Drvo života

Drvo života (The Tree of Life, 2011., 139 min)

Redatelj: Terrence Malick

Glume: Brad Pitt, Jessica Chastain, Sean Penn, Hunter McCracken, Fiona Shaw

Ocjena: 3/10

 

Očekivanja su kučka. Čuli ste za taj film dok je snimanje istoga bilo još u povojima, saznali da glavne uloge tumače Brad Pitt i Sean Penn, u nekom trenutku dočekali i trailer koji vas je zaintrigirao (između ostalog i jer nije odao, pa, cijeli film, kako to foršpani običavaju činiti), pročitali da je dobio Zlatnu palmu…pa k vragu i sve, kako ne imati očekivanja?

Prvo što moram naglasiti jest da do sada nisam pogledala niti jedan film Terrencea Malicka (makar su mi The Thin Red Line i Badlands već godinama na popisu ”must see” uradaka), što će reći da sam ušetala u mrak kino dvorane bez ikakve ideje, pretpostavke ili predrasude o tome na što bi redateljeva vizija mogla ili trebala ličiti. Nakon odgledanog Drva života moram s popriličnom količinom gorčine i izrazitom iritacijom konstatirati kako mi se dotična vizija nije nimalo svidjela.

Radnja filma odvija se 1950-ih u Teksasu, a protagonisti su članovi obitelji O’Brien, koju čine roditelji i tri sina. U prvih par minuta saznajemo kako je jedan od sinova umro s 19 godina te svjedočimo reakcijama oca (Brad Pitt) i majke (Jessica Chastain), a potom retrospektivno pratimo djetinjstvo trojice braće, prvenstveno kroz oči najstarijeg sina Jacka (Hunter McCracken). Paralelno s time dobivamo (ultrakratak) uvid u sjebanu psihu odraslog Jacka (Sean Penn) koji u sebi pokušava pomiriti utjecaje blage i nježne majke te strogog, patrijarhalnog i agresivnog oca. A onda pak paralelno s time svjedočimo stvaranju Svemira…i dinosaurima kako trčkaraju okolo i bivaju milosrdni jedni prema drugima…i meteoru koji pada na Zemlju i time istrebljuje milosrdne dinosaure… i zvijezdama koje su oh so bright and shiny…i morskim psima kako plivaju u moru…i meduzama koje izgledaju eterično…i vodi koja teče i teče i naprosto…biva vodom…i suncokretu koji djeluje jako artsy na suncu…i drveću koje biva izrazito zelenim…i pustinji koja biva pješčanom…i vlatima trave koje – no, kužite poantu. I tako unedogled prvih pola sata filma. A bome i narednih sat i pol, samo u intervalima (naime, tu i tamo bude i konkretne radnje). Kao da gledate Animal Planet i Discovery Channel, a u pauzama između emisija prikaže se i pokoja filmska scena.

Drvo života opisala bih jednom riječju za koju se stvarno nadam da je, čisto iz stilskih razloga, neću previše puta morati koristiti tokom pisanja ove recenzije. Ali na žalost, ne znam koliko ću si moći pomoći. Radi se o riječi koja mi se od prve scene pa skroz do završne špice konstantno vrtjela po glavi, koja je samu sebe neprestano stavljala u razne rečenice kojima mi je moj mozak pokušavao dati do znanja koliko mi se to što upravo gledam ne sviđa, o riječi koja mi je svakim novim ultraumjetničkim kadrom…plavetnila ili pupoljka ili milosrdnog dinosaura maltene urlala u glavi do te mjere da sam u jednom momentu morala samoj sebi reći ”Daj jebote začepi više, pokušavam gledati film.” Ali eto, bilo je to izvan moje kontrole. Radi se o riječi PRETENCIOZNO. Najčešće u kombinaciji s prijedlogom ”do” i imenicom ”jaja”.

Od filma kao umjetnosti mislim da ne tražim previše. Tražim da me uvuče. Tražim da dok ga gledam, doslovce zaboravim na činjenicu kako sjedim u kinu/ispred laptopa te da naprosto svim svojim bićem budem ”u” tome što gledam. Tražim da mi bude stalo do likova, da osjećam što oni osjećaju, da proživljavam što oni proživljavaju. Tražim da emotivno reagiram na to što gledam i da nakon filma, ma bio on životno afirmativan i optimističan ili pak totalno devastirajuć i prožet težinom, osjetim sreću i ispunjenje – jer sam upravo svjedočila nečemu divnome što je u meni izazvalo katarzu, neovisno o tome je li se ona manifestirala kao suze ili pak smijeh. Ponekad ta katarza dođe i u obliku ljutnje – ljut si na likove, na rasplet situacije, na scenarista. Ali ne iz razloga što odgledani film ne valja, upravo suprotno – baš zato što ti je stalo, baš stoga što te uspio uvući i natjerati te da se do te mjere osjećaš dijelom priče da ne možeš preći preko činjenice kako ti je, primjerice, scenarist ubio najdražeg lika ili mu pak nanio neopisivu nepravdu.

Naravno, sve ovo što sam napisala ne odnosi se na fillere koje pogledaš tek toliko da se na sat i pol zabaviš i koje onda zaboraviš čim se odvrti zadnji kadar, a čija funkcija upravo to i jest  – jer oni ni ne pretendiraju biti nešto više. Problem s Drvom života baš je taj što on želi biti Veći Od Života. A ono što postiže (tj. što je kod mene osobno postigao) upravo je kontraefekt. Od filma koji želi biti Sve, dobila sam Ništa. Nemojte me krivo shvatiti, izazvao je on emociju. Izgrizla sam svih deset noktiju (rekord!) i poželjela si prerezati žile nakon što više nisam imala što glodati. Bome me raspizdio – ali to nije tip gore opisane ”katarzične” ljutnje. Ovdje je riječ o ljutnji na redatelja kojeg sam cijelo vrijeme čula u svojoj glavi (naime, tu i tamo bi njegov ultraeuforični glas nadglasao riječ ”pretenciozno”) kako urla: ”Ja sam Jebeni Umjetnički Genije, od Boga poslan, klanjajte se pred Mojom Vizijom” i ”Evo, Ja te učim Smislu Života. Kako li sam jebeno Dubok!” A ako se ja čitav film uopće ne mogu uživjeti (ključna riječ, jel’) u to što gledam, već cijelo vrijeme smišljam kako ću ga najadekvatnije popljuvati u recenziji za FAK, onda znači da nešto ne štima. A dokaz toga je i činjenica da je ravno deset ljudi u raznim intervalima napustilo ionako polupraznu kino dvoranu.

To mi je možda i najgore od svega: jasno mi je što je Malick htio postići i koliko je sveobuhvatan želio biti. Razumijem na što je ciljao. Vidim da je htio pokazati ljepotu života i svakog pojedinog trenutka, izazvati osjećaje sveopćeg čuđenja i divljenja zbog same činjenice da uopće postojimo, znam da je s prikaza makrokozmosa prešao na prikaz mikrokozmosa (obitelji) jer ovaj u svojoj suštini sadrži sve isto što i makrokozmos, da je ciljao na konstantno ispreplitanje i esencijalnu neodvojivost tih dvaju kozmosa blablabla i tako dalje i tako dalje. I tako dalje. Super. Kužim. Ali brate mili, vjerujem da postoje puno bolji i, paradoksa li, jednostavniji načini da se takve stvari prenesu. Jer što će mi njegove poruke o ”smislu života” i sva masa simbola koju je u ta dva sata tako grandomanski utrpao, ako sam ja Malickove poante svjesna, ali od samog osjećaja ni ”o”? Što će mi sva ta silna divna fotografija u filmu, ako je ono što se time na nekoj bazi dojma i doživljaja prenosi – jedno veliko Ništa?

Kao što se do sada dalo zaključiti, Drvo života bazirano je na vizualnosti. I kao što rekoh, fotografija je uistinu predivna. Ali znate onu ”too much of a good thing…” Doslovce svaki kadar pretendira na to da bude Umjetnost, svaka scena vrišti ”Ja sam Umjetnost”. Već nakon pet minuta očaravajuće fotografije i artsy režije, dolazi do potpunog zasićenja upravo zbog inflacije. Ono što bi samo po sebi, u izolaciji, bilo estetski predivno i pobudilo gore spomenuti osjećaj divljenja i čuđenja, ovako nabacano tj. nagomilano jedno na drugo i potencirano do krajnjih granica naprosto čovjeka ubije u pojam i postane neopisivo naporno. I jesam li već rekla pretenciozno?

Nadalje, ta Dubina kojoj Malick toliko teži dočarana je, između ostalog, izrazito iritantnim polušapćućim voice-overima (valjda mu tako zvuči mističnije) u kojim gospon O’Brien, gospođa O’Brien i Jack govore o Bogu i o vjeri, a vrhunac njihovog preispitivanja istih sadržan je u već milijun puta prožvakanim i poprilično banaliziranim pitanjima poput ”Bože, zašto?” i ”Ako ti nisi dobar, zašto bih ja to morao biti?” I to je možda ono što me na osobnom planu najviše naljutilo. Činjenica da Malick poprilično nesuptilno pokušava prodati veliku duhovnost i transcendentalnost, a to čini kroz filter kršćanstva, odnosno religijski uvjetovanih dogmi. Nije mi namjera povrijediti ničije religijske osjećaje, ali smatram da ako čovjek već cilja na suštinsko preispitivanje, ”životnu potragu za smislom” i, u konačnici, nekakav vid duhovnog osvješćivanja, onda bi to ipak trebalo podrazumijevati pokušaj odbacivanja svih (od ljudi stvorenih i od društva nametnutih) konstrukta i granica (mentalnih, jezičnih, emocionalnih i inih) koje su u srži svake religije i koje konstituiraju svaku dogmu. Malick to učinio nije i stoga njegovu težnju za transcendentalnošću ne pušim, već doživljavam kao čisto preseravanje.

Primijetili ste zasigurno da do sada samu priču filma gotovo uopće nisam komentirala. To je zato što sam je jedva doživjela. I eto još jednog u nizu uzroka moje frustracije – redatelju je pošlo za rukom snimiti film tematike koja mi osobno spada u jednu od najdražih i koju uvijek s beskrajnim interesom gledam pretočenu na list papira ili filmsko platno (odrastanje, agresija u obitelji, utjecaj okoline i odgoja u ranoj dobi na formiranje čovjekove ličnosti), a da ovdje naprosto nije imala nikakav emocionalni utjecaj na mene. Tu i tamo pojavila bi se pokoja scena u kojoj bi atmosfera stvarno bila fino gusta, a odnosi između likova ispunjeni takvom tenzijom da bih pomislila ”Čekaj malo…možda će se sve ovo skupa ipak uspjeti posložiti i ostaviti neki dojam, hura!”, ali već bi mi iduća scena opalila metaforički šamar, gušeći svojom pretencioznom režijom sve ono što je moglo biti opipljivo, autentično i, opet paradoksa li, stvarno duboko. I što mi onda vrijedi odlična gluma (svima skidam kapu!) i izvrsno prikazani odnosi među likovima kada Malickovo larger than life izdrkavanje to potisne u drugi plan i potpuno proguta sve ono što ja od filma kao umjetnosti tako neskromno tražim?

Da sumiram, Drvo života jedan je od onih uradaka koji vas neće ostaviti ravnodušnima. Ili ćete ga obožavati do neba i natrag, nazivati filmom desetljeća i u konačnici doživjeti kao nešto ”više od filma”, kako to već sada mnogi čine, ili ga pak, poput mene, smatrati kvaziumjetničkom izdrkotinom megalomana koji vam želi demonstrirati razmjere vlastite dubine i kvaziprosvijetljenosti. Stoga, moja je preporuka: pogledajte i prosudite sami. Ako se nađete u ovoj prvoj kategoriji, dapače – drago mi je što ima ljudi koji će se nakon gledanja osjećati kao da su nešto iz cijele te priče dobili. Jer po to ”nešto” i idemo. Ali opet – that’s just me. Tko zna, možda bih, da sam bila pod utjecajem lakih droga tokom gledanja, i ja od filma nešto dobila (ako ništa, barem bi mi bilo zabavno?). Ovako nikada neću znati.

42 Responses to “Drvo života”

  1. Gjuro says:

    Slažem se s recenzijom iako me film nije toliko naljutio koliko ubio u pojam dosadom. Yes, ima divnih slikica, ali u cjelini podsjeća na jednu od onih PowerPoint prezentacija s prirodnim ljepotama koje si ljudi šalju mailom. Kad se pridodaju stvarno iritantni voiceoveri, eto ti filmskog ekvivalenta “Alkemičaru” ili “Kolibi”.

    Teško mi je povjerovati da je ovo režirao autor “Badlandsa”. Ovdje stvarno ništa ne funkcionira (glumci su mogli izvući stvar, ali to im nije omogućeno – ionako baš i nema priče), a najgora je nametljiva režija. Živčana kamera non-stop je u pokretu, stalno se forsira žablja perspektiva, izmjena kadrova u nekim je trenucima brza i trzava – da ti se zavrti u glavi. Mirnoća vode i svemira dođe kao odmor, ali nakalemljena je tako neprirodno (i, kako Koraljka reče, pretenciozno) da ni u tome nema gušta. Sve u svemu, emocionalni i intelektualni učinak nula.

  2. Maxima says:

    Film se definitivno mora pogledati :D. Malick mi je među vrlo dragim redateljima, njegova “Thin Red Line” (koja ima sličnih stvari s ovim, barem po iščitavanju recenzije), jedan od naj filmova ever, no – tko zna, uvijek postoji onaj moment u kojem netko ne ispuni očekivanja.

    Nadam se da to meni ne bude s Malickom, a od filma… pa od filma ne očekujem ništa, dok ga ne pogledam.

  3. maki says:

    mislim da je film vrlo dobar. Osnovno pitanje je samo da li je iskren. Pretencioznost proizlazi iz neiskrenosti, a doživljaj nečeg iskrenog kao pretencioznost iz osjećaja da vam netko želi utjecati na vaše mišljenje koje vi previše cjenite. Mislim da ako je priča ispričana iz duše bez teženje da nekoga drugog prosvijetli ili ako je tako shvatite onda je vrlo topla i kvalitetna. Ako je shvaćate kao atak na vlastitu osobu onda sebe previše patološki volite i više govori o vama nego o priči.

  4. Gjuro says:

    Ako poruke Jadranke Kosor shvatimo kao iskrene, onda su i one vrlo tople i kvalitetne. Budući da nitko od nas nije Terrence Malick, ne možemo znati koliko je iskren bio. Sve se svodi na dojam koji film ostavlja. Različiti dojmovi i mišljenja legitimni su, pogotovo ako se suvislo objasne. Makijeva teza o patološkom sebeljublju predstavlja napad na osobu i nema logičkog uporišta.

    Nadalje, pretencioznost i neiskrenost različite su stvari. Pretencioznost je višak ambicija, razmetljivost ili, zdravoseljački, preseravanje. Malick je vjerojatno iskreno vjerovao u genijalnost svoje vizije, no ipak je ispao pretenciozan. I dosadan. I docirajuć. I neuvjerljiv.
    A kada jedan Sean Penn gledatelju mudro kaže: “Svijet je otišao k vragu. Previše je pohlepe”, film je i klišejizirano-banalan. Zahvaljujući prizorima stvaranja svemira, dobrih dinosaura i svih šarenih stvari koje nemaju nikakve veze s pričom, nastao je čušpajz koji na okupu drži samo sveprožimajuća posljednja istina kojom čitav film zrači, a ona glasi otprilike ovako: “Bog ima plan. Vratite mu se ili ste najebali.” Ne vjerujem umjetničkim djelima koja se postavljaju kao da imaju sve odgovore, preferiram ona koja postavljaju pitanja.

    Ali to sam samo ja. Ne vidim ništa patološko u onima kojima se film svidio. Za razliku od nekih, svjestan sam da su ukusi različiti.

  5. Marin says:

    Tek nakon što sam pogledao film mogu reći kako se ne slažem s Koraljkom ni u čemu.

    Al’ da poštujem njen sud – poštujem.

  6. Maxima says:

    Voljela bih da nisam znala neke pojedinosti iako su tek na početku filma, no nema veze.

    Pošto je recenzija dosta sveobuhvatna, nema potrebe dodavati – suprotno, ali baš u potpunosti.

  7. Hrvoje says:

    Zamislite da je režiju potpisao David Attenborough!? Pa to bi bio dokumentarac par exellence!

    Koraljka, izvrsna recenzija, potpisujem.

  8. Josipa says:

    Film je jako dobar. Glazba savršena.

  9. Veronika says:

    kao i Hrvoje, potpisujem recenziju.
    još bih dodala hrpu nelogičnosti, nedovršenosti, ‘višenja u zraku’, bez pravog propitivanja – sve u svemu razočaravajuće, zapravo ne znam kome je ovo bilo namijenjeno

  10. Jelena Djurdjic says:

    Pročitala sam ovu recenziju pre neki dan i sinoć odgledala film i toliko se ne slažem sa njom da ne mogu sad ni da je čitam ponovo :D i naglasim momente sa kojima se ne podudaram. Sećam se samo da si pisala pretenciozno sa velikim P a meni je samo u glavi išlo ‘ovo ne da nije pretenciozno, ovo je premoćno’. Film je toliko iskren i jak, ali na tako spontan način da odlepiš. Taj fragment detinjstva je mmsm nikad bolje snimljen

    I iz recenzije i komentara sam očekivala te pejzaže kao smaranje ali niti ih ima u tolikoj meri niti zamaraju, naprotiv, msm onaj deo kad krene Lacrimosa aaa raspamećivanje. i uopšte muzike ima koliko treba i uvek tačno kad treba.

    I nije prespor, ima tako divan tempo i najjači zaključak tj utisak je da bih mogla da ga gledam u nedogled i da ću ga gledati ponovo, samo dok dođe u naše jebene bioskope

  11. Ana says:

    Ne slazem se sa Koraljkom…ali nikako…inace nisam neki veliki emotivac..(govorim o platnu) a u ovom filmu me je par puta natjeralo da zapalcem…scene sina i oca..ne nasilje vec IPAK ljubav….tema filma je teska a,tesko se film prati…ali nakon filma cijeloukupni dojam je mocan….Vi ili niste razumjeli film kako treba..ili neznam sta bi drugo moglo biti…ja sam jedan amater koji voli pogledati dobar film svake vrste…..i ne namecem svoje…ali doticna na pocetku ubila je od kritike i namece svoje misljenje..i to mi se nije svidjelo to me je iznerviralo cak stovise….film je bas bas cudesan.Toliko od mene..

  12. Gjuro says:

    Joj, dosadni ste više s tim “ako vam se film nije svidio, sigurno ga niste razumjeli”. Ne postoji točan / netočan dojam. Yay za sve kojima se film svidio. Bar netko nije nepovratno izgubio dva i pol sata života.

  13. Jelena Djurdjic says:

    Gnjuro koji ‘vi’? Ovde se nekoliko ljudi nije složilo sa recenzijom, skoro pa svako iz različitih razloga. I ako je recenzija oštra prema onima koji će reći da je film odličan i ako ih između redova proglaša za pompezne likove onda će se vazda naći ko će njoj/tebi da “viče” da ne razume(š)

    Ana ne kapiram šta ima toliko komplicirano u filmu Drvo života da ga neko ko je sasvim sposoban da iz tjedna u tjedan piše pismene i smislene recenzije (Koraljka) ne uspeva da skapira?

  14. Gjuro says:

    ‘Vi’ = maki i Ana (+ još nekoliko ljudi s kojima sam razgovarao neovisno o ovoj stranici).

    Ali nebitno. ‘Drvo života’ očito najsnažnije djeluje na emocionalnom planu. Onome koga film nije uspio dirnuti i uvući, neće puno značiti vizualna ljepota i virtuozna kamera.

  15. I hate Drvo života says:

    Ukratko. FILM JE SMEĆE!!!!

  16. Ella says:

    Film je divan! Pretenciozan može biti onima koji još nisu stigli do nekih životnih faza, koji se nisu suočili s nekim ‘demonima’..kojima se po glavi još ne motaju pojmovi života, smrti, krhkosti, vjere…itd itd

  17. Koraljka Suton says:

    Ne bih se složila. Odnosno, ne mislim da je to dvoje u korelaciji. Pogotovo ako se čovjek s pitanjima koja mu se motaju po glavi vezana za sve što navodiš “nosi” na način da krene u temeljitu dekonstrukciju “svega što jest”. Takav pristup (usudim se reći – takva sloboda?) često vodi u zanimljive sfere, a ovaj film, meni osobno, nije ponudio ništa što bi mi bilo poticajno u tom pogledu. No naravno, mogu shvatiti da nekome jest – i to je super.

  18. mm says:

    ..slažem se s recenzijom… glumci odlični,ali previše se htjelo,a to što se htjelo osjetila nisam..

