Sjene tame (Dark Shadows)

Sjene tame (Dark Shadows, 2012., 113 min.)

Redatelj: Tim Burton

Glume: Johnny Depp, Michelle Pfeiffer, Eva Green

Ocjena: 7.5/10

 

Nakon povećeg broja Deppovih nedavnih uloga i meni razočaravajuće Burtonove Alise od koje sam htjela ono što sam poimala kroz knjigu godinama, nisam imala nikakva očekivanja od „Dark Shadows”. Naravno, privlačan mi je bio naziv, no ne znam ništa o prethodnim ostvarenjima na kojima se temelji film. Stoga se neću upuštati u usporedbe i seciranja jer mi je neznanje u ovom slučaju možda i prednost. Unatoč mnoštvu negativnih vibri prema ovom filmu, koje sam neizbježno morala osjetiti, desila se i ta subotnja večer, nedostatak društva, već odgledani filmovi na programima i … alea iacta est i pala je na „Dark Shadows“. Iskreno? Doista nisam požalila.

Burtonov Barnabas Collins (Johnny Depp), iz bogate engleske obitelji koja iz Liverpoola dolazi u Ameriku i spaja europsku eleganciju s američkim smislom za poduzetništvo, poželjan je ulov za Angelique (Eva Green), djevojku nižega društvenog sloja. No, njegovo srce (i status, vjerojatno) bira eteričnu Josette (Bella Heathcote). Prezrena, Angelique prodaje dušu vragu (zato i ima to ime, valjda), Barnabasovu draganu natjera u abis, proklevši njega samoga izopćeništvom, uništivši ugled Collinsovih. Barnabas biva uhićen i okovan u kovčeg, nek’ zlo njegovo spava za vijeke vjekova. Međutim, dva stoljeća kasnije, dok Barnabas još provodi noći u bijelom satenu, radnici Angel’s Baya slučajno otkopaju kovčeg i – pravo budi radoznalosti ljudskoj.

Psihodelične su sedamdesete u Novoj Engleskoj; mlada Victoria (naravno, opet Bella Heathcote), od malena vođena neznanim silama, dolazi u Collinswood gdje ima biti dadiljom najmlađem Collinsu, Davidu (Gulliver McGrath), a na poziv zadnjih izdanaka obitelji – tetke Elisabeth (Michelle  Pfeiffer) te oca mu Rogera (Johnny Lee Millers), hohštaplera nedostojnog velikoga prezimena. Davidova majka čudom je i neobjašnivo završila na dnu mora poput negdašnje Barnabasove ljubavi, što, kako rodbina veli, Davida čini čudakom koji osjeća više no ostali i voli bušiti rupe u plahtama od egipatskog pamuka. Tu je i čašici sklona psihologinja Julia Hoffman (Helena Bonham Carter), koja se prihvatila liječenja dečka čija banshee mama obilazi zdanje, kao i Barnabasova draga, plavičasta i lelujava. Kad se na vratima pojavi krvlju obliven, blijed i staromodno obučen Collins iz onih vremena,  Elisabeth sklapa dogovor „neka ostane među nama“ jer iako je to što jest, vratit će obitelji izgubljeni sjaj. Vampir je i čudak prema svim mjerilima, no iznimno je cool tinejdžerima po šumicama Nove Engleske. Valjda zbog motanja.

Primamljiva je sasvim neburtonovska 1972. godina: iako imamo vrlo tipičan, magličast, kišom spran, kamenit i ogoljenim drvećem obojan početak filma, doba Barnabusova buđenja možda je realističnije od nečega što bi redatelj inače uradio. Zdanje Collinsovih iznutra je i izvana čisti Burton, s neodoljivim teksturama Nove Engleske, tmuran, osjenčan i zagasit. Bila bih nepoštena kad bih rekla da se nisam ugodno iznenadila kombinacijom glazbe tipičnom za ovo doba, gdje nemalo stihova biva izvrsno uparkirano u određene scene koje su (meni barem, srećom), klišejizirano burtonovske.

Nije smetala ni činjenica što Barnabas u dvadesetom stoljeću uporno odbija biti izgledom iole normalan, već ostaje arhaičan i pojavom i pričom, deppovski pretjeran (to je kompliment). Kroz film si uopće nisam postavila pitanje kako se jedna takva ukočena spodoba, koja spada samo na balove osamnaestog stoljeća ili, eventualno, maškare, uspjela prodati pod dalekog rođaka iz Engleske (digresija: nisam bila dovoljno pametna da preskočim flop kakav su meni osobno bile Alisa i POTC četvorka pa su mi Sjenke valjda zbog toga tako lako popravile dojam).

Kako rekoh, ne znam za original, ali Depp je ovdje u elementu, što se može reći i za ukupnu ekipu. Od Michelle Pfeiffer, čija uloga ni ne zahtijeva neke zvjezdane domete, preko vratara Willieja (Jackie Earle Haley) do mlade Carolyn (Chloë Grace Moretz) kao Elisabethine kćeri, svima je tu mjesto. Sigurno najveće iznenađenje mi je i inače draga Eva Green, čija paleta savršenih transformacija šara od plavokose zavodnice, vrsne poslovne žene do villaina za čistu desetku, jer u službi je onoga koji riga vatru i priprema sumporne kupke. Njena izvedba nije ostala u sjeni onoga što sam željela od ovog filma, a to je Depp koji me osvježio nakon ne znam ni ja koliko razočaranja: Eva, sjedi, pet.  Očekivana borba za poravnanje računa između Barnabusa vampira (koji srče ljude, ali on je dobar, nije on kriv) i vražje podanice kojoj je ime (prikladno?) Angelique vrijedna je čekanja, okrutno razigrana, maštovita. Helena Bonham Carter me nasmijala par puta, cvrcnuta ne samo od alkohola, pomalo ocvala dama koja ne odolijeva  izazovu dara vječne mladosti, što, naravno, uvijek ima svoju cijenu. (Ili nastavak?)

Magija koja se od prvog trena javlja u Josettinu otjelotvorenju, Victoriji, te probuđenom Barnabasu, ljubavna je štorija koja je mogla imati više prostora. Ili nije trebala? Osim izvrsne i pomalo neočekivane scene vrtloga ljutite strasti i bukvalno rušilačkih osjećanja, ne znam je li segment ljubavi namjerno neiskorišten kako bi se uspio prodati ovaj, za Burtona netipičan strastveni okršaj dvoje suparnika, sudar pop-glazbe i starih vremena, stroboskopa, djece cvijeća i Alicea Coopera. A ja kažem, zašto ne?  Nisam očekivala ni Edwarda ni Wooda a bome ni Todda, tako da mi je Dark Shadows pružio stotinjak minuta prave zabave i smijeha. Na trenutke savršen (iako sam svjesna da to nije „Burton is back“), Dark Shadows je pun provala, Deppovih grimasa, dajući pravu, dobru sapunicu – moram to tako nazvati u nedostatku nečeg drugog ili trećeg. Što se tiče scenarija, koji mi se osobno jako dopao i pružio svakom liku relativno fin razvoj (dobro, rupica, dvije, tri …), neću reći da mi je krivo što je film više komičan nego tmuran. Sasvim je ugodan i vrlo zabavan, valjda kao intermezzo između Alice in Wonderland i nečega sljedećeg što će, nadam se, Burton napraviti. Mislim, očito je da film nije sklepan, već rađen s ljubavlju, očit je trud redatelja, scenarista i svakog pojedinog glumca (pardon onima koje sam izostavila). To što možda nije za pijedestal, ne treba mu uzeti za manu. Ako sam Burtonov fan, ne znači da ne smijem reći kako  sam odista uživala u Dark Shadows i da mi ne valja jer  nije dovoljno dark. Divne su te prigušene boje, u potrebnim momentima krvavo crvene poput Carolyninina lava svjetiljke na koju Barnabasu cure sline.

Možda je šteta što film nije mračniji, jer pozornica vrišti za tim, no možda mu je i svrha bila biti ovakvim kakav je ispao. Neizmjerno zabavan film, za koji recenzija nije tu samo zbog Burtona i Deppa.

5 Responses to “Sjene tame (Dark Shadows)”

  1. Valentino Bahun-Golub says:

    Mene baš nije oduševio, mislio sam da će bit sve ono što Alisa nije (a trebala je), ovako je nekak, ne znam, mix svega, upitnog uspjeha. Drznut ću reći da izgleda ko da je Tim zapeo između Sweeneya i (odličnog) Big Fisha.

  2. Gjuro says:

    Slažem se sa svim. Kraj je pomalo lame i Evi Green ne stoji plava boja kose, ali sve u svemu jako zabavan film.

  3. Valentino Bahun-Golub says:

    I da, zaboravih reć, Chloe Grace Moretz :drool: :D

  4. Gjuro says:

    Ovo “slažem se” odnosi se na recenziju, tek sad vidim komentare. Film nije genijalan kao “Big Fish” ni loš kao “Alice”, ali prevaguju dobre strane.

Pokreni diskusiju: