Boyhood

[R. Linklater, 2014.]

7

REŽIJA

Richard Linklater

SCENARIJ

Richard Linklater

GLUME

Ellar Coltrane, Patricia Arquette, Ethan Hawke, Lorelei Linklater

SAŽETAK

Šamar koji podsjeća da se život dešava dok ga mi planiramo.

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,3

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Selma Parisi

Drugo mjesto na Natječaju za najbolju recenziju ‘Matej Lovrić’:

Kad sam bila mala, govorili su mi da ne postoje glupa pitanja. Davno, jako davno učili su nas na faksu da ne postoji dobra ili loša recenzija. Da ne postoje dobri i loši filmovi. Kasnije su me uvjeravali da ne postoje lijepe i ružne bebe, kao ni lijepe i ružne žene. Da je (ljepota) u očima promatrača. Je li ocjena nečega samo subjektivno viđenje? Dakako, postoje parametri po kojima se mjeri kvaliteta određenog proizvoda ili djela, ali kad npr. kod filma napravimo detaljnu analizu dramske strukture i razvoja radnje, likova i uzmemo u obzir gomilu drugih aspekata, kad sve saberemo i oduzmemo, razmotrimo, ogolimo, rasvijetlimo, je li u konačnici to finalno viđenje jedna jedina univerzalna istina? Je li dobar film po definiciji onaj koji ima uvod-zaplet-vrhunac-preokret-rasplet (čitaj: početak, sredinu i kraj) i u kojem likovi obavezno doživljavaju tranformaciju, prosvjetljenje, uvid u suštinu? Mora li svaki dobar film uvijek imati nešto novo, dosad neviđeno, spektakularno? Mora li poruka koju dobar film šalje biti od moralno-političko-društveno-pedagoške itd. važnosti? Ima li dobar film po definiciji obavezu slati neku važnu poruku i koja bi to bila? Mora li film, kao i recenzija filma, biti pretenciozna da bi zaslužila predikat art?

Dok tražim odgovore na svoja pitanja, ja i dalje potiho slijedim svoj moto da se pogledati i pročitati mora SVE, pa i ono što je označeno kao loše, jer netko mudar jednom reče da i ono “loše”, ali i ono “genijalno” može pobuditi asocijacije u nama koje mogu biti korisne, pa čak i maštovite, može ostati u mreži naše svijesti i tako na neki način formirati, imati utjecaj na nas i našu osobnost, a samim time i odrediti naš daljnji put i razvoj.

fak 2

Tako sam se nedavno uprkos dotadašnjim ocjenama “razočaravajuće”, “loše”, “previše američki” s jedne strane i “originalno” i “fenomenalno” s druge strane, puna očekivanja upustila u avanturu praćenja djetinjstva i odrastanja jednog dječaka iz srednje američke klase pod redateljskom palicom Richarda Linklatera.

Boyhood je najnoviji uradak redatelja koji više od jednog desetljeća prati dječaka i njegovu obitelj kroz sve velike i male izazove života, odrastanja, veze, međuljudske odnose, složenu dinamiku tipične moderne (američke) patchwork obitelji i njihovu borbu sa svakodnevnicom.

Kad bismo na ovom filmu morali upotrijebiti analizu filma i ocijeniti njegovu strukturu, te mu pomoću niza parametara dati ocjenu, situacija bi se zakomplicirala. Naime, nema hrpetine mrtvih ni tih toliko obavezno-popularnih plotpointova, ne postoji nit priče ni lajtmotiv filma. Nema katarze ni raspleta. Film jednostavno prati jednog običnog dječaka (Masona) kroz određeni period njegova života. Od trenutka kad je bio mali sanjar koji u školi bulji kroz prozor umjesto da sluša učiteljicu do trenutka kad odraste i krene u život. Sa svim njegovim vrlo običnim, normalnim, dječačkim strahovima i nadama, dilemama, poteškoćama i životnim pitanjima koja si postavlja, a koja smo svi mi imali u jednom trenutku našeg života. Točka. Je li to sve? Pa to smo sve već prošli kao djeca. Od pitanja kako da priđeš curi koja ti se sviđa, a da ne ispadneš kreten, do dileme kako preboljeti prvu ljubav koja ti je hladnokrvno slomila srce. Od riječi najdražeg mentora koje ti se zauvijek usade u sjećanje do filozofskog pitanja čime ćeš se u životu baviti i ima li to smisla.

fak 1

Tu je i ta ideja o snimanju istog filma više od 12 godina. Lijepo možemo vidjeti kako redateljev miljenik Ethan Hawke ipak stari, iako se to ne čini, a kako Patricia Arquette (koja htjeli-ne htjeli uvijek asocira na Stigmatu) ipak s godinama dobije koju kilu. Možemo se možda i zapitati kako to da Masonova sestra tijekom cijelog odrastanja ima apsolutno istu frizuru? A dječak? On odraste. Od balavca koji sanjari otvorenih očiju i svađa se sa sestrom, mi vidimo kako postaje mladi čovjek koji je spreman krenuti i osvojiti svijet. Sa svim čarima odrastanja s jedne strane i izazovima roditeljstva s druge. Da, zvuči malo patetično, ali ako poznajemo redatelja i njegov rad, onda će nam biti jasno da taj čovjek voli mirne filmove u koje obavezno zapakira dugačke razgovore koji često kao da ne vode nikud. To su “samo” zapisi određenih trenutaka, raspoloženja, situacija.

Koji parametar može procijeniti životnost nekog djela? Jer jedno je sigurno: ovaj je film životan. A što je život? Što je djetinjstvo? Što je odrastanje?

fak 3

To je onaj osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti koji imamo dok smo djeca i koji negdje u procesu odrastanja posve izgubimo. To je ono kad nemaš pojma o protoku vremena i baš te briga za to. Tek se kasnije počneš natjecati s vremenom, grčevito ga pokušavajući sustići, da bi na kraju shvatio da je to nemoguće i da si utrku odavno izgubio. To su važni i nevažni razgovori s ocem, usputne primjedbe majke koje su zapravo dobro zamaskirane odgojne mjere, to su komadići svakodnevnice koje nikad i ne primjećujemo, susreti s ljudima koji su na neki način obilježili naš život, sitni djelići, naočigled nevažni trenuci iz kojih se formira mozaik života, a da ih pola nismo ni svjesni.

I tako mi je ovaj film u svoj svojoj nespektakularnosti, običnosti, svakodnevnosti, pljusnuo šamar u moje lice izobličeno od arogantnog očekivanja nečeg izvanrednog, šamar koji me podsjetio da se život dešava dok ga mi planiramo, dok maštamo i sanjarimo, dok polusvjesno živimo, samo da bi gotovo bezglavo protrčali kroz taj život, a ne da bismo živjeli. I radovali se trenucima. U filmu su to oni obični, dosadni momenti koji prebrzo prođu, isto kao i u stvarnom životu, a na kraju ostajemo začuđeni, zaprepašteni kao Masonova mama. Život je velikim dijelom prošao, a ti sjediš i pitaš se: Je li to sve? Ima li tu još nešto? Kako god da su parametri ocijenili film, on je na neki način uspio doprijeti do mene i još me boli mjesto na koje sam dobila šamar. Neću tu lekciju tako brzo zaboraviti. Ne želim jednom sjediti za stolom dok moja djeca napuštaju kuću radujući se odlasku i pitati se ima li tu još nešto od života. A vi?

Leave a Reply

Your email address will not be published.