  19. Marink0 says:

    Iskreno film me jako, jako raspi***o. Možda zato što sam očekivao nekakvu vrstu katarze od njega, a možda i zato što sam se u jednom dijelu, točnije kad je napokon počela radnja filma, počeo osjećati kao budala, idiot bolje rečeno. U glavi mi se stvorio dojam kao da me režiser smatra idiotom tvrdeći: “Ti nemaš uopće pojma što je život, ja ću ti pokazati. Ja sam genije.” I pokazao mi je. Pokazao mi je sve ono što smo vjerujem više-manje svi mi doživjeli kroz naše živote, ali na toliko dosadan i naporan način da sam na momente htio pobjeći iz kina od dosade. Također mislim da košmar u glavi glavnog lika, koji se razvijao kroz čitavu radnju filma, je mogao biti prikazan na puno prikladniji, općeprihvaćeniji i naravno puno manje pretenciozni način nego na koji jest. Užas.
    p.s. potpisujem recenziju u potpunosti, svaka čast :)

  20. Valentino says:

    Eh, Koraljka, Koraljka.. i svi vi kojima se ne sviđa film… :D

    Nakon drugog gledanja, odlučio sam pogledat i von Trierovu Melankoliju i Another Earth koji možda i nemaju neke veze jedno s drugim, al meni se nekak činilo da bi mogli imat neke dodirne točke.
    Od Malicka jedino nisam gledao Badlands (zlobnici će reć, jedini njegov dobar film) i mislim da je ovog savršeno pogodio.
    Da ja vas pitam nekaj. Jel itko od vas Tarantinu zamjera što su mu filmovi u retrospektivi, mislite da bi Kill Bill izgledao bolje da ide po redu? Jel itko nakon Woddy Allena pomislio kak je to smeće moglo dobit Oscara? Jel Gus van Sant bio dosadan sa onim svojim beskrajnim kadrovima šetnje kroz školu?
    Na jednom forumu su me svi popljuvali kad sam branio New World i njegove scene plesa u visokoj travi i trzavu kameru i isto tako duge scene gdje se nebi ništa posebno događalo samo bi se glazba vrtila u pozadini uz scene prirode, al to je očito neki novi Malickov način… možda je čovjek dobio prosvjetljenje ili… ne znam, nazovite to kak hočete, al čovjek je promjenio stil i uopće se nebi čudio kad bi mu i sljedeći filmovi bili takvi, što je po meni zakon.
    On je pokušao pokazati sječanje na odrastanje jednog dječaka i misli starijeg sebe o svom odrastanju i “gubitku nevinosti”. Mislim da sam negdje pročito da u filmu ima i nekih autobiografskih djelova. Al to je njegova vizija, tako Jack vidi svoje odrastanje, razmišlja kako bi bilo da mu je otac umro, jel bi mu bilo lakše ili ga je ipak nešto naučio. One scene svemira i dinosaursa i prirode, to su samo bile dopune da se zaokruži cijeli životni krug. Prvo ga zatvara sa smrću, njegov brat umire, onda ga otvara sa velikim praskom, dinosaurima, kometom i onda njegovim rođenjem, ne nužno tim redosljedom.
    Zamislite kako bi izgledao takav film da je snimljen u Hrvatskoj. Otac bi mu bio branitelj i pijanac vjerovatno, živio bi u nekom trusnom kvartu u Zagrebu, gdje bi sa lokalnim huliganima prodavao cigle i konzumirao lake droge.
    Pa vi odlučite kojeg bi rađe gledali.
    Film je zbilja predivan, svaki kadar je slika za sebe, al to mu uopće ne šteti, baš naprotiv, odvlači nas u taj njegov svijet, gdje majčina rijetka sreća izgleda kao da lebdi, gdje je svemir početak, kao i rođenje…
    Nitko ne kaže da je Malick genije i da nam je htio pametovat o životu, čovjek nam je htio pokazati svoje misli o životu i kako bi ga (valjda) trebali voditi, ali i ne da ga baš tako MORAMO voditi. To je ko da netko kaže da ne voli Nemilosrdne Gadove jer nisu povjesno točni.

    Jako dobar film, ja bih ga puštao klincima u srednjoj, možda bi nekaj i naučili iz njega.

  21. Gjuro says:

    Valentino, poštujem tvoje mišljenje, poštujem Malickov umjetnički postupak (iako mi nije sjeo). Ali u svojoj zadnjoj rečenici sam si sebi skočio u usta i ponovio glavni problem koji imam s ovim filmom. Naime, cijelo vrijeme sam se i osjećao kao klinac u srednjoj koji iz filma nešto mora naučiti.

  22. balerina says:

    2 i po sata milion puta ispricane filosofije zivota koja moze biti otkrovenje samo za nekoga ko o zivotu nije razmisljao nikada i uopste. mslo animal planet-a, malo impresivnih momenata iz istorije nastanka svijeta, koje sam nazalost vec upoznala, sjajna tehnika, svevremenski motiv i svevremena porodicna emocija, ali odradjena na tako jedan NIKAKAV nacin, da mi bude muka kad citam da je film `impresivan` i kad vidim kako losi pokusaji velikih ljudi uspijevaju a da ne postoji jedna potpora za to.. svakako, o ukusima se ne raspravlja i prosto me cudi sto uopste sam se ukljucila u bilo kakva komentarisanja jer to nikada ne cinim, ali upravo sam zavrsila sa gledanjem filma, cekala neku spektakularnu zavrsnicu i docekala kraj filma u kom se desava NISTA. glumacka ekipa sjajna, klinav plavusan predivan, majka simbol mira i ljubavi prikazan na najbolji moguci nacin, asita sam joj u svaki pokret povjerovala, ali sve su to male stvari da bih film mogla smatrati velikim.

  23. Ksenija says:

    meni je najveći kič kad ona rađa, a sve oko nje je bijelo…i svi su prekrasni i ne mijenjaju se 20 godina…

  24. skoro says:

    a što je to kič?

  25. Ksenija says:

    kič je kad ona rađa, a sve oko nje je bijelo… i kad nitko ne stari 20 godina…a galaksije i planete lete po svemiru za to vrijeme…kič je kad netko stalno piše tri točkice…

  26. majlo says:

    pretenciozna rečenica, puno priče oko ničega, prilično samodopadno… kako bih rekao, nadobudno ;)

  27. majlo says:

    htio sam reći recenzija, ne rečenica :D

  28. vanja says:

    mislim, tj. nadam se kako je poanta FAK-a da autor umije (a Coraline to sigurno i te kako uspijeva) prenijeti osobne dojmove , koji se ni u kom slučaju ne moraju slagati s mišljenjima bilo većine, bilo manjine.

    Osobno, bila sam među prvima koja sam se nakostriješila na recku ali istodobno uživala u načinu na koji je autorica iznijela svoje viđenje filma.

    Personal opinion? U tome i jeste čar ovoga site-a

  29. Koraljka Suton says:

    Ja sam sasvim okej s time da netko moju recenziju smatra pretencioznom (a i iskreno, to je jedan od blažih komentara koje sam pročitala :)). To je majlov osobni dojam na koji on ima apsolutno svako pravo. Isto mi je tako itekako jasno da se nekome ovaj film može jako sviđati – to mi je logično, uviđam razloge ter to poštujem. Upravo sam se zato trudila u recki što više naglasiti kako je sve to isključivo moje mišljenje (fomirano u skladu s mojom osobnošću, mojim stavovima, osjećajima, razvojnim procesima itd.) i kako “ja osobno” to doživljavam tako i tako. Kao što Vanja veli, poanta FAK-a jest u tome da autor tekst prenese svoje dojmove. I da ljudi tekstove potom komentiraju iznoseći svoje. :)

  30. Marin Mihalj says:

    Vrijedi spomenuti kako će Koraljka nakon drugog gledanja zavoliti film. :p

  31. Anonymous says:

    ona ga već voli, samo neće da kaže :D

  32. Milos Nikolic says:

    21 mi je godina, i iskreno nisam usao u biskop od premijere Gospodara Prstenova 3. Zasto? Zato sto publika tapse na Aragornovu scenu izletanja sa broda, kada armija mrtvih krece da cisti sve pred sobom. Pa cekaj, kome tapses? Lik nije tu ,nisi dosao u pozoriste… Koji bes. Sad zamislite copor ljudi koji naizmence razocarano uzdise, mrmlja i frflja na scene iz filma Drvo zivota. Jos veci bes. Svako ima pravo na svoje misljenje, pa tako i ja kazem da se apsolutno ne slazem sa Koraljkom. Nedovrsenosti u filmu su fantasticne, jer tebi kao gledaocu dozvoljavaju da sam stvaras viziju o ideji reditelja. Svako ce ovaj film razumeti drugacije. Muziku na stranu, scene borbe prirode koje savrseno docaravaju rastrzanost malog Jacka izmedju majke i oca, kao i klise obracanja Bogu , takodje na stranu, sam film je apsolutno remek-delo. Ko ga ne pogleda apsolutna je budala. Do sada mi je Bekstvo iz Sosenka bio na ubedljivo prvom mestu najboljih filmova, ali sa ovim ostvarenjem Terrenca Malika sigurno je potisnut na mesto broj dva.

