Adelin život (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Kako znate da srcu nešto nedostaje?

Pamtimo li dane kad je cijelo cjelcato?

Kako poslije dok umire, djelić po djelić?

Postfestum recenzije najtužnija su kategorija. Da dajemo naslov išlo bi ‘prošle godine u Cannesu’.

Bio je to vrlo iščekivan film, i bez osvojene Palme. Uzbuđenje zbog  ljepote nečeg novog,  potreba da se odgleda i iznese stav. Želja da bude baš, baš dobar.

1

La vie d’Adèle ima dva poglavlja, poglavlje ljubavi i poglavlje onog poslije, međutim Kechiche često tijekom filma radi pauze između zaokruženih scena (tad najčešće prateći Adele dok šeta, a nekad daje i dinamiku – ubacivanjem scena protesta), pa se stječe dojam redatelja koji istražuje teme u naletima. Sve  funkcionira kao zbirka pjesama, podijeljenih u dva ciklusa, povezanih intermezzima i preludijima. Stereotipno je, ali najtočnije, reći da je Plavo totalno univerzalna priča o odrastanju. Posebnosti se tiču sveprisutnosti redateljskog jezika kojim je stvorio (svoju) realnost, u kojoj vlada njegovo vrijeme, tempo i pravila. Posebnosti se najviše tiču glumica, čija se prirodnost igre nema s čime usporediti, i već sad je kategorija za sebe. Posebnosti se tiču Adeline i Emine ljubavi.

Scenaristički Kechiche pribjegava na prvi pogled jako klišejiziranim rješenjima i njih je toliko da je, čini se, jasno kako ne mogu biti slučajnost, već ideja . Zadivljujuće Adele (Adèle Exarchopoulos) i  Ema (Léa Seydoux)  dane su kroz totalno pojednostavljene prizme i uvriježena shvaćanja natopljena predrasudama – jedna je mlada ergo neiskusna, neambiciozna ; druga starija ergo dominantna, umjetnički orijentirana pa i kratko podšišana i u plavo plavo ofarbana. Dalje, to umjetnički znači snobovski, umišljeno, a ono neambiciozna znači rad u prosvjeti. Imaju i pripadajuće obitelji i prijatelje. Stječe se dojam da je ovim postupkom napravljeno, istovremeno, a) iskorak ka publici, većinskoj?, i da se krenulo iz njihovih pozicija ne bi li se najdirektnije poentiralo i b) postavka, i pristup, kojom se govori da je osuvremenjivanje priče besmisleno, i da je suština ista.  Ipak to ostaje najslabiji dio filma. Na momente situacije i razgovori djeluju blesavo i teško je ne reći ‘ma daaj’.  Likovi nisu razrađeni do krajnjih granica i možda tu treba tražiti odgovor na pitanje zašto Život Adele nema  tu presudnu dubinu i zrno genijalnosti.

3

Redateljski Kechiche (Black Venus) odvaja vrijeme i pravi prostor, i gdje bi svi sjekli kadar on ga produžuje višestruko. Kao neki oblik totalitarizma u filmografiji. Ono što ne doseže tekstom, kamerom hvata, i imamo film o ljudskoj osjećajnosti, toplini u nama, ranjivosti i sve tako tim blesavim stvarima. Njegov način rada, izbor glavne glumice, scene seksa… okosnice su urbanih legendi koje kruže.  Navodno je djevojke dovodio do ludila, pratio ih kamerom i van snimanja, dok jedu, odmaraju… toliko iscrpljivao dublovima da više nisu znale ni kad ni šta snimaju – u emotivno nabijenoj sceni svađe glumice kažu da su zaista bile dezorijentirane od silnog ponavljanja, istinskog šamaranja i plakanja.  Snimanje je umjesto dva trajalo pet meseci, a sve se zaustavilo na 250 sati snimljenog materijala. On replicira da su one razmažene. Scene seksa su tu I, da, ovakve dosad nisu snimljene, i da, nisu savršene. Koliko je vremena odvajao za špagete i ostrige, razgovore i klupu u parku, toliko ga je odvojio i na senzualne scene u krevetu. Kako je kamerom iz ruke tražio najtočnije uglove u sceni sukoba Adele s prijateljicama, takav je i u prikazivanju najintimnijieg prepoznavanja u spavaćoj sobi. Bilo bi možda licemjerno, ili bar lažno, da je radio drugačije. Kada kasnije stvari postanu sve ono što se iza mnogih ‘kasnije’ krije, zahvaljujući baš tim ‘spornim’ scenama mi znamo kako je bilo moguće  i nezaustavljivo za njih da ne vide razlike. Možda nije glupo reći i da je poslije prve sex scene na beogradskoj-fest premijeri uslijedio aplauz. Male pobjede.

Exarchopoulos nekom magijom zarobljava pažnju u svakoj sceni u kojoj se pojavljuje. Njeno je lice otvorena knjiga, ono gladno, radoznalo i stidljivo traži odgovore, i svaka neizgovorena misao i svaka želja tu se ocrtavaju. Kada se zaljubi, kada jede, pleše, kada se igra s djecom, vi shvate koliko je ona posebna jer je u stanju tako se prepustiti, prepoznati svoje potrebe i nekompletnost, dati dušu. I u scenama s više ljudi kamera je uvijek njena i sve postaje veće od tog jednog kadra. Zajedno sa Seydoux i Kechicheom osvojila je Zlatnu palmu i odavno neka nagrada nije imala toliko smisla.

2

Može li muškarac snimiti film o ženskoj seksualnosti, još je jedno u moru pogrešnih pitanja, ali ‘može li Kechiche’, sasvim je legitimno. I on može. Njegovo pravo da se ne interesira za teška pitanja oko, npr., predstavljanja i korištenja nagog ženskog tijela, za realističnost, za ovaj trenutak u razvoju lgbt kulture i kako se do nekih pat pozicija došlo, valjda je imperativ jer ovo je umjetnost i on onda valjda smije sve. Najotvorenije pitanje poslije odgledanog ostaje ono o izmanipuliranosti, na koju se i glumica poziva kada govori o radu s Abdellatifom. Jesam li ja to pala na estetiku? Jesu li krupni kadrovi sreće, potrebe, straha od gubitka, patnje i očaja, i Tuge i ispuštenosti i napuštenosti koje njih dvije demonstriraju prepuštajući nam se bezgranično, uništili moć percepcije? Je li me ljubavna priča pojela? Lezbijske drame stvarno mogu biti najveće drame.

18 komentara za “Adelin život (2013.)

  • Film je puno predugačak, s obzirom na relativno tanak sadržaj ove, još jedne u nizu i po ničem posebne ljubavne priče. Kažem po ničem posebne, jer je sve pokazano na jedan vrlo dosadan i uobičajen način.

    Shaky cam režija i pretjerivanje krupnim planovima su za mene pokazatelj da redatelj ne barata sa svim filmskim izražajnim sredstvima te da u nedostatku toga koristi najjednostavnije i najljenije riješenje. Nigdje u filmu nisam pronašao opravdanje za takav način rada jer s tim ništa nije postignuto što već na neki način nije bilo evidentno.

    Scenaristički rad je toliko loš i prepun klišeja, zato što je to u ovakvom filmu stvar o kojem se najmanje razmišljalo. Je li to pravo ili krivo ja ne znam, međutim ova priča je mogla biti bogatija i zanatski puno bolje napravljeno.
    Što se tiče eksplicitnih scena seksa, one se zapravo vrlo dobro uklapaju u ostatak filma, jer nemaju niti ritma niti tempa, traju predugo, a na kraju ništa od njih ne dobijemo.

    Adele Exarchopoulos je odlična u filmu i da nema nje pitam se bi li ovaj film doživio takav uspjeh. No, meni se čini da je redatelj više bio zainteresiran za pokazivanje njene guzice i sisa, a manje za likove u filmu. Ako je tako, neka mu je sa srećom, ali mene u kino više dobit neće. :)

  • DS says:

    After Lucia ima jedan jedini način upotrebe kamere i izražavanja. Je li to pokazatelj da redatelj ne barata svim filmskim izražajnim sredstvima i da u nedostatku toga koristi najjednostavnije i najlijenije rješenje?

  • Kao što sam rekao, u ovom filmu ne postoji drugo opravdanje za takvu režiju, osim pokušaja da bude art film/Bourne Ultimatum. Za druge filmove ne mogu reći 😉
    Elementarni problem tu je što redatelj prati umjesto da vodi, kako bi trebalo biti, po mojem poimanju režije. Svaki kadar nečijeg potiljka ili sekunde koja je potrošena na panoramiranje do lica drugog lika je gubitak za gledatelja, jer je to vrijeme u kadru moglo biti bolje iskorišteno.

