Collateral (2004.)

Piše: Matej Lovrić

Collateral (2004.)

Redatelj: Michael Mann
Glume: Tom Cruise, Jamie Foxx, Jada Pinkett Smith, Mark Ruffalo, Peter Berg

Pojmovi „najbolje“, „najdraže“, pa i ostali slični superlativi su mi poprilično mrski kad god pomislim na svijet filma. Riječ je o toliko kompleksnoj, dubokoj i kontroverznoj temi da sa svakim izricanjem jednog od takvih pridjeva sigurno nekoga uvrijedim, snizim svoje, ionako mizerno, filmsko znanje u nečijim očima, a neizbježne su i dvojbe upućene samome sebi.

Ipak, iznimke postoje. Michael Mann, vlasnik nekoliko „naj-ova“ u svijetu mog ukusa oduvijek mi je bio iznimno draga, često i emotivna tema. Majstor kreativne kamere i montaže, ali i punokrvnih likova te razvijenih međusobnih odnosa, nije netko abnormalno razvikan i fanfare nisu njegov najdraži glazbeni izričaj. U njegovoj karijeri ima i prosječnosti i promašaja, ali kad je u formi, kvragu, zbilja je u formi. Iskreno, da je snimio samo i jedino Heat (1995), za odlazak u legendu, iz mog kuta, bilo bi to sasvim dovoljno. Srećom, imamo i Manhuntera (ako ste pomislili da su Jaganjci strašni…), i The Insidera, pa i tog The Last of the Mohicans, a imamo i Collateral, običan i jednostavan film ako smo površni, a nešto studiozno, filozofsko, gotovo poetsko, ako mu damo nešto više pozornosti.

Jamie Foxx je uvjerljiv i zahtijeva empatiju kao melankolični Max, losanđeleski vozač taksija, potpuno posvećen, pa tako i savršen u svom poslu (da, postoji savršeni taksist, tko bi rekao). Ipak, on sanja o većim i mondenijim stvarima, poput otvaranja vlastitog posla s limuzinama i odlaženja na prelijepi tropski otok, čija ga slika na retrovizoru, u kritičnim trenucima, odvlači u svijet snova. S druge strane, imamo Vincenta (Cruise), maksimalno hladnokrvnog, nemilosrdnog i principijelnog plaćenog ubojicu, kojeg splet scenarističkih okolnosti dovede u određeno vozilo javnog prijevoza, kojim upravlja lik kojeg smo već upoznali. Pred dvojicom, naizgled, dijametralno suprotnih osobnosti veoma je živahna noć, jer Vincent L.A. –om tumara zbog pet zadataka (čitajte: leševa), a temeljiti Max čini mu se kao idealan pomagač, tj. vozač, te ga i unajmljuje za mizernih 600 dolara. Kako mračni sati prolaze, sve očitije su povezanosti i sličnosti između dvojice prokletih karaktera.

Samo na trenutak, vratimo se 9 godina unatrag, na maestralni Heat i njegov razvoj glavnih likova te njihove dodirne točke. Potpuno posvećeni svom poslu, izgubljeni u normalnijoj, humanijoj komunikaciji, identificirani sa savršenstvom kojemu teže. Collateral svira u vrlo sličnim tonovima, ponovno donijevši negativca kojeg je vrlo lako romantizirati, iznimno sposobnog i šarmantnog, ali i nepostojećeg izvan svijeta hladnokrvne egzekucije. Pozitivac, daleko od čiste bjeline, iscrpljeni je i umorni, oronuli pas, no, za razliku od Pacina, ovaj iz drugih razloga ne može pobjeći iz svijeta koji ga guši, ali i svijeta koji sve više postaje odraz u zrcalu. Nakon određenog dijela filma, gledatelj više ni ne razmišlja o slučajnim okolnostima koji su doveli do upoznavanja dva glavna protagonista, sve izgleda kao da se moralo dogoditi i ova je veza, iako daleko od ugodne, morala postojati u nekom obliku. Mannov poetski izričaj u fantastičnom radu kamere možda je i najizraženiji od čitavog opusa velikog filmaša. Suptilna simbolika, koja često izvire iz neonom ulaštenih ulica Los Angelesa, poput vuka koji istrči na cestu ukazujući na samotnjački karakter isprepletene dvojice iz taksija, ne može ne uništiti eventualnu ravnodušnost. Socijalna kritika, u ovom slučaju poprilično uopćena (za razliku od one direktno usmjerene u The Insideru) dodatno produbljuje cijelu priču, osobnosti i radnju, te govori o alieniziranom društvu, u kojem usamljenost i otuđenost nisu nesretne, nego neizbježne posljedice. „A man walks into an L.A.  subway train and dies. Think someone will notice?“, reći će Cruiseov Vincent, ukazajući na činjenicu kako je svaki čovjek otok, no more nikad nije bilo tako široko kao u svijetu današnjice.

Scenarij? Pa, činit će se pomalo tipičan, tipičan za klišejizirane krimiće i trilere, no vrlo kratko. Sjajnih dijaloga ima mnogo, a riječ je o, prije svega, intrigantnoj studiji ljudskog karaktera, pa nešto obično i očekivano doista ne bi odgovaralo, zar ne? Doista ne bi, i Stuart Beattie se pobrinuo da nas uvuče u radnju, natjerao nas da brinemo, ne za kraj, nego za svaku sljedeću scenu, a pokoji touch (obično crnog) humora uklopljen je odgovarajuće. Budući da stalno imam nekakve komentare vezane uz te razrađene i punokrvne likove i glumce koji su obavili sjajan posao, vjerojatno sam fan kombinacije Foxx-Cruise, reklo bi se? Doista nisam. Pretty boy Cruise prečesto mi je iritantan, djetinjast i komičan u brojnim ulogama te ga teško mogu preozbiljno doživjeti. Foxx mi je ponešto obećavao prije Rayja, no čini mi se kako je „najveća“ filmska nagrada poprilično odmogla glumcu u kvalitativnom smislu te je zaredao s ispodprosječnim ulogama. No, u ovom djelu uvijek iznova uživam, a dio sjajne cjeline čine i nastupi ove dvojice. Smušeni, asocijalni, ali i nenametljivo tragični Max višedimenzionalnim čini i snažan Foxxov nastup, a čovjek koji voli Katie Holmes odgovara ulozi naizgled napuhanog i nepokolebljivog profesionalca, koji cinizmom i kratkim doskočicama skriva svu fragilnost. Od ostatka casta, izdvojio bih, i uglavnom ću, Marka Ruffaloa, s čije glume rijetko kada mogu skinuti pogled, te mi se talentirani momak čini kako jedno od polivalentnijih američkih imena današnjice. Ipak, radnja i redateljske finese raspoloženog Manna u skladu su s akterima, pa ćemo dobiti izbalansiranu mješavinu pohvala, koja će se osvrnuti na sve elemente filma.

Na kraju, nemam poseban zaključak za ovu subjektivnu preporuku, a ako ste fan čikaškog gospodina u redateljskoj stolici, sumnjam da ste ovo propustili. Poput većine njegovih djela, vjerujem kako će i Collateralu važnost i utjecaj rasti s vremenom, no, pogledavši ga, teško je ne osjetiti ispunjenost i zadovoljstvo filmom koji traži gledateljsku pozornost, ali i obilno nagrađuje jednom kad prokopamo ispod površine. Nije za standing ovation, ali je svakako za veoma odobravajuće kimanje glavom.

5 komentara za “Collateral (2004.)

  • Marin Mihalj says:

    Odličan osvrt na odličan film…

    Inače, jesam ja jedini kojemu je Tom Cruise odličan glumac?

    Prijatelj i ja smo još prije nekoliko godina govorili, ako ikada Ameri budu htjeli snimiti (a htjeli bi, svakako) remake “Oldboya”, jedini čovjek koji može uskočiti umjesto genijalnog Choi Min-sika je Tom Cruise. Eto. :p 😀

  • Gjuro says:

    I meni je Cruise dobar kao glumac (njegova vjerska uvjerenja i cirkusiranje u privatnom životu nešto su sasvim drugo), ne toliko ovdje koliko u nekim drugim filmovima (“Rain Man”, “Jerry Maguire”, “Magnolia”).

    “Collateral” sam gledao davno i uglavnom mi je ishlapio, ali Matejeva zadnja rečenica dobro pogađa opći dojam. Sjećam se da su mi neki Vincentovi postupci bili jako nelogični (možda već cijelo to forsiranje Maxa kao osobnog vozača), odnosno nisu se uklapali u modus operandi vrhunskog profesionalca. Nažalost, ne sjećam se detalja.

  • 2shaq says:

    Osvrt kakav ovaj film zaslužuje! Zadnja rečenica ga najbolje opisuje. Meni će taj film uvijek biti poseban i s veseljem ću ga gledati opet jer su mi gluma, glazba, atmosfera i još podosta stvari uistinu izvrsni! I apsolutno se slažem s tobom u vezi Ruffaloa, čovjek je odličan i samo čekam da mu kapne neka “prava” uloga da i on zaradi pokoju nagradu :)

  • Matej Lovrić says:

    Da, ovo vezano uz Cruisea je stvarno isključivo stvar osobnog ukusa, eto, ja ga jednostavno ne mogu doživjeti. Uglavnom sam se ovoga sjetio kao preporuke zbog Manna, nevjerojatan osjećaj za snimanje i stvaranje ugođaja.

  • maxima says:

    Da, ja patim i ostajem uskraćena zbog nekih (možda) vrsnih ostvarenja, jer subjektivno “volim” ili “ne volim” nekog glumca/glumicu. Srećom, s “Collateral”-om to nije bio slučaj, a ne mirišem ni Cruisea ni Foxxa :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.