Boy Wonder (2010.)

Piše: Jerko Vičić

Motiv osvete, ogledala naših iskonskih poriva, jedan je od najstarijih i najpopularnijih scenarističkih oruđa. Koktel emocija koje se bude u gledatelju ima nekoliko utvrđenih receptura, koje se mijenjaju ovisno o odabiru podžanra. Za tvrdokorni pulp ugođaj dovoljan je protagonist koji svoje dane troši na dnu boce, izgubljen u moru sjećanja na ubojstvo svojih voljenih, začinjen decilitrom antagonista koji odiše repulzijom u svakom smislu, uz (ne)obaveznu prisutnost nepredvidive femme fatale. Ako želite iskusiti dobro staro prašenje negativaca u valu nasilja i hladnokrvnosti, ne tražite dalje od direct-to-video izdanja, akcijskog ili krimi žanra. Zanima li vas pak analitička dramatičnost situacije i/ili likova u viru vruće mržnje, hladne ljubavi, odlučnog straha i sličnih oksimorona, izbor se širi, a recepti postaju sve kompleksniji. Boy Wonder primjer je potonjeg, iako bi „suđenje knjige po koricama“ u ovom slučaju bilo na štetu samog naslova – potpuno krivi pristup marketinga obavio ga je velom sumnje i učinio mu nemalu medvjeđu uslugu.

Sean Donovan (Caleb Steinmeyer) je tinejdžer. Ono što ga odvaja od ostatka hodajućih hormonalnih nositelja teška je trauma iz djetinjstva – smrt njegove majke. Odrastajući s ocem Terryjem (Bill Sage), liječenim alkoholičarem i nekadašnjim zlostavljačem svoje pokojne žene, Sean svoju traumu nije liječio odlascima psihologu ni medikamentnim terapijama, već je sate svakodnevno provodio u lokalnoj policijskoj stanici, nastojeći otkriti ubojicu svoje majke. O da, i noćima je iskaljivao svoj abnormalni bijes nad kriminalcima svakojake vrste, preuzimajući ulogu ubojice zlikovaca – osvetnika. Kako je naizgled bio savršen dječak, s izvrsnim uspjehom u školi (i skrivenim, izuzetnim poznavanjem borilačkih vještina i nekolicine jezika), nitko nikada nije posumnjao da bi on mogao biti ubojica. Sve dok policajka Teresa (Zulay Henao) nije pokazala interes za onog čudnog dječaka koji sate provodi u njenoj policijskoj stanici.

1

Nerijetko se motiv osvete isprepliće s motivom underdoga – pojedinca za čiji su uspjeh kladioničarski omjeri divovskih dimenzija, i za kojeg nitko ne bi stavio ruku u vatru, ali čiji uspon svi volimo pratiti. Zanimljivo je stoga što je i sam Boy Wonder underdog. Ovo je naslov na koji nećete naići pretražujući mnoge kritičarske i amaterske blogove, niti žanrovske forume. Ako ste dovoljno sretni da naiđete na nasumičnu preporuku ili sami sasvim slučajno nabasate na njega, otkrit ćete pažljivo brušeni dijamant ovog tipa filma. Doista fascinira što ti svijet filma može ponuditi, i što ti marketing može napasno gurati pod nos, dok se nemali broj kvalitetnih ostvarenja krije ispod kaljuže.

Ansembl cast pojam je s kojim smo uvelike upoznati, pogotovo s popularizacijom junačina 80-ih (The Expendables) – paleta glumačkih faca i gotovo zajamčen dobar provod. Znate onaj osjećaj kad vas jedan takav film razočara, i kada pođe ukrivo ama baš sve (a za što ste mislili da nikada neće)? Sada zamislite upravo suprotan primjer – film s potpunim nepoznanicama u holivudskom svijetu, od redatelja do glumaca, s doslovno nepostojećim kredibilitetom, koji vas ostavi bez teksta.

2

Michael Morrissey iskusan je kao producent reality emisija, i to najgore vrste – renovacije domova. Hajde, mjesta pod ovim suncem ima za svakog od nas, ali faktor iznenađenja još je veći kada taj isti producent napiše scenarij i režira vigilante film. Izvrstan vigilante film. Protagonist Caleb Steinmeyer još je manja kap u holivudskom moru, dok su ostala dva nositelja radnje, Bill Sage i Zulay Henao, tek nešto veće kapi. No valovi glumačke kvalitete koje te kapi stvaraju kupaju film osobitom nijansom svježine.

Boy Wonder uzdiže se nad ostalim primjercima podžanra (pogotovo novijim predstavnicima) u dvije stvari  – nemilosrdno oštroj priči koja ima svoju glavu i rep te karakterizacija potpomognutoj već spomenutom impresivnom glumom.

Čehovljeva puška dramaturško je oruđe koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo, i gubeći se u moru njegovih derivata – predviđanjima (foreshadowing), navlakušama (red herring) i skrivenim tragovima (easter eggs), svoju priču čine slabijom i podložnijom deformacijama (plot holes). Film, kao umjetnost, može imitirati život, ali za razliku od potonjeg, film ima svoje fiktivne principe – ništa ne smije biti suvišno. Kao što pištolj na zidu mora kasnije biti iskorišten, tako i „nasumično“ ubacivanje pojmova i likova mora imati svoju svrhu. Triceleron, izmišljena otrovna supstanca, školski je primjer Čehovljeve puške. Iako je izbor već postojećih droga dostatan, Morrissey se poslužio stripovskim pristupom i izmislio sasvim novu. Kako je opasnost od deus ex machina ishoda izvjesna, triceleron je iskorišten na gorenavedeni način – rano „posađen“ u tlo priče, čekajući priliku da svojim rastom otkrije neminovnu prisutnost.

5

Stripovski elementi ne prestaju tu. Boy Wonder ima nekoliko očitih aluzija na devetu umjetnost. Možemo početi od samog imena – „boy wonder“ poznati je epitet za Robina, Batmanova sidekicka (kao što je Batmanov epitet The Dark Knight, ili Supermanov The Man of Steel), pa Sean svojom asocijalno-agresivnom osobnošću i podsjeća na Jasona Todda, drugog Robina. Drugi je stripovski pečat  origin story – postanak (anti)junaka. Treći je potreba za „maskiranjem“ – hoodica i indijanske ratne boje. Ono što pak nedostaje jest upečatljivi anagonist, no stvari upravo tu postaju zanimljive i Boy Wonder čine toliko kvalitetnim.

Uz sveopću popularizaciju antijunaka i vigilanata (pogotovo u tv svijetu – Dexter, Breaking Bad), apetit publike za nečim konkretnijim i dubljim od same osvete kao čina sve je veći. „Putovanje je ono što nas osvaja, ne cilj.“ Stari, neiskvareni junaci i moralni kompasi više nisu dovoljni – i sam junak mora biti podložan korupciji, jer to je vjerna preslika života, a ne netko tko nepobjediv šeta među prijetećom tamom svijeta. Upravo u stripovskom svijetu svaki junak stoga doživljava preobrazbu (reboot) u nastojanju da publici pruži mnogo više. Tv i filmska produkcija ne zaostaju nimalo. Dapače, nedavna pomama filmova i serija tog tipa (John Doe, Hannibal, Bates Motel, Dracula) simptom je holivudske težnje hiperpodukciji trenda. Boy Wonder zato pogađa u sridu i po pitanju karaktera svojih likova – sivilo je toliko izraženo da je heterogenost nijansi teško uočljiva.

3

Na koncu ipak ostaje neprežaljeni dojam kako je Boy Wonder stigao u krivo vrijeme, ne po pitanju atmosfere žanrovskog mnijenja, već po pitanju budžeta. Jasno je vidljivo da je film ovakvog kalibra, kvalitete i neupitnog potencijala mogao mnogo više, i tu leži njegova najveća tragika. Talent te dovodi samo do određene razine, i prepreke koje mašinerija postavlja, nažalost, nepremostive su bez određenih „poteza u igri“. Veći budžet, veće mogućnosti.

Ne želim zagovarati mainstream kao jedinu vertikalu uspjeha, niti odbaciti nezavisnost produkcije i underdog sindrom kao unaprijed osuđen na propast (jer očito je da upravo underdog diktira mainstream), ali je velika nepravda činjenica da Boy Wonder ni 4 godine od izlaska nije dobio priznanje koje zaslužuje. Mora li ga dobiti jer ja tako kažem? Naravno da ne. Mora li ga dobiti kako se ovaj čistokrvni žanr ne bi olako utopio u moru „produkcije na traci“? Itekako.

Leave a Reply

Your email address will not be published.