1408 (2007.)

Piše: Sven Mikulec

1408 (2007., 99 min.)

Redatelj: Mikael Hafstrom

Glume: John Cusack, Samuel L. Jackson, Mary McCormack, Tony Shalhoub

 

Ostavivši iza sebe u domovini ne osobito briljantnu i pomalo kontroverznu filmašku karijeru (njegov Drowning Ghost dosta je kritiziran zbog prevelike sličnosti s Noći vještica i Petkom trinaestim, s time da je Carpenterova glavna melodija navodno gotovo preslikana), švedski redatelj Mikael Hafstrom skupio je prnje i preselio preko bare, u zemlju gdje „svi imaju neotuđivo pravo na život, slobodu i potragu za srećom“. Ovdje je, dakle, započeo novi život i osjetio se slobodnim svoju sreću potražiti u – kompromisima. Ali, o tom-potom. Ove je godine gledateljstvu predstavio pošteno popljuvani The Rite, ali ono što mene zanima jest film izašao četiri godine prije toga, baziran na kratkoj priči Stephena Kinga i sadržan u šturom naslovu 1408, s Johnom Cusackom i Samuelom L. Jacksonom u glavnim ulogama.

Nekoć obećavajući pisac Mike Enslin (Cusack) nakon smrti kćerkice gubi vjeru ne samo u Boga, već i u sve ostalo – svoj brak s Lily (McCormack), svoju karijeru, sebe samoga, svijet općenito – pa svoje vrijeme posvećuje umjetnički bezvrijednom piskaranju o „ukletim“ mjestima diljem Amerike, ocjenjujući lokalitete u čije promidžbene priče ne vjeruje ni najmanje. Okorjeli ateist („kakav to bog može dopustiti da se tako nešto dogodi jednoj curici“), nepopravljivi skeptik („čudno kako se uvijek pojavi neki duh kad se autocesta preseli dalje od određenog hotela“) i otuđeni, odbjegli suprug („neću joj se javiti – samo uđem u New York, izađem iz njega, nitko ne mora stradati“), Mike u kontroverznoj sobi broj 1408 starog njujorškog hotela Dolphin vidi dobru poslovnu priliku i potencijalno kvalitetno završno poglavlje svoje nove knjige. O čemu je točno riječ? Pa, u tih dvadesetak kvadrata hotelske sobe dogodilo se ni više ni manje nego 56 smrtnih slučajeva, u rasponu od „običnih“ srčanih udara, preko brutalnih samoubojstava (rezanje grkljana, pa neuspješni pokušaj šivanja istog sve do iskrvarenja), do bizarnih „nesretnih slučajeva“ poput utapanja u pilećoj juhi (?!). Dočekati jutro na takvome mjestu, u društvu pedesetak duhova pokojnih stanara, nikad do kraja ispranih okrvavljenih plahti, tepiha i zidova… kakvo bi to završno poglavlje bilo. Ali ako uzmemo u obzir da nitko u sobi nije preživio čak ni jedan puni sat – jutro se čini dalje no ikad.

Ako niste poklonik nadnaravnog, ako u vama Scully uvijek nadjača i potisne Muldera, postoji realna mogućnost da će vas izmoriti pitanja „zašto?“ i „kako?“, a odgovori, poput onog Jacksonovog „to je jedna jebeno zla soba“, ponudit će samo mlaku, ako ikakvu, zadovoljštinu. Ali prihvatite li Kingovu premisu i mentalno se check-inate u tu prokletu sobu s Cusackovim likom, priuštit ćete si horor doživljaj koji, barem iz mog skromnog iskustva tako se čini, ne bih ni slučajno nazvao prosječnim. U početku uvjeren da je suočen samo s još jednom u nizu prijevara i marketinških trikova, Enslinu se perspektiva naglo počne mijenjati kad se svojim osjetilima uvjeri da sa sobom stvarno nešto nije uredu. Telefoni počnu zvoniti, budilica u najnezgodnijim trenucima pušta pjesme, termometar crkava… Ali sve je to dječja igra za ono što slijedi – susjed iz zgrade preko puta u čiji stan gleda prozor 1408-ice počne se neobično ponašati, televizijski program počne prikazivati neke od najbolnijih trenutaka Mikeova života, a tu i tamo preobraćeni skeptik osjeti da u sobi, koliko god mala bila, nije baš sasvim sam. Dok Enslinu otkazuju živci, a razum ga polako napušta, postaje nam jasno – soba stvarno jest živa, i potrudit će se iz petnih žila da Enslin to isto ne bude još dugo.

Često se zna dogoditi da se čovjeku, kad pogleda film pa mu se vrati nakon određena vremena, dojmovi dosta promijene zbog nakupljenog iskustva ili promijenjenog filmskog ukusa. Tako su i moja dva iskustva gledanja 1408-ice bila iznenađujuće različita. I dok bih volio reći da je to zbog četiri godine pauze između dva gledanja, tijekom kojih sam naišao na duplo bolje/lošije filmove na isti kalup, što mi je pomoglo da promijenim kut gledanja na Hafstromov film i cijenim ga manje/više, istina je, međutim, puno žalosnija. Dojam koji sam dobio nakon drugoga gledanja dijametralno je suprotan onome nakon prvog jer su, pazite, molim vas, snimljena dva dijametralno suprotna završetka. Iz razloga što je plačipičkasta američka publika originalno zamišljeni kraj (inače vjeran književnom predlošku) ocijenila „deprimirajućim“ („a downer“), Hafstrom je naknadno filmu dao neusporedivo pozitivniju notu jer, jedna je stvar ako film ispadne neuvjerljivo, ili ako se odstupi od originalnog teksta i izgubi vjerodostojnost, ali da se američki gledatelji kući iz kina voze u bedu?! E, neće ići, tu Hafstrom povlači crtu! Prvi, mračniji završetak osobno mi je bio uvjerljiviji, više u skladu s dotadašnjim tijekom te mračne priče, ali isto tako mi je jasno ziheraštvo Šveda, kojem nije dugo trebalo da poprimi američke navike i shvati kako stvari funkcioniraju. Jer, riječima jednog starog lisca, koga briga, kad se sve ionako vrti oko novca.

Nelogičnosti se ne moraju tražiti povećalom, i rupa, ili korektnije rečeno, nedovoljno objašnjenih detalja zaista ima, a osjetno opuštanje i smanjenje napetosti u drugoj polovici filma, zajedno s maloprije spomenutom, u toj profesiji rijetko hvalevrijednom Hafstromovom spremnošću na kompromis, ovom solidnom hororcu ionako neće dopustiti da dosegne nekakav kultni status ili kupi kartu za sjedenje među elitom žanra. Ali neobičnost i uvjerljivost odličnog Cusacka, simpatične posvete Psihu i činjenica da se radi o stvarno domišljatom, vizualno upečatljivom i napetom staromodnom hororcu, s poštenom dozom jeze i atmosferičnošću koja se može i nožem rezati, svrstavaju 1408-icu među naslove koji se debelo ističu u moru često bezličnih modernih hororaca.

Za kraj, ostaje nam tek vidjeti što budućnost ima u pripremi za Hafstroma. Tko zna, možda kakvu obradu nekog drugog filma koji također deprimira osjetljive Amere? Kako bi bilo, primjerice, da Roberto Benigni na kraju Život je lijep onim Švabama što su ga vodili na streljanje otme puške i osvoji Berlin? Ili da nepotrebno turobnom završetku Titanica dodamo scenu buđenje nasukanog Leonardo DiCapria na pješčanoj plaži otoka prepunog golih žena i sladoleda od kokosa?

Jedan komentar za “1408 (2007.)

  • maxima says:

    Odlična recenzija. Meni se, unatoč negativnim kritikama nekih mojih kolega, film debelo dopao, uloge su dobro pogođene i odlično je režiran, a imati Kinga za podlogu je … što reći?

    Super stvar. Samo ne znam što je Håfströmu poslije takvog bisera trebao onako … smrljan Šangaj, koji je mogao biti vrstan.

    No ovo je brrrrrr. Save as opet.

Leave a Reply

Your email address will not be published.