Adamove jabuke (2005.)

Piše: Marko Pačar

Ah, Danska. Zemlja u kojoj se burza spominje samo kao izvor zarade, zemlja u kojoj je sindikat biciklista nadjačao masonske urote, zemlja u kojoj su sirene endemska vrsta, zemlja u kojoj vodokotliće pune kavijarom i zemlja u kojoj bi, barem ako je vjerovati ovom filmu, košulja naopačke bila dobrodošao modni detalj brojnih stanovnika. E, da, snimili su Danci usput i par dobrih filmova. Lars von nešto, možda ste čuli za njega.

Vozi li Andres Thomas Jensen, redatelj i scenarist Adamovih jabuka, bicikl? Tretira li mitesere masažom granulama zlata? Znači li njemu brojka 356.091 išta osim možda njegovog godišnjeg netto dohotka. Nemam pojma, a nije ni bitno. Ono je ionako bio pokušaj humornog stereotipiziranja kojim bi prikrio svoju nesposobnost pisanja koliko-toliko podnošljivog uvoda. Međutim, ono što znam jest da Jensen nema problema sa stereotipima i političkom korektnošću. Dapače, to mu ide jako dobro. Da stvar bude još gora, snimio je i sasma dobar film o tome. Riječ je o Adamovim jabukama, filmu koji prati Adama (tko bi to samo pogodio?), neonacista koji u sklopu programa odsluženja kazne provodi vrijeme u župnom domu svećenika Ivana zajedno s još par redikula. Ivan je hiperoptimističan svećenik, uvjeren kako vodi osobni rat sa Sotonom i otporan na sve signale svijeta koji ga okružuje. Adam, međutim, nije postao neonacist i kažnjenik zbog toga što sastavlja herbarij i sakuplja salvete, pa odluči slomiti Ivanovu vjeru i pretjerani, iritantni, optimizam i usput ispeći pitu od jabuka (???). Međutim, kako film odmiče, Ivanova uvjerenja nisu jedina koja će biti stavljena na kušnju.

3

A na kušnju bi mogli biti i stavljeni brojni gledatelji, što zbog tematike filma, što zbog crnog humora kojega bi se i naše saborske klupe ponekad  posramile. Kombinirajući biblijsku priču o Jobu, pitanja o moralnosti i prirodi dobra i zla, Jensen ovdje, na trenutke ipak pomalo nespretno, raspreda priču o nastojanjima ljudi da mijenjaju uvjerenja drugih. Mogu li dobri ljudi mijenjati svijet? Mogu li zli ljudi mijenjati svijet? Postoji li Bog i, ako da, kakve su mu namjere? Stavlja li iskušenja smisleno pred nas? Ivan je u stanju vidjeti samo dobro u svijetu, čak i tamo gdje ga nema. Adam  je, s druge strane, u stanju vidjeti samo zlo.To su teme kojima se Jensen pozabavio portretirajući odnos dva potpuno različita karaktera koji su, na kraju, u svojoj zatvorenosti spram vanjskog svijeta, ipak više slični nego različiti. Riječ  je o ozbiljnoj temi koja je, pod drugom redateljskom palicom, vrlo lako mogla prerasti u dubok film, ali Jensen se ipak odlučio za drugačiji pristup, ubacivši elemente crne komedije koja je u trenutcima zaista jebeno smiješna, zaista. I drago mi je da je tako postupio. Gluma (inače jedna od najjačih strana filma) savršeno je planirana, a likovi su mrtvi-ozbiljni, što dodatno pridodaje osjećaju apsurda koji dominira većim dijelom filma.

2

Sve u svemu, Adamove jabuke izvrstan je film koji, kombinirajući biblijske alegorije i kvalitetan humor, progovara o brojnim pitanjima vjere, moralnosti i ljudske spremnosti na promjenu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.