    Ako se film kao ovaj, koji stavlja naglasak na tzv suptilnosti ljudske egzistencije propušta takve trenutke, jer je redatelj bio ili lijen ili nije znao bolje, onda je to za mene loša režija. 😉

  • Seger says:

    Tebi je Prisoners scenaristički korektan.

  • DS says:

    @ Raknić: Postoji znatno više filmova znatno različitih priča iz znatno različitih žanrova koji neki uži izbor tehnike koriste iz znatno različitih razloga. Možda je čovjek mislio da baš tim tehnikama može dobiti ono što ga zanima, a možda baš tvoje tehnike skreću pozornost s toga što ga zanima, a što bismo možda trebali razumijeti. Postoji tanka granica između kritike umijeća i maštanja o vlastitom filmu trenutno mi se čini da si tu negdje.

    ps. stavljanje ” 😉 ” na kraj komentara prvi je znak zablude.

    over&out

  • Njegovo je da pokuša, moje je da pogledam, razmislim i kažem što mislim. :)

    Pa tako, ja sam mišljenja da je njegov redateljski stil, koji je odabrao koristiti u ovom filmu (bez generalizacije, jer druge njegove filmove gledao nisam) naštetio priči koju je film želio ispričati. On ga je odabrao, mnogi gledatelji su uživali u filmu, neki više, neki manje, ja sam u ovoj grupi koja je manje uživala.
    Zašto sam manje uživao? Naveo sam u prethodna dva komentara pa ne bih ponavljao.

    Ove zadnje dvije/tri rečenice su ispod nivoa koji inače viđam od tebe u komentarima na FAKu pa neću komentirati. :)

  • jelena says:

    mnogo toga se svodi na je li ti se film dopadne ili ne, i kad kažeš damjane da ti ova režija ne paše ne paše i ćao.

    ali para uho ‘lijenja’. od praktičkog momenta – čovek se ubio oko filma, do toga da je verovatno ako ne teži onda podjednako težak kao i svaki drugi sistem rada – jebeno je snimiti dobru veliku scenu iz jednih razloga, jebeno je snimati samo krupno nečije lice/dupe iz drugog razloga, različiti pristupi, različite stvari da se cene… tako da ne moš biti lenj i snimati ovakav film, svaka scena je cimanje. i kako nije ništa postignuto ili podvučeno – ovo je intimistički film, on ga čak brutalno snima.

    i da ne davim ali totalno je neverovatno da se ulazi u procene kakva je režija trebala biti da bi ova priča upalila kad je ovaj film autorski do svoje srži – dakle nema druge režije, to je ta. to je ta atmosfera, taj tempo (ne šeta se kamerom iz gluposti nego da se doživi), ta ideja – njesra ti je, razumem, samo ugao iz kog to komentarišeš je ne znam, netačan

  • Decadent Sympozium says:

    Pogledao film. To ne ide preko 6.5, nikako, 7 već utapanje. Ultra-predugačko, super-potrošeni predugački kadrovi i scene iz kojih se ništa ne može naučiti. Blendanje s pornografijom radi pornografije (ili neukusna erotika, kakogod), totalna eliminacija svijeta i likova koji nisu Adele i Emma, a koji jesu ugurani u priču da bi tobože valjali temu naprijed, mjesno-vremenski fast forward i dakako najbezveznije od svega, jeftino trkeljanje Sartrea.

    Glavni par je super, glavna glumica je sve bolja što se film više bliži kraju, sjajna scena konflikta i to je to.

  • Jelena Djurdjic says:

    a recimo bilo jednom u anatoliji, je l ti to predugačak film?

    meni i sad, nakon protoka vremena, ovde filmski sve valja, ‘trkeljanje sartrea’ je na tom nivou u funkciji… više imam neka vrednosna neslaganja, ali to ne utiče na film

  • Decadent Sympozium says:

    Sartre je unutra zato jer je to alt film. Alt film mora imati nekog popularnog filozofa tjeskobe. Da nije bio Sartre, bio bi Nietzsche, Kierkegaard možda. Što nisu stavili Stirnera, bilo bi plodonosnije za film. Pokaži filozofiju, ne pričaj natuknicu s wikipedije.

    Satantango traje sedam sati. Nije predugačak.

  • Jelena Djurdjic says:

    a meni se čini da je on tu u funkciji jer bi osobe kakve su njih dve baš to i tako mislile i rekle – film generalno obiluje stereotipima, namernim klišeima kao msm ideji da se izbegnu eufemizmi, da se stvari navodno ogole, to mu je modus operandi

    nije poenta bila u vremenu naravno, ne potcenjujem te :D, nego u ukusu. a za satantango sam ionako znala, još od liste za ’90

  • Decadent Sympozium says:

    Ukus je nebitan. Ako je vrijeme dobro iskorišteno, dobro je iskorišteno, to je sve. Ako nešto možeš odrezati, a ništa se ne izgubi – ni motiv ni poanta ni element ni osjećaj – višak. Onaj talijanski film što je popularan među nepop ekipom, kako se zove, La vita e bella, također ima pretjerane kadrove, silovanje tehnike i vremena, ali se mnoge od tih scena mogu pripisati intenciji demonstracije zatupljenosti protagonista svim sranjima. Ma kako meni bile jebeno dosadne, one valjaju. Ne sve, ali barem u prvom činu. A ni dva sata ne traje. Ovaj film ništa ne prikazuje. On nema – osim očigledne upotrebe plavog – nekakav kompozicijski ili scenografski sadržaj da bismo ga analizirali, prolongiranje kadrova i scena naočigled troši sadržaj bilo kojeg odnosa na scenu. Što imaš tri minute gledati Adelin tup pogled? Sedam minuta seksa, petnaest minuta chit-chattanja, itd. Niti rad kamere niti slikovno uređenje niti se nešto u tome bitno događa pa da bi imalo ključne posljedice za kasnije (pripovjedno ili stilski), itd. Još se film zove “Adelin život.” Nisam ni znao to, mislio sam da je Blue is the Warmest Color – to je barem imalo smisla, prevoditelj napravio korekciju. “Adelin život”. Ako su htjeli prikazati njen život, bome ga nisu. Prikazali su ovisnost o jednoj osobi, koja je trajala par godina.

    Stereotipnost. Dijalog je recimo posve nestereotipan za s obzirom na većinu filmskih djela – običan razgovor o random pizdarijama koji bi mogao zanimati samo njih. Ako čuješ nešto simpatično ili interesantno, obično se dogodi “slučajno”, iz pozadine, u pozadini, itd. Rasprava o Sartreu je stereotip, tu je bila funkcija filozofijski obilježiti film. Pozivanje na zbiljskog autora uvijek se koristi u te svrhe. Uvijek.

    Nejasnog sam stajališta oko namjernih klišeja (pripovjednih ili stilskih?), ali ne vidim na koji se način namjeran klišej prevladava ovdje u ovom filmu? Nije radikaliziran, nije ironiziran, nije ismijan, nije napadnut, nije obrađen. Samo je tu. To nije ogoljenje, ogoljenje se provodi tehnikom – ovdje je mogla biti dužina kadra/scena – ali nije jer se poanta iscrpi u prvim sekundama svakog prolongiranog kadra – zato jer je klišej, jer ti je posve jasno što slijedi i što će biti.

  • Jelena Djurdjic says:

    oko previše se rečenog ne slažem da mi komentar bude čitljiv

    možda mi je najbitnije: meni se u filmu svidi kad se odstupi od normi pripovedanja, tj ono gde kukaš da nema kompozicije – normalno da je film mogao da traje 3 minuta ali je normalno, i meni lepo, da joj tri minuta snima lice. od toga koliko je blizu/daleko kamera, od njene nelagode i kao glumice, do onog što uspe da odglumi. do banalnih pojašnjenja da neki tik ili promena na licu ili kasniji postupak ili činjenica da auopšte razmišlja/lebdi… mogu imati smisla samo ako je ono prethodna 3 minuta bilo čisto i mirno. do onoga da možda nama trebaju tri minuta da dok gledamo razmislimo i dopustimo sebi i sedmu misao na datu scenu, scene pre, ono što dolazi, (o)sećanje intimno. da je baš tad, adele, ključno zavolimo. do toga da je ona tu samo jer je on želeo da bude tu, osećao potrebu, mislio da bez toga to ne bi ništa valjalo. dakle to je sadržaj. i ako treba neki italijanski film da se pominje onda to nije taj nesretni, nego velika lepota

    msm i da je adelin život bolji naslov od plave boje, ali fakat plava boja bolje odgovara tvom mišljenju o filmu. imaš njenu porodicu, školu, prvi seks, promenu, ljubav, shvatanja, posao, pad pad pad i možda konačno početak

    ne stilskih klišeja, nego onih u postavci likova, odnosa, ponašanja (devojka iz radničke-srednja klasa porodica jede to, pije to, želi isto od života što su i njeni imali, u školi je tako, lgbt zajednica je onakva)… i u tom smislu i onda ako će se citirati filozof to će biti sartr. a dalje msm da je, a možda i savršeno nije, sve uprošteno i ogoljeno jer kad dođe do pucanja recimo njihovog love bubble jasno je da bi on pukao sve i da adele/ema nije ostala kliše lik već imala neke neočekivane epizode u životu. na kraju puta bi njihove postupke ipak odredilo baš ono što o njima iz filma znamo. ili bi mi to mislili, čak i da nije tako, jer volimo etikete

  • Decadent Sympozium says:

    Ne, ne vidim kako se navedeno ikako posebno nalazi u ovom filmu. Tikovi? Čekanje 3 minute na tik? Otkad to drugi filmovi ne rade?

    Uopće je nebitno što se događa u kadru ili sceni s obzirom da se kadrovi brzo potroše, kao i čitave sekvence. Što se mene tiče možeš uživati u promatranju lica 24 sata, to nema veze s kvalitetom ponuđenog.

    Normalno da je jasno da bu veza pukla kada već po tonu prve scene filma znaš da neće završiti sretno. Film stvari razrješava upravo suprotno od onog što znači dobro razrješavati, da iznenađuje iako je logično. Ovdje ništa ne iznenađuje, a sve je maksimalno logično. Dapače, rješava se na prvu. I da slučajno nisu dobro odradile scenu pucanja, bio bi to mizerno prosječan film.

    Nego, još iz tvojih komentara nisam pohvatao što je to ogoljeno i na koji način. Što je ogoljeno? Život lezbe? Nije, čime? U filmu je posve uobičajena pojava. Egzistencija vs esencija? Nije, napušteno je. Film o homoseksualnosti? Nije, tropira kao i ostali. Filmske trope? Nisu, nema kritike ili dekonstrukcije, samo ponavljanje. Emocije? Možda – možda, kada ne bi trajalo 3 sata. Ogoljenje pozicije gledatelja? O tome bi se dalo raspravljati. Ako film gleda netko tko se ne slaže s njime, tek tu duge scene i ‘klišejnost’ imaju smisla. Pa se može reći – ako ste zasićeni, na mjestu ste, ako ste oduševljeni, otkrivate se, a ako ste zgađeni, još se imate učiti. To još uvijek ne pomaže filmu u njegovoj super-prosječnosti. Kao da mu rjetkoća teme pridaje egzotiku. Jok.

  • Jelena Djurdjic says:

    samo ovo što si me pitao konkretno – kad kažem ‘ogoljen’ ne msm (ovde) razotkriven, i prikazan nemam pojma kakko genijalno nego ogoljeni su likovi, situacije… svedeni na kliše, u smislu pojednostavljeni u smislu da se time pokaže da se ne mogu ljudi promeniti pa nećemo im dati u filmu ni šansu da glume promenu i razviju se, biće od početka do kraja ono što jesu itd itd. u celom nemanju približnih osećaja povodom filma nebitan momenat, jer je zapravo moja konstrukcija u pokušaju da razumem ono što mi se u filmu ne dopada

  • Decadent Sympozium says:

    Uopće ne shvaćam. 😀 Dakle, misliš da su vrijeme i mjesto radnje, scenarij, likovi i elementi klišeji da bi se pokazalo da se ljudi ne mijenjaju?

  • Jelena Djurdjic says:

    možda je najpametnije da napišem samo DA :D. život je ispražnjena forma, sve će se ionako isto završiti

  • Decadent Sympozium says:

    Mogao bih to prihvatiti kao interpretaciju, vidim zašto bi to tako bilo; dugi kadrovi/scene nešto bi bolje sjeli uz to. Svejedno je miljama daleko od 9.

Leave a Reply

Your email address will not be published.