Cigla (2005.)

Piše: Marko Stojiljković

Brick je film koji bogatu tradiciju noir filmova i detektivske literature prenosi u najneočekivaniju sredinu od svih sredina ovog svijeta: običnu kalifornijsku srednju školu. Zamislite školske njuške kako izgovaraju detektivske lajne. Neprocjenjivo! Uostalom, to nije ni prvi put da se tako očito transplantira priča u novu sredinu, Alan Parker je svojim fimom Bugsy Malone (1976.) uradio sličnu stvar, prebacujući noir priču među djecu, ne čak ni tinejdžere. Literatura ostavlja još otvorenije opcije – uzmimo za primjer Lord of The Flies.

Postavlja se pitanje kakvoj je publici namijenjen ovaj film. Srednjoškolci danas ne znaju gotovo ništa o noir detektivima, ni iz knjiga (koje ne čitaju), ni iz filmova, s obzirom da su posljednji pristojni noir filmovi snimljeni otprilike u doba kada su oni rođeni žanr danas postoji samo kao stilska vježba bez velikih šansi za komercijalni uspjeh. Jedan od odgovora na pitanje bio bi elitna publika, filmofili, festivali i kritika, ali čini se da se ne zaustavlja na tome, jer je Rian Johnson vrlo brzo od dečka koji obećava postao relevantan reditelj koji bira svoje projekte.

4

Film počinje na čvrstoj noir teritoriji. Protagonist filma Brendan dobiva poziv s telefonske govornice (relikvija) od svoje djevojke, uplašene za vlastiti život. Istražujući njen nestanak, kasnije i smrt, Brendan će otkriti lanac trgovine drogom u školi kojim upravlja ekscentrični Pin. Film se drži svih zdravih klišeja detektivskih filmova: Brendana će direktor škole moliti da ne gura nos u nešto toliko opasno (u maniri policijskog kapetana), sretat će šibadžije i gangstere u pokušaju, izvlačit će informacije od tračara, imat će svoga doušnika, koji umjesto u baru sjedi naslonjen na školski zid, a tu će se naći i fatalna žena.

Funkcionira li to kao krimi-priča? Da, kao i svaki drugi noir, ne zna se gdje točno počinje rasplet, ali gledatelji su opčinjeni atmosferom i dijalogom, ponašanjem i incidentima. Nije bitno hoće li se u zapletu pojaviti rupa, bitno je da se likovi ponašaju dosljedno, i tako postaju arhetipi, kroz dijalog u toj maniri oni su uvjeriljivi kao detektivi, kriminalci ili lutke, hladni kao špricer i nikad ne trepću. Oni će imati reality check u par scena, ali da ne kvarim uživanje… samo ću reći da su te scene urnebesne.

2

I iz toga se da izvući jedna krupna mana filma. Taj reality check podsjeća nas da ti likovi možda nisu stvarno takvi, odnosno prestajemo ih doživljavati kao realne, i prestajemo se identificirati s njima, misliti i osjećati što i oni. Druga mana odnosi se na veoma bljedunjavu i neinspirativnu žrtvu koju je moguće otpisati i prije nego što nastrada. A opet, nije li tako ne samo u svakom noiru, s njuškalima, zavodnicama koje nešto skrivaju i žrtvama koje su se preigrale, nego i u svakoj zatvorenoj sredini poput škole, sa spletkama, intrigama, foliranjem i statusom koji ne znači ništa izvan te sredine? Rian Johnson sa svojim je prvim filmom spojio naizgled nespojive svjetove i žanrove, otvorivši novi svijet mogućnosti za druge autore. Brick je jedan od najuspješnijih filmskih eksperimenata u novije doba.

2 komentara za “Cigla (2005.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.