Benny i Joon (1993.)

Piše: Vanja

Benny i Joon (Benny & Joon, 1993.)

Režija: Jeremiah S. Chechik

Glume:
Aidan Quinn, Mary Stuart Masterson, Johnny Depp, Julianne Moore, Oliver Platt, Dan Hedaya

Joon: Should we let him in?
Benny: Yeah, before someone slaps a stamp on him and sends him to Guam.

Vjerujem kako svatko ima svoje „guilty pleasures“, svoju zalihu filmova oko čije se vrijednosti nikad neće htjeti sporiti. Uglavnom nisu najbolji, ne zastaje dah od režije, scenografije i ostalih velikih stvari, bitnih za svaki ozbiljan filmski projekt. Često su tek dobri, a po mnogima su čak i ispodprosječni, ali su svakako dostojni osvrta, ponekad i gledanja. Oni su jednostavno takvi da nam se uvuku pod kožu, a igrom slučaja, nerazrađenošću ili objektivnim nedostatkom „nečega“ u dato vrijeme, nisu se nikad uspjeli izboriti za više publike. Takvi su filmovi uglavnom dosta osobni i po tematici i po dojmu koji ostavljaju na nas. Upravo ti „mali“ filmovi barem mene obogaćuju u jednoj drugoj, osobnijoj dimenziji u kojoj pokušavam procijediti takva nova iskustva, nova viđenja, misli, ideje i realizacije.

Gledala sam nedavno video zapis na Youtubeu, u kojem su se izredali Chaplin, pa Robert Downey JR, pa Johnny Depp u velebnom Chaplinovu plesu peciva. Pošto nisam imala pojma o čemu se radi i otkud dear Johnny tu, kopala sam dobrih par mjeseci i iskopala „Benny and Joon”, koji je upravo „takav“, servirajući pomalo nakaradnu no nadasve simpatičnu priču između dvoje još simpatičnijih … ćaknutih likova. Tužan, komičan i topao, sam film se nekako stidi pojma „mentalno“ – nešto. Sigurna i dvolična riječ „bolest“ je uvijek društveno prihvatljivija, nerijetko čak i danas. Jasno, gledatelj odahne shvativši da je Joon amaterska slikarica, kojoj u životu treba red, rutina, nadzor i medikamenti te da se neće sad primiti motorne pile. Pomaknuta, a istodobno oličenje savršeno britkog duha koji je sposoban iznenaditi izvanrednim verbalnim reakcijama, pruža nam zrno utjehe, jer shvaćamo da film ima mnogo više za ponuditi, no to treba htjeti vidjeti.

Tematika je totalni déjà vu, stariji brat i sestrica, roditelji poginuli u prometnoj nesreći. Benny (Aidan Quinn) i mlađa sestra Juniper a.k.a. Joon (Mary Stuart Masterson) nastavljaju kako znaju. Brat vodi automehaničarsku radionicu i njegov život odrasloga čovjeka s potrebama i željama manje ili više je ravan nuli. Nitko to jasno ne kaže, ali mi smo pametni pa shvatimo da Joon pati od neke vrste šizofrenije, a Benny ju ne želi udomiti. Ona je opako bistra i uglavnom dosta funkcionalna osoba sa čudnijom percepcijom od naše. Priušti nam počesto svoje šarene trenutke, protjeruje kućne pomoćnice ili slično; smijemo se blagonaklono i sretno njenom poimanju svijeta, jednostavnom poput djetetova, a opet kompliciranom poput kutije u koju je uhvaćena sva kvantna fizika svijeta. Kad joj je dobro, oslikava ogromna platna, mrlja i rukama i nogama. Kad joj je loše, rastjeruje, koči promet i jednostavno – bratu zagorčava život.

Jedino Bennyjevo opuštanje je nevjerojatno blesavi poker, gdje s kolegama iz radionice kocka u najneobičnije uloge – kolut žice, mikser, ratkape, spajalice i milijun čak nepostojećih stvari – sve osim novca. U situaciji „otjerala je gđu Smail“, Benny dovodi Joon sa sobom. (Ona voli vatru, između ostalog, tako da…) Ona se nameće u igru koju kuži istog trenutka čim se brat izgubi – po nešto, no ushit ju ponese i izgubi veliku okladu, tj. mora Bennyjevog prijatelja Mikea (Joe Grifasi) osloboditi pokore udomljavanja čudnog mu rođaka. Nije fer uvući Joon u takvo što i navesti je na okladu u kojoj je ulog ljudsko biće, no kako bi redatelj inače uveo Sama (Johnny Depp) u život brata i sestre, kompliciran kakav već jeste? I tako je Sam udomljen kod Pearlovih, izvijestivši ih kako je sofa odlična, jer je kod rođaka morao spavati ispod sudopera. On je svoj i pri sebi, ali od prve pojave u granju, jasno je da u potpunosti obitava u nekoj svojoj blaženoj konstelaciji koju će rijetko tko smjestiti u normalnu.

Kvaka je u tome što je film od početka tako jednostavan da gledatelj bez ikakvih poteškoća pokrpi i istrpi nedostatke scenarija, nedosljednost izvedbi pojedinih likova i naravno, čestu nedorečenost. No, takve su stvari nebitne jer lako je preskočiti i oprostiti te jednostavno uživati u onome što ti sjedne do daske, pa makar film imao mlake kritike. U trenutku kad sam prvi put ugledala Sama (Johnny Depp) kako viri između granja drveta, s „Buster Keaton“ facom, kravaticom i šeširićem, osmijeh je u sekundi preskočio rečenu fazu i prešao u… ničim izazvano smijanje grohotom (ničim izazvano?). Dotični gospodin je danas već prepečen u izvedbi kojekakvih izvrsno odrađenih šašavih likova, no cross my heart, ovo je zasigurno jedna od njegovih (iako ranih) najuvrnutijih izvedbi (a sve sam ih odgledala). Sam je neponovljivi lik koji ne obraća pažnju na tuđe nehumane postupke (vlastiti rođak se kladi u njega?), ne propitkuje iako osjeti postojanje neke bolesti, vozi se na fotelji od zida do zida, čisti prašinu i pegla sendviče sa sirom. On je poput u djetinjstvu ranjene osobe koja se odgajala i učila sama, on jedva ime zna napisati no iznimno je autentičan, domišljat, komičan i, naravno, dramatičan. Postići takvu ravnotežu u ovakvoj ulozi nije lako, no Depp je to uvezao i izvezao kroz cijeli film, nametnuvši se, jasno, kao najsjajnija zvijezda.

Mora se priznati kako ni Mary Stuart Masterson kao Joon nije izdala u ulozi. Nemam diplomu iz njenog filmskog opusa („Fried Green Tomatos“ i nešto još…). Možda je navedeni mnogo bolji film, no ovdje je bolja ona. Nije joj se bilo lako razmahati pored Deppa, no njena šizofrenija i maničnost te čudan način poimanja i tumačenja stvari i ljudi daju dostatnu protutežu vrhunskoj Deppovoj glumačkoj vratolomiji.

Aidan Quinn kao Benny je normalan u cijeloj toj priči u kojoj jednostavno mora postojati jer Joon ne funkcionira bez nekakve zaštite ili nadzora. Tu je i ostatak ekipe: spomenuti Mike, sporedni no uvjerljivi Eric (Oliver Platt) te konobarica Ruthie (Julianne Moore), nekad wannabe glumica čiju ulogu Sam napamet zna. Iako je jasno da se scenarij ziheraški oslonio na Sama i Joon, a naušrtb sporednih likova, njihov dvoje su – cijeli film. Moglo se tu malo izromantizirati Aidana Quinna i tu vezu s Ruthie (Julianne Moore), produbiti ili slično jer je prostor za to očit, no kakogod, u konačnici je to sve ispalo dosta dobro.

Tko voli – neka izvoli. Johnny Depp tu nije pokušavao biti ono što je godinu prije uradio Robert Downey, Jr. u „Chaplinu“ iz 1992., za koji je bio (i još uvijek je) jedini glumac nominiran za glavnu ulogu glumeći stvarnog dobitnika Oscara. (Dobro, pored Al Pacina u „Mirisu žene“ mogao je biti čaplinskiji od Chaplina, krivi timing… moja digresija.)

Sam nije Chaplin, niti ovaj film pretendira biti ono što sam spomenula u prethodnom paragrafu (ispravka, to je maloprije bila tek rečenica). On je oličenje Bustera Keatona, dotjeranog i ponešto ofucanog klauna tužnog pogleda i dubokog srca, zaljubljen u stare filmove, koji su vjerojatno i jedino obrazovanje koje je u životu dobio. On nije Tramp, on je u leptirkama, košuljicama i prslučićima, neodoljvo traljav, savršeno utkavši u svoje svakodnevno ponašanje najveće legende nijemog filma, što objektivno nije nimalo lako, jer – nijemi film je, pa… nijem. Pretpostavljam da su vježbe za ukočenu, prekrasno tužnu facu Edwarda Scissorhandsa uvelike olakšale ulogu u kojoj je iz onoga, što mu je dosta štrkljav scenarij (Berry Berman) ponudio, izvukao malo savršenstvo. Izvedba sa svega nekoliko rečenica, skoro potpuno odrađena očima, obrvama, usnama, grimasama, razrađenim, gracioznim pokretima za koje očito dublera nema – u biti, svim onim što je za Deppa prepoznatljivo – vjerojatno je i najvrijednija stvar u cijelom ovom filmu. On svoj imaginarni svijet često pretače u stvarni, što ga u očima većine sigurno smješta na istu granu kao i Joon (iako je on taj koji zbilja sjedi na grani). Poanta filma jeste objektivna mogućnost funckioniranja osobe poput Joon u društvu, u svijetu. Nisam sad ja kriva što je redatelj dobio Deppa u film, pa je ovaj pokrao skoro svaku scenu.

Benny neće dobro prihvatiti neminovno, a to je da se dva lika, kakvi su Sam i Joon, privuku opipljivom magijom. Sestrin slom te Bennyjevo i Samovo prikradanje u bolnicu čak i bez pomoći prijatelja/bolničara Thomasa (Dan Hedaya) prizor su vrijedan divljenja, čak i suze.

Ne uspoređujem ovaj mali film ni sa čime, jer ništa slično nisam ni gledala. Daleko je od savršenog, ali je bogat relativno uspješnom režijom, koreografijom, kostimografijom i jednostavnim, no prijatnim setovima. Pokoji blag kritičar bi možda rekao – ovo je dobar film, koji je zapeo čak na pola puta do briljantnoga. Ja kažem – ovo je romansa na rubu stvarnosti, no zbog čega na rubu? Jednostavno, ni jedno od glavnih protagonista nema sve sklopke, neophodne za opstanak u normalnom svijetu, no valjda je lijepo nadati se da im je takvima i najbolje – zajedno. Uz zvuke izvrsnog soundtracka, uživat ćete osobito u izvedbi „Pinetop Boogie Woogie“-ja koji baca u daleka vremena klavira u tami ispod velikog platna.

Jedan komentar za “Benny i Joon (1993.)

  • Ana Zupcic says:

    Imam skroz isti dojam za ovaj film i već ga par godina raspačavam okolo (film, ne dojam). Nepretenciozan, ali divan.
    I “neodoljivo traljav” Johnny, kako kažeš. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.