  33. Matea Rebrović says:

    Oh, Koraljka, kako ću se složiti s tobom! Jučer sam tek pogledala film, u svom Oscar maratonu i jao meni joj. Ajde, drugi dio filma mi je okej, priča o klincima i njihovom odrastanju-e da je film samo o tome, bio bi donekle normalan?
    Prvih pola sata sam doslovno šizila. Boli me kuki što je ovo Mallick i što je svaki kadar prekrasna fotografija. U filmskom svijetu to nije dovoljno. Da, film je izrazito preseratorski. Pokušao je pokazati razvoj i ljepotu života? Nakon ovog filma sam se osjećala..pa prilično beživotno. Neke scene su me toliko iritirale, došlo mi je da vrištim i ugasim film, što nikad ne radim (okej,nisam ni sada jer me zanimalo zašto je ovo nominirano za Oscara). Od Boga do dinosaura i ribica, do svijetla kao u doba Mojsija..pa jbt. Daj oladi.

  34. Ducky says:

    Sjajna recenzija, sve je receno, ja bih ipak preporucio da ko nije gledao film da ga i ne gleda, da ne gubi vise od 2 sata na ovakav shit.

  35. Lunar says:

    Osobno smatram da je pretenciozno autoru zamjerati veličinu vizije.
    Posebno ako se uzme u obzir da je film zanatski odrađen savršeno.
    Dojam koji film ostavlja će biti različit, već prema našim individualnim sklonostima.

    Film je nekonvencionalan, pa stoga i ima toliko negativnih kritika; većina nas je odgajana / trenirana da bude konvencionalna i to je jedna od tema ovoga filma, tko želi da ju tako čita.

    Ispada po recenziji i komentarima da većini ovakva djela ne trebaju.
    I složio bih se s time, nažalost…vi ste dominantna skupina.

    Meni je ovaj film dao nešto što sam tražio od Odiseje…

  36. nitkov says:

    haha, ovo je odlična recenzija <3

  37. Roniux says:

    Recenzija odlična.Film je najgore izgubljenih 2 sata mog života, čudo je kako sam ga pogledao između čupanja kose i grickanja noktiju.

  38. Adnan says:

    Ja jednostavno nisam imao strpljenja da pogledam do kraja

  39. Dasha says:

    Veceras sam pogledala “Drvo zivota” prvi put, i nakon sto se film zavrsio, pocela traziti po google-u svasta nesto o filmu. Nisam ga od samog pocetka pratila, vec listajuci programe, naidjem na neobicne slike, i ostavim program do kraja. Nisam cak ni pratila film u potpunosti s paznjom, onako na mahove, pa vjerovatno i nisam mogla shvatiti o cemu se dubinski radi. Doduse, shvatila sam da je rijec o porodici i njihovim odnosima, i odrastanje jednog od djecaka. Medjutim, zakljucujem da film nije dao ono sto bi trebao da da, da bi sva paznja bila usmjerena na njega, te sam zato na mahove i preskakala pojedine scene, a opet, neke scene su me ostavljale neravnodusnom (ako mogu tako reci..). Zato sam i tragala na google-u, da procitam vise o tome sta je “pisac” htio da kaze konkretno i tek shvatila nakon silnog iscitavanja vise komentara i vise postavki. Lijep koncept necega, sto je reditelj pokusao da prikaze, ali opet, negdje, postavljen na malo nerazumljiv nacin, zato i zbunjuje gledaoce i izazive ovakve reakcije. A moramo priznati da, sudeci po svim ovim komentarima, nema ravnodusnih. Osjecamo se ili ovako ili onako, poslije gledanja ovog filma, sto znaci da reditelj je na neki nacin i uspio. :) Uzbudio je nasu prirodu na jedan ili drugi nacin. :) U svakom slucaju, uzivala sam vise citajuci o cemu se radi u filmu, i zamisljala kako bih mozda ja postavila koncepte zivota da umijem da pricam price tako dobro, nego sto sam bas imala potrebu da otpratim film do kraja.. :)
    Pozdrav iz Crne Gore ;)

  40. mor says:

    re-make djelo

  41. klement says:

    Ima nešto u tom filmu…treba ga sagledati u totalu…nema odveć smisla analizirati pojedine dijelove ili scene, to vrijedi za svaki film, a za film ove vrste osobito.

Pokreni diskusiju: