Chaplin (1992.)

Piše: Vanja

Chaplin (1992.)

Režija: Richard Attenborough

Glume: Robert Downey Junior, Kevin Kline, Moira Kelly, Geraldine Chaplin, Anthony Hopkins, Dan Aykroyd, Diane Lane, Paul Rhys

Raditi film o čovjeku ili pojavi koja se u ranom svijetu filma etablirala kao meštar komedije, moralo je predstavljati veliki izazov no i veliki zalogaj, bez obzira tko se dosukao redateljske palice. Robert Downey, Jr. kao glavni glumac definitivno je predstavljao izvanredan, no možda i jedini izbor; za sobom je imao već brojne projekte, no osobno vjerujem da mu je ova uloga obilježila karijeru i usmjerila ga prema onome što je danas – jedan od najtalentiranijih, no možda još uvijek podcijenjenih glumaca koje Amerika ima. Sâm film je zasigurno postigao više no što bi u slučaju, da se bilo tko drugi primio uloge iznijeti ovakvog genijalca velikog platna  – na veliko platno. Činjenica da je projekt zasnovan na biografiji Charlesa Chaplina i još ponekom njemu posvećenom izvoru ne znači da se Richard Attenborough držao u potpunosti slova – no to i nije za osudu, osobito kad se uzme u obzir da je film prilično autentičan. No, very hush hush, ako ću biti iskrena prema ovom meni vrlo dragom filmu, priznajem – nije savršen; čak je u mnogim segmentima daleko od toga.

Sâm Chaplinov život je bio dug, prebogat i bremenit – filmovima, ženama, djecom, kompleksnošću osjećanja, no dosta je toga uspješno uklopljeno u nešto manje od dva i pol sata. Većina će reći kako Richard Attenborough nije bio najsretniji izbor za ovakav projekt. Ja bih se složila, no… tko zna. Uraditi oskarovsku uspješnicu poput Ghandija, vrlo pristojnu Elisabeth ili napraviti (meni) izvrsnog Hamleta ne znači moći uraditi isti takav film o Chaplinu (skidam kapu svim spomenutim likovima, no Chaplinov životni opus mi je ipak kudikamo bliži i draži za probaviti nego npr. Ghandijev). Da je kakvim nesretnim slučajem redatelj ostao bez besprijekorne izvedbe RDJ-a, od ovog filma zbilja ne bi bilo ništa, jer bi (p)ostao samo još jedan u nizu sličnih klišeja.

Ne poznajući njegove rane radove, ovo je film u kojem sam jednostavno ostala zapanjena snagom, voljom i željom da se taj veliki čovjek, koji je decenijama nasmijavao mase, učini još većim. Uostalom, Chaplin je to zaslužio, a prije Attenborougha se nitko nije sjetio, tako da..? RDJ mi je, zapravo, ovim filmom postao iznimno drag, dokazavši predanost ulozi koju je praktično nemoguće iznijeti tako vjerno, kako je učinio on u „Chaplinu“. U redu – postoji očita fizička sličnost, no svejedno je to ponekad irelevantan faktor – Angela Bassett kao Tina Turner je bila više Tina nego ona sama. Hellen Miren je u „The Queen“ više bila kraljica nego sama Queen Mother, a Forrest Whitaker u mojim očima veći Idi Amin no što je ovaj to ikad bio. To je valjda tako s ljudima velikog dara, koji ne mora uvijek biti u potpunosti iskorišten, niti takvi glumci nužno imaju samo „velike“ uloge u „velikim„ filmovima.

Chaplin“ pokriva cijeli život The Little Trampa i dosta dugo traje, no srećom, nije me uspio opteretiti manjkavostima koje su zasmetale nekim velikim i bitnim filmskim kritičarima. RDJ je iznio ovaj film na način koji ga je (u mojim očima) odmah lansirao među nekolicinu najsposobnijih, najtalentiranijih i najpredanijih glumaca danas.  Njegov Chaplin je nevjerojatan – Robert Downey ne samo da glumi, on jest Chaplin kroz cijeli taj film; to nije puka imitacija, već vidni dani i mjeseci uživljavanja i vježbe, gdje je RDJ u velikoj mjeri uspio uhvatiti njegovu bit, njegovu vječnu tugu i složenost njegove komedije, koja nikad nije bila isključivo komedija za nasmijavanje masa – bila je i jest mnogo više od toga. Downeyjev prepoznatljiv slapstick tek danas mogu smjestiti i shvatiti odakle je potekla ta sila grimasa, trzaja, nasumičnih kretnji, poteza – pretpostavljam da je „Chaplin“ uloga, koja ga je i formirala kao velikog, iako možda neshvaćenog glumca. (Nema li tu neke sličnosti?)

Film je izuzetno ugodan oku, razdragan, pun znanih fazona iz Chaplinove zbilje i komedijâ, protkan poznatim pogledom i tugom zbog neostvarene ljubavi, neizrečenih riječi i nesnimljenih filmova kojima je svijetu želio poručiti mnogo više no što je htio (iako to nije uopće malo).

Očito je, nekima odmah a meni nakon više godina i nekoliko gledanja, da Richard Attenborough u „Chaplinu“ uopće nije imao namjeru prikazati velikog komedijaša kao – redatelja, čovjeka koji je snimio toliko filmova da ih je teško i pobrojati, a neki od njih su odista – vrhunac. No, što god jest namjeravao, gledateljima je priuštio više od dva sata s istinskim Chaplinom.

Ako ne računamo prekide i trenutke u kojima ostarjeli Charles prolazi kroz svoju autobiografiju koju editira George Hayden (Anthony Hopkins) kao retrospekciju, možemo reći da je film relativno kronološki „složen“, od dolaska u Ameriku, prvog pijanog gega pred prvim poslodavcem pa nadalje. Jasno, pojavljuju se zvijezde tadašnje filmske no i političke scene, kao što su „America’s Sweatheart“ Mary Pickford (Maria Pitillo), Douglas Fairbanks (Kevin Kline), Paullette Goddard (Diane Lane), Edgar J. Hoover (Kevin Dunn),  etc. Tu je i ostatak korektne ekipe: Geraldine Chaplin (Hanna, Charlijeva majka), Dan Aykroyd (Mark Sennett), tad sedamnaestogodišnja Milla Jovovich (Mildred Harris, prva Charliejeva žena) te Paul Rhys (Sid, Charlijev stariji brat). Neću zaboraviti Moiru Kelly (Hetty Kelly a.k.a Oona O’Neill), koja glumi njegovu prvu, mladalačku i tužno neispunjenu, no i posljednju, veliku ljubav, ženu s kojom je Charles proveo većinu svojih srednjih i poznih godina, sve do smrti.

U očitom sam sukobu s većinom onoga što sam čitala o samom filmu, ne mislim da je, npr. segment s FBI-jem i sustavom ukrao vrijeme nauštrb nečeg trećeg. Konačno, ako je film rađen po biografiji (a većim dijelom jest), zašto ne prikazati zbog čega je Charlijev dosje imao gotovo dvije tisuće stranica? Anyway, u daljnjem sukobu (s tuđim gledištima, ne s Hooverom :)), neću se nikad složiti da je u ovom filmu Chaplin prikazan kao škrtac i hedonist, što mu se objektivno „moglo“ jer… pa bio je valjda najpoznatiji čovjek na svijetu, barem neko vrijeme. Ima tu mnogo više. Priča je povezana i puna, od malog londonskog potepuha kojeg su odgojile pozornice, ulica i „radni domovi“, preko londonskih vodvilja do Buttea, Montana i u konačnici – Hollywoodlanda. Tko želi uvidjeti složenost Chaplina kao osobe, trebao bi pogledati Roberta Downeyja i scene dvadesetih, tridesetih pa tamo do ranih sedamdesetih godina i scenu u kojoj RDJ pod fenomenalnom maskom suzu pusti dok u tami gleda isječke svojih filmova i čeka Oscara za životno djelo, a publika urliče od dragosti i poštivanja. Zamjerati redatelju ili scenaristima što nisu istraživali njegov osobni život valjda do središta zemlje i napravili ne znam ni ja što, po meni je, u slučaju filma o samom Chaplinu, lagani overkill. Vjerojatno je da će svaki fimofil pogledati Chaplinove filmove, a ako neće, možda mu Downeyjeva izvedba kaže kako bi ipak trebao.

Off topic, čudno mi je i nisko u „renomiranim“ filmskim kritikama pročitati „asove iz rukava“ – naime, Robert Downey je sâm priznao da je bio pod povremenim utjecajem droga za snimanja filma. Što, sad treba film diskvalificirati? Po meni, ne dovodi se u pitanje način na koji umjetnik razrađuje i dovršava svoje djelo, a Robert Downey po tom pitanju definitivno nije izuzetak (je li lakše nabrojati one, koji su „se skidali“ ili koji nisu – Betty Ford, Johnny Depp, Colin Farrell, Melanie Griffith, Robin Williams, Joaquin Phoenix,  Ben Affleck i tko sve ne… ) C’est la vie, život umjetnika nije lak, zaboga. E sad, zbilja – ako je tko pogledao film, je li korektno reći kako je nominiran za Oscara zato što je bio high? No, u Americi a i šire tako često biva s istinom – ubode vas kad se najmanje nadate. Inače vjerojatno nikom ne bi palo na pamet izvaliti glupost da bi RDJ bez droge bio nesposoban iznijeti takvu ulogu (što je, na kraju krajeva, po meni zbilja neupitno). Off topic ends here.

Činjenica je da ovaj film može poslužiti i kao odličan uvod za Chaplina i kao objašnjenje onima koji ga vole. Bez zadrške mogu reći da je uspješno prikazao drugu stranu života malog skitnice, koja je praktično pala u zaborav pored njegovih i dan danas spektakularnih filmova koji su čak i kao komedije (mora se reći) uvijek bili daleko ispred svoga vremena. Ne vidim zbog čega se previše zamjerati ovom filmu koji nasmijava i puni dušu tugom. Ne vidim gdje je pretjerani naglasak na Chaplinovom neobuzdanom seksualnom nagonu (osim što nam se objektivno prikaže 4-5 njegovih žena, svaka po par scena valjda, neke i manje). Ne vidim zbog čega i to nije dio Chaplina, u istoj mjeri u kojoj su to njegovi gegovi. (Off topic, again?) Ovo je ipak jedini film koji je napravljen u čast ovom velikom čovjeku i smatram da se oni, koji se već više od desetljeća nemilice obrušavaju na njega, trebaju zapitati jesu li uopće dali sebi truda prodrijeti, ako ništa, u više nikad ponovljenu izvedbu RDJ-a a i ostakta ekipe, no prvenstveno Juniora, koji je uskrsnuo Chaplina i smjestio ga kamo pripada – u Panteon velikana sedme umjetnosti. Pretpostavljam da je, praveći film o takvom liku, cilj postignut.

Po mom skromnom mišljenju, bilo da jeste ili niste ljubitelj Chaplina, nijemog filma i bilo čega vezanog za to filmsko doba, ovo je nešto što se treba odgledati. Da sam smatrala ovaj film tolikim biserom, smjestila bih ga u evergreene, ali ne – zbilja to nije, gledajući u cijelosti. Htjela bih, no ne mogu tako visoko ocijeniti film isključivo na osnovi nevjerojatne glume jednoga glumca.

2 komentara za “Chaplin (1992.)

  • Mikulec says:

    Izvrsna recenzija, kolegice.

    Chaplinov veliki obožavatelj nikad nisam bio, kao umjetnika sam ga poštovao, ali se jednostavno nisam našao u njegovim vodama. Neovisno o tome, Downey, Jr. je ovdje STVARNO nevjerojatan.

  • Vanja says:

    Hvala 😀

    Bojim se da mi se desilo što i uvijek – ono zbog čega “slinim” nad tuđim recenzijama – kad pročitam ovako na webu, svaki put uvidim možda višak osobnog dojma. No, da – ovaj film je veliki zbog RDJ-a. Ovakvo nešto mu nitko nikad neće oteti jer nitko to tako neće moći uraditi 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.