antologije, jer imam osjećaj kako je riječ o nečemu vrlo iskoristivom, s postojećom bazom fanova. Kako sam nedavno odgledao The Hole, koji me retro-štihom vratio u jedno nevino doba, očito nikad neću biti imun na uživanje u osjećaju prepadnutosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.