Best Seller (1987.)

Piše: Danijel Špelić

Best Seller (1987., 110 min.)

Redatelj: John Flynn

Glume: Brian Dennehy, James Woods, Victoria Tennant, Allison Balson, George Coe

 

B filmovi uglavnom su podcijenjeni, ali jedna dobra stvar u njima je (barem bila, u nekom drugom vremenu) da su si uzimali vremena za ispričati zanimljivu priču na jedan posebni način. Nema tu prečaca, nema tu glupavih pojašnjenja, jednostavno sve ide kako treba ići – nenametljivo. Što u prijevodu znači: nema vizualnih atrakcija i nepotrebne pirotehnike. Doduše, obično je to ispadalo zato što su im budžeti bili mali, ali to je dovodilo do razvijanja kreativnosti, traženju zgodnih i praktičnih rješenja, a najveći aduti polagali su se na priče kojima se tražila gledateljeva pažnja. Postojali su slučajevi gdje je bila dovoljna i pojava glumačkog imena, ne nužno kvalitetnog, ali nadasve zanimljivog (Chuck Norris, Charles Bronson, pa čak i Steven Seagal duguju svoje karijere takvim projektima), no ako bi se karte pravo posložile onda bi dobili hat trick svega što je dobro.

Scenarist i redatelj Larry Cohen oduvijek je imao inspiraciju za zanimljivo postavljene priče, težeći originalnosti i neuobičajenim zapletima, koji ustvari i budu bit spomenute originalnosti, a ova ovdje nije nikakav izuzetak od toga pravila. Dodajte u jednadžbu dva glumca koja bi i ekranizaciju telefonskog imenika učinila zanimljivom, redatelja koji si je filmografiju naoružao sličnim, kvalitetnim uracima, i stvar jednostavno mora biti dobra. Brian Dennehy u 80-ima je bio dio one kvalitetnije garniture glumaca koja si je cijelu karijeru izgradila sporednim ulogama, pripomogla je i prepoznatljiva fizionomija trokrilnog ormara, ali, ako ćemo baš iskreno, lik je glumio uvijek iste uloge. Radio je to kvalitetno, no šablona prepoznatljivosti postala je njegov nespominjani trademark od kojeg je rijetko kad odstupao. James Woods ovdje igra cool profi killera (čiji će sličan nastup biti dorađen do savršenstva u Vampires Johna Carpentera), s upadima svoje poznate živčanosti, pri čemu mu Dennehyjeva tipična smirenost odlično parira. Oni su daleko od nekakvog simpatičnog buddy-buddy para kakve smo imali prilike upoznati kroz filmove Lethal Weapon ili 48 Hours, ali imaju uvjerljivu kemiju na ekranu koja drži vodu, a ne škodi spomenuti kako pripomaže i uživljavanju u priču. Sama priča – to je ono pravo.

Godina je 1972., Nixon se smješka s izbornih plakata, a tri maskirana tipa (s maskama starog Dicka) upadaju u policijsko skladište i po kratkom postupku likvidiraju tri murjaka, odnesu bogati plijen i i iza sebe ostave tek jednog preživjelog. Dennis Meechum od toga napiše knjigu koja postaje bestseler, ali nastavlja raditi kao žandar te u idućih 15 godina postaje poznat i kao pisac i kao vrhunski drot. Samo, 1987. godine, Dennisu više nije ni do čega, posao mu je postao besmislen, a književna karijera neispirativna i čovjek jednostavno preživljava od danas do sutra. Prilikom jedne zbrčkane akcije, život mu spasi čudan tip koji se nastavlja muvati u njegovoj blizini. Dennis počinje polako gubiti strpljenje, ali drugi tip je čisto cool frajer koji kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Ime mu je Cleve, profesionalni je hitman i želi da Dennis napiše novu knjigu. O njemu. I poslovima koje je radio za jednog jako bogatog i utjecajnog tipa. Zašto? Zato što on i Dennis imaju svoju prošlost staru 15 godina. Čudan tandem u još čudnijem savezu kreću na dugačko putovanje otkopavanja starih tajni koje će ih bez pardona odvesti u naručje bliske opasnosti.

Film radi poveznicu na sve iole važnije iz svakog žanra, početak je tipični film pljačke, pa prelazi u urbanu kriminalističku dramu, triler koji nije u konvencionalnim vodama, a ne libi se ubaciti i malo dobrog starog obračunavanja među negativcima i potrošiti koji metak da dobije notu dinamičnosti koja obična krasi ovakve uratke. Postoji i određena razina karakterizacije likova, no zadržava se u poprilično površnim vodama, ne koristeći baš uobičajene klišeje na kakve smo navikli (izrađeni policajac u pravilu je i sadašnji alkoholičar), ali dolazeći jako blizu njih, samo ih postavljajući u posve novo okružje (kad ste posljednji put vidjeli da je spisateljska blokada problem jednog policajca). Umjesto klišeja, film se fokusira na svojevrsno putovanje na koje Dennis i Cleve kreću, kao i kronografiju zločina koji će se na završetku posložiti u cjelinu, pri čemu pomaže da se glavni dvojac baš i ne voli previše, kao i stvaranje tenzije u njihovu odnosu zbog događaja koji su se odigrali na početku radnje. Film praktički da nema mane, bilo scenarističke, bilo glumačke, pa čak i ako neki njegovi dijelovi djeluju površno, i dalje se radi o uratku čija je kvaliteta visoko na razini, čak i za neke više opcije od običnog B filma.

Leave a Reply

Your email address will not be published.