Red Tails

Red Tails (2012., min.)

Redatelj: Anthony Hemingway

Glume: Cuba Gooding, Jr., Terrence Howard, Nate Parker, David Oyelowo, Tristan Wilds

Ocjena: 5/10

 

”From the last plane, to the last bullet, to the last minute, to the last man – We fight!”

Činjenica: crnci su uvijek trebali postići dva puta bolje rezultate kako bi ih se prihvatilo u šire društvo gdje su bijelci imali privilegirani ulaz. Činjenica: piloti iz Tuskegeeja bili su prvi crni piloti koji su službeno činili 332. borbenu skupinu u Drugom svjetskom ratu. Činjenica: njihovi uspjesi nisu desetljećima bili vidljivi ili dostupni javnosti zbog javnog mišljenja kako crni piloti nisu bili u stanju izvesti borbeni zadatak zbog manjka inteligencije. Činjenica: ovo je igrani film, ne dokumentarni, i stoga zaboravite na sve činjenice. Kada idete raditi ratni film o jednoj od najvećih kontroverzi Drugoga svjetskog rata, dolazite na jako sklisko područje, posebice ako planirate raditi po svojemu, držati se stvarnih fakti onoliko koliko vam je potrebno da radnja bude u duhu pravednosti. 332. borbena skupina (poznatiji kao The Tuskegee Airmen) u svoju je čast dobila dva igrana filma, jedan koji je snimljen 1995. godine i jedan koji je pred publiku izašao ove godine. Prvi od njih (koji se i zove The Tuskegee Airmen – gdje je Cuba Gooding Jr imao ulogu pilota iz dotične 332. skupine) televizijska je drama ograničena budžeta, skromne produkcije, jakih glumačkih imena i poštenih namjera. Red Tails je ratni spektakl koji svoju snagu polaže na akciju i vizualnu atrakciju te skoro u potpunosti zaboravlja na nekakav sadržaj između toga. Uvodni citat, izgovoren ustima pukovnika Ballarda (odlični Terrence Howard) trebao bi vam ocrtati stanje filma. Borbeni ponos, prepun emocija, napet, veći od života. I film je uistinu takav. Na papiru. U stvarnosti… pa, recimo da bi i pravi piloti iz Tuskegeeja imali prigovor ili dva za nabaciti.

Prvi problem s kojim se suočavamo jest što u film ulijećemo doslovce kao padobranci, negdje na pola puta 332. skupine, dok su još bili stacionirani iza neprijateljskih položaja, gađajući vlakove, kamione i motocikle. Drugi su sebi upisivali oborene avione u radnu knjižicu, oni su rasturali nacistički vozni park. Karakterizacija likova svedena je na golu osnovu, onu kartonsku, te čak i kad im ponude nešto pozadinskog materijala, oni kroz cijeli film ne postanu ništa više od obične siluete te je naša briga za njih… ustvari je i nema. Uz mogući strah da zvučim rasistički, svi izgledaju jednako: izgledom, govorom, dijalogom te ih jedino imena razlikuju, tj. ako imate volju pamtiti tko se kako zove da biste znali kad se koji lik nađe u sceni. Za jedan scenarij koji je svoje mjesto pod suncem tražio od 1988. godine (barem po testamentu Georgea Lucasa), to je takva slabost da se morate zapitati koliko je ljudi uopće pogledalo materijal otkako je napisan i spremljen u ladicu.

Nije moglo i bez povijesnih referenci na zadrtost američkoga vojnog vrha te na njihovu blamažu kada su se pozivali na ”istraživanja” o sposobnostima crnih pilota (to je ustvari i dobar dio filma, poučan na svoj neizravni način o dubini gluposti koja je vladala u tom vremenskom razdoblju) i ističe se minijatura Bryana Cranstona u ulozi predvodnika krda zatucanih birokrata. Nažalost, zanimljivi dio traje kratko jer radnja ima još nekoliko takvih rukavaca koji djeluju apsolutno bespotrebno, bilo sadržajno, bilo po razvoju likova. Tako će jedan od pilota upoznati prelijepu talijansku snašu i započeti vezu s njom (hrvatske lokacije glume Italiju), a jedan od njih potegnut će čak i do ozloglašenog Stalaga 18 kako bi tamo bio dio jednog prison break dijela. Malo je reći da je ovo prvo neuvjerljivo, a ovo drugo nepotrebno jer ne doprinosi ničemu (osim što vas može podsjetiti na film Harts War, gdje je Terrence Howard glumio pilota iz Tuskegeeja) i djeluje kao na brzinu sklepan sadržaj kojim bi se popunile praznine između njihovih misija. Nažalost, sve što se tiče karakterizacije likova djeluje kao na brzinu sklepan materijal, čime je propuštena prilika da se kaže riječ-dvije o motivaciji tih ljudi zašto su pristali trpjeti svu tu netrpeljivost umjesto da su sve poslali dovraga i otišli doma.

Ipak… Dok je karakterna strana slaba, površna i nedorečena, vizualna strana je impresivna, to se mora priznati. Onaj dio o tome da je ovo ratni spektakl… vizualne atrakcije to potvrđuju. Zračne borbe snimljene su sa stilom, dinamikom i jako dobrim kutom gledanja te ne djeluju nimalo loše. Nema drhtave kamere, nema brzih rezova, nema nepreglednosti. Nažalost, ako ste osoba sklona i nekakvoj priči između tih dijelova, to vam neće značiti ništa jer se baš osjeti kako su efekti imali prednost pri stvaranju ovog filma, dok je sve drugo imalo čast da stoji u drugom redu. Vizualno jak, sadržajno isprazan, film ne čini nikakvu uslugu nasljedstvu i uspjesima koje su prvi crni piloti postigli za vrijeme rata te na njega treba gledati kao na još jedan propali pokušaj stvaranja spektakla koji bi svoje uporište imao u stvarnim činjenicama. Piloti iz Tuskegeeja, nažalost, pričekat će neku drugu priliku i neki drugi autorski tim da ispriča njihovu priču onako kako zaslužuju.

One Response to “Red Tails”

Pokreni diskusiju: