Šišanje

Šišanje (2010.)

Režija: Stevan Filipović

Glume: Nikola Rakočević, Viktor Savić, Nataša Tapušković, Bojana Novaković, Nikola Kojo

Ocjena: 6

Ovo je jedan od onih filmova kojima je duga postprodukcija (zbog nedostatka sredstava, ne zbog perfekcionizma autora) jako koristila. Naime, reditelj Stevan Filipović je priču o huliganima sa stadiona, ulice, poklonicima nacizma, nacionalistima, itd. Itd. snimio prije četiri godine. Stjecajem okolnosti u međuvremenu je u Srbiji bilo par, ma mrzi me da sad tražim politički točne i korektne odrednice, dakle par puta su manijaci rušili grad i palili ambasade iz šatro političkih pobuda, zatim je jedna novinarka napravila jako gledan i otrežnjujući serijal o sprezi navijačkih grupa, države i kriminala, usred Beograda je ubijen francuski državljanin koji je došao na nogometnu utakmicu, nedavno je prekinuta i utakmica Italija – Srbija službeno zbog divljanja navijača iz Srbije, da poentiram – u Srbiji je posljednjih godina ovo pitanje medijski tretirano kao jedno od naših  top5 životnih pitanja. Dakle, film dolazi u pravom trenutku u kina,  postao je nevjerovatno aktualan, a i gledan, što je za naše prilike jako rijetko. Je li opravdao povjerenje? I je i nije. Ali, ajmo redom.

O čemu govori točno? O Novici, običnom klincu, učeniku beogradske gimnazije, koji je jako talentirani matematičar. Na samom početku smo na natjecanju iz matematike gdje Novica (Nikola Rakočević)pomaže tipu (šalje mu ceduljicu s rješenjem zadatka) čiji nam outfit treba sugerirati da je u pitanju dripac. Profesorica Novicu ulovi u varanju, ali on ne ne druka Relju (dripac) nego krivicu svaljuje na nekog šmokljana. Za uzvrat mu Relja (Viktor Savić) daje Mein Kampf i vodi ga na utakmicu nekih ajmo reći trećeligaških klubova gdje prisustvujemo standardnim scenama sukoba navijačkih grupa, a onda i njihovim zajedničkim nasrtajem na policiju. I ne, ja vam ništa nisam preskočila, stvari se doslovce tako odvijaju. Zašto je dečko koji u dotadašnjim scenama djeluje sasvim uobičajeno, koji rastura matišu, uzeo knjigu? Zašto je otišao na utakmicu? Nema nijedne scene gdje njega Relja fascinira, ili gdje pada na Hitlerovu retoriku (kasnije čak kaže da ga nije impresionirao) pa se zato preokreće i postaje monstrum, koji za cirka mjesec dana preuzima Reljinu ekipu (i Reljinu devojku Minu, ali to je ipak periferno). Nema čak ni novca, niti ga to zanima, ni zlostavljanja u porodici, ma ništa. Hoću reći da je nekako glavno pitanje na koje svima nama izmiče odgovor – zašto ta djeca postaju takvi ljudi – ostalo bez odgovora. Ili je odgovor da nema odgovora. Onda ispada da to nije društveno pitanje, tj. da se na tu pojavu u društvu ne može utjecati, da je njemu u nekom momentu nešto kvrcnulo, da bi mu to svakako kvrcnulo. Hm… Neće biti da je baš tako. I sad je ovo mene proganjalo sljedećih sat i 40 minuta, jer to povezujem s rješavanjem recimo ubojstva, i znamo mi lijepo i tko, šta, gdej, kako, a veze nemamo zašto. Filipović nije želio, ili umio ući u glavu ovog Novice, i time je dosta izgubio na autentičnosti.

