Čovjek bez lica (Face/Off, 1997.)

Piše: Danijel Špelić

Čovjek bez lica (Face/Off, 1997., 138 min.)

Režija: John Woo

Scenarij: Mike Werb, Michael Colleary

Glume: John Travolta, Nicolas Cage, Joan Allen, Gina Gershon, Nick Cassavetes

 

Prodati dobru priču oduvijek je problematičan dio filmskog stvaralaštva, posebice ako radite akcijski film temeljen na osnovnoj radnji u kojem glavni protivnici – zamijene lica. Doslovno. Takva ideja već u startu vuče na premisu nekakvog lošeg B-uratka čija je osnovna namjena zadovoljiti najosnovnije produkcijske kriterije: puno ispucanih metaka. Činjenica je da u akcijskom filmu možete prodati skoro pa sve, od invazije malih zelenih, pa do kućnog ljubimca koji čita misli – no napraviti zdravi, rasni akcijski uradak zahtijeva talent, temelje i umijeće. Temelj bi u ovom slučaju bio scenarij o dva lika koji jedan drugoga ne mogu podnijeti, koji žive u iluziji da znaju sve što mogu jedan o drugom i glavni cilj jest što prije ubiti… pa, tko koga stigne prvi. Priznajem, ne zvuči baš nešto na prvu, ali kad film stavite u kontekst današnjice, gdje akcijski žanr iznenada opet počinje dobivati zalet (pa makar samo i financijski), gotovo je nevjerojatno što sve može ispasti iz onoga što i ne zvuči tako duboko. Spojite to s talentom, uvoznim, da naglasimo i tu malu sitnicu, te kad pridodate cijeloj priči umijeće (vizualno) dobijete formulu koja je u svemu dobitna. Mislim, ako danas možete prodati priču da teroristi Sjeverne Koreje mogu zauzeti Bijelu kuću, zamislite što sve možete prodati u priči o dva smrtna neprijatelja koji su doslovno prisiljeni živjeti u koži ovog drugog.

Već kad sam kod prodavanja magle, zanimljivo je da prodavanje puno smislenijih stvari (kao što su dramskih elemenata) ide puno teže nego bi se to pomislilo na prvi pogled. John Woo, poznati majstor akcije, ne samo da je uspio dobro prodati dramu, već je u cijelu stvar uspio ubaciti i zrno realnosti. Za one koji vole trivijalne stvari: Face/Off inicijalno je trebao biti SF koji se događa u budućnosti. To je valjda bio preduvjet da se priča proda bez previše pitanja, no radi Wooove intervencije, scenarij je prebačen u sadašnjost, technobabble je smanjen na minimum i to sve iz jednog malog razloga: želio je glumcima otvoriti prostor da pokažu svoj talent. A talent su i pokazali. John Travolta, nekadašnji disko-plesač i dadilja malog Mickeyja, rukovao se Nicolasom Cageom i rekao: idemo rasturiti cijelu stvar. Tako to ide kad jedan glumi Seana Archera, vrhunskog FBI-agenta čija je životna misija uhvatiti svjetskog terorista Castora Troya. Ne zato što je Archer predan pravdi, već zato što je predan osveti: Troy mu je ubio sina. I dok njih dvojica u furioznom uvodu razriješe stvar u Archerovu korist (Troy odleti, doslovce, u komu), stvari ipak još uvijek nisu tako sjajne. Postoji bomba. Da bi doznao gdje je, Archer mora preuzeti Troyev fizički izgled i ušetati u strogo čuvani zatvor te podatak izvući iz njegova brata. Plan uspije. Ali ne uspije. Troy se budi iz kome (tako to ide kad ti skinu lice) i preuzme Archerov identitet. Strane su sad zamijenjene, ali nimalo završene. Dva protivnika ovaj put će svoj sukob odigrati na novoj osobnoj razini i usput doznati da iza svakog lica postoji nešto više od pukog fizičkog izgleda.

Iako film na svojim leđima broji već više od 15 godina; nije ostario ni dana. Moglo je to završiti i drugačije. Mogao je ispasti još jedan običan bum-tras uradak i biti zaboravljen već idućeg dana, no svoj uspjeh duguje prije svega odličnoj karakterizaciji likova. Znam što mislite: takvo što rijetko da postoji u akcijskom filmu i složit ću se s vama. Zamjena identiteta nadograđena je pogledom iza…pa, lica. Tako je zamjetljivo da su Troy i Archer u suštini isti: samotnjaci, bez prijatelja, obojica su zanemarili svoju obitelj, no kako pogled dolazi s kontra strane, tako dva protivnika itekako dobro upoznaju okružje za koje su mislili da ga odlično poznaju. Njihova motivacija (barem Troyeva) ostaje malo postrani što se tiče predanog naganjanja ovog drugog (Archer to radi zbog sina), ali gubici svakako postoje s obje strane. To ustvari ni ne iznenađuje previše. Woo je oduvijek znao prodati duboku povezanost među svojim likovima, izgraditi njihove suprotne karaktere i ugraditi u njih puno više od pukog naganjivanja. Tu je odmah i jedna mana proizašla, vjerujem, iz toga da film ne izgubi tempo i dodatno zakomplicira stvari. Archeru nitko ne vjeruje da je uzeo lice Troya, što je razumljivo, ali Troy kao Archer skoro sve uspije uvjeriti u suprotno, čak i vlastitog brata, koji je opisan kao teški paranoik koji nije vjerovao bratovoj slici. Mala zamjerka, ali da se spomene.

Tehnička strana filma i danas izgleda kao grom. To je najjednostavnije tako reći i dodati da se protok godina uopće ne vidi. Koreografija je akcijskih scena besprijekorna, iako zrno teatralna (naglašava pomalo epske elemente u sukobu Troya i Archera) te jedinu stvar koju ovdje možete zamjeriti jest upotreba kaskadera koji čak ni iz aviona ne sliče Travolti i Cageu. Posljednja scena, velika potjera čamcima, izvučena je iz otpada jer je bila namijenjena prijašnjem Wooovom filmu, Hard Target, i ovdje se uklopila savršeno (minus kaskaderi), no cijela ova priča bila bi bezveze da glumci nisu odradili posao… vrhunski, savršeno, besprijekorno… (izaberite sami). Cage i Travolta žive oba lika gotovo u detalj, od pokreta tijela, do izraza lica. Ne znam jesu li jedan drugog proučavali pri snimanju, ali steknete pravi osjećaj kao da su uistinu zamijenili tijela. Mala pomoć došla im je i od priznatih karakternih glumaca: Joan Allen, Gine Gershon, Thomasa Janea i redatelja/glumca Nicka Cassavetesa, što otprilike govori da glumci koji uglavnom nemaju veze s akcijskim filmom znaju napraviti stvar boljom od onih koji su često u tom žanru. Konačni bi zaključak mogao biti da se radi o kvalitetno režiranom, odglumljenom, ispričanom i zaokruženom filmu koji neće nikoga razočarati, čak ni ako inače bježite od akcije. Kad ste posljednji put čuli da je jednom filmu to uspjelo?

Leave a Reply

Your email address will not be published.