Čovjek kojeg nije bilo (2001.)

Piše: Marko Pačar

Čovjek kojeg nije bilo (The Man Who Wasn’t There, 2001., 116 min.)

Redatelj: Joel i Ethan Coen

Scenarij: Ethan i Joel Coen

Glume: Billy Bob Thornton, Frances McDormand, James Gandolphini, Michael Badalucco, Scarlett Johansson, Tony Shalhoub

 

Da su se strepnje hrpe new age brijača ostvarile i da nas je godine gospodnje 2000. zaista razvalio taj famozni “milenijski bug”, Čovjek kojeg nije bilo nikada ne bi ugledao svjetlo dana i tako postao jedan od najboljih filmova u proteklih desetak godina. No, zahvaljujući prstu sudbine, do kraha civilizacije nije došlo, new age brijači (barem oni koji nisu izvršili ritualno samoubojstvo) vratili su se svojim ispraznim i dosadnim životima znajući da su još jednom bili u krivu (ali hej, 21. 12. je blizu), a milijuni su u međuvremenu otkrili čari internet pornografije i eventualno pogledali ovo remek-djelo film noira ili, da budem hipsterski točan, neo-noira.

I braća Coen su, po tko zna koji put, uspjeli pruživši nam priču o šutljivom brijaču (Billy Bob Thornton) koji, saznavši da ga supruga Doris (Frances McDormand) vara sa svojim šefom, odluči ucjeniti razvratnog šefa kako bi prikupio 10 000$ i tako otvorio kemijsku čistionicu, tada veoma unosan posao. I naravno, po već provjerenoj koenovskoj recepturi, vrlo brzo dođe do kolosalne količine sranja koje se iskrene po plećima našeg šutljivog junaka, pretvarajući mu život u nešto poput prvog povraćanja sedmašića na ekskurziji.

Sada dolazi dio gdje bih trebao pričati kako je sjajno što je film crno-bijel, kako je Frances opet pokazala svu raskoš svog talenta i kako je osušeno Billybobljevo (ili kako već) lice savršeno za ovu ulogu, što svatko tko je gledao film može potvrditi, ali mene to ne zanima i ne da mi se pretjerano pisati o tome. Ne, ono što mene zanima jest zadivljujuća činjenica koja prati gotovo svaki film koji su ova neurotična braća snimili – tu se skriva nešto više. Da se razumijemo, ovaj film sam mogao promatrati kao najobičniji noir krimić i svejedno bih uživao u njemu, ali, ali, ali…

O čemu je točno riječ?

Ispalo je da nisam jedini koji je primijetio (kvragu, a tako sam htio kurčiti se među ljudima) iznenađujuću količinu sličnosti između filma i “Stranca” Alberta Camusa, koji također donosi priču o hladnom i nenametljivom “Meursaultu” koji, nakon počinjenog ubojstva, biva uvučen u brojna pitanja ljudske egzistencije i smisla postojanja. U tom vrtlogu egzistencijalističkih tema (koje su nekoć obrađivali Camus i Sartre) moguće je ustanoviti kako Čovjek kojeg nije bilo predstavlja svojevrsni hommage francuskoj egzistencijalističkoj misli. No, u trenutku kada se u filmu spomene Heisenbergovo načelo neodređenosti, gledatelji, pod uvjetom da im glava ne eksplodira od konfuzije, imaju priliku biti uvučeni u zapanjujuću priču o ljudskom postojanju te apatiji i besmislenosti ljudskog života. S obzirom kako su spoileri skoro pa kažnjivi električnom stolicom, ovdje ću stati s pametovanjem o apsurdu i životu.

Bez obzira promatrate li film kao hiperfilozofsko preseravanje ili kao film noir, riječ je o ostvarenju koje zadovoljava po svim kriterijima. Thornton je izuzetno dobro odradio svoj dio posla i odigrao pamtljivu ulogu lika koji bi me u stvarnom životu vjerojatno mrzio, koliko god da ga razumijem. Ja sam uživao, milijuni su uživali, Coenovci su ponovno uspjeli, new ageovci i dalje grizu nokte, a Camus je, negdje gore, vjerojatno ponosan i zadovoljan.

Jedan komentar za “Čovjek kojeg nije bilo (2001.)

  • Vanja says:

    Jako mi se sviđa recenzija, bacila je “svjetlo” na sve što bih ja zaboravila (a davno sam to pikirala), svaka čast, Marko.Ovo mi je izuzetno dobar film. 

Leave a Reply

Your email address will not be published.