Za moje poimanje hrabrosti, jer ovo spada u neke društveno angažirane filmove, koji se bave aktualnom temom, dakle, temom koja nema epilog, pa se hrabrost i beskompromisnost podrazumijevaju, Stevan i ostali koscenaristi (Dimitrije Vojnov, Staša Koprivica i Nataša Vranješ) nisu daleko dobacili. Bih li ovako mislila i da je ovo uzbekistansko ostvarenje? Ne znam, mislim da bih. Nedovoljno krvavo i brutalno. Skoro pa nimalo potresno (mada je bio pokušaj sa djetetom romske nacionalnosti koje strada u napadu). Nije nas gledatelje namjerno štedio, nego bih rekla da nije dovoljno istraživao, nije imao insajdere, a sam nije dovoljno kompetentan. Meni ništa novo nije rekao, što bi prošlo da je priča imala neke druge adute. Lik korumpiranog načelnika u policiji Milutina (Nikola Kojo) je krajnje neozbiljno urađen, skoro kao karikatura, a on je u postavci koju film nudi čovjek koji najviše zna o tome kako stvari funkcioniraju. Ideolog, paradigma dijela srpske intelektualne elite, onog dijela koji je bio uz predsjednika Jugoslavije tokom ’90-ih, ratnog perioda koji redatelj vidi kao uzrok za takve pokrete, također ne dobija dovoljno prostora, i njega su ubacili u stereotip, pa tko razumije i prati situacije shvatit će, tko ne – šta da mu radimo. Jednominutna pojava ’srpske majke’, do zla boga providne aluzije na Svetlanu Ražnatović, djeluje baš onako dječački, moralo je to oštrije i inventivnije. Gdje god je trebao poentirati, on je ispao pretenciozan. Tako da se čak može reći i da je film podosta klaustrofobičan. Ne znam kako će ga netko iz Perua razumjeti, stvarno nemam ideju.

E sad se vi pitate što je tu valjalo uopće. Prvo, valjala je gluma. Nikola Rakočević je jako, jako dobar, točan, precizan, ne oduzima dah, ali je pokazao mnogim našim glumcima lakoću istinske glume, a ne preglumljavanja koje tako često gledamo, i ispravio je mnoge nedostatke zbrzanog scenarija. Viktor Savić je moje osobno ugodno iznenadjenje (jer ga ne volim inače), kao i Bojana Novaković u ulozi Mine, toliko je dobra da mi je njena Mina istinski bila odvratna. Pogotovo  dobar kasting je urađen za uloge „starijih“ likova, detektivke koja naivno ne vjeruje da Novica predstavlja ikakvu opasnost, i koja na kraju, sad već kao dio NGO sektora, izgovara ono što Filipović želi misliti da je problem: „Mlad čovjek dolazi do granice (društveno prihvatljivog ponašanja), a granicu prelazi loš čovjek!“ je na jedan osvježavajući način donijela Nataša Tapušković. Koju i Ejdusa sam već pomenula, a tu je i profesor matematike Dragan Mićanović, i krajnji epizodisti Cici Mihajlović i Jasmina Abramović, koji znaju svoje mesto. Nisam neki ekspert, ali bih rekla da je jako valjala i montaža, i da je filmu dala neki šmek, pogotovo u flashbackovima i scenama ubacivanja dokumentarističke note, kroz par autentičnih snimaka, i fotografija dva predsjednika kao simbola vlasti.

Drugo, mnogo važnije, je da sam stjecajem okolnosti film gledala s razredom jedne beogradske gimnazije. I da sam opet stjcajem okolnosti i arhitektonskog rješenja cineplexa mogla svjedočiti njihovim prvim reakcijama. I oni su fascinirani. Žustra diskusija se tu vodila . Film je do njih dopro. Pogrešne odluke koje čovjek pravi u odrastanju, to je njima dovoljan odgovor na moje ’zašto’.

Očigledno je da mu ja nisam ni bila ciljana publika.

3 Responses to “Šišanje”

  1. maxima says:

    Generation “Y”

  2. Fat Al says:

    o bože

  3. Anonymous says:

    Jedino što mi je palo na pamet je da natjera da pomisliš zašto se šišaš kratko, imaš spitfireicu i martinke.

Pokreni diskusiju: