Blue Valentine

Blue Valentine (2010.)

Režija: Derek Cianfrance

Glume: Michelle Williams, Ryan Gosling, Faith Wladyka, John Doman, Mike Vogel

Ocjena: 8/10

Svima nam je poznat taj tip filma – dečko i cura se upoznaju, skuže da ima kemije, a zalomi se da dijele čak i pokoji zajednički interes pa se spetljaju i budu sretni dok im neka prepreka ne stane na put, ali na kraju balade ipak sve uspiju premostiti i zatim zajedno metaforički odjašu u suton tj. u svoj ‘happily ever after’. Tipična romantična komedija, već sto puta prožvakana struktura radnje, zar ne? Dosadno, naporno, predvidljivo i nimalo inspirativno (makar ponekad jako zabavno i simpatično), a da ne pričam o do bola idealiziranoj slici ljubavi s kojom većina nas odrasta zbog izloženosti baš takvim filmovima. Srećom, filmić Blue Valentine redatelja Dereka Cianfrancea (da, i ja prvi put čujem za njega) miljama je daleko od gore opisanog scenarija te nam servira ponešto drugačiju viziju ljubavi.

Priča je to o Deanu (Ryan Gosling) i Cindy (Michelle Williams), mladom bračnom paru s djetetom. Već u prvim scenama vidimo da u toj vezi nešto opako ne štima – Cindy je distancirana, hladna i vječito nadrkana na svog ‘dragog’ dok se Dean više-manje glupira s njihovom šestogodišnjom curicom (Faith Wladyka) i svako malo pokušava doprijeti do svoje žene…a usput se i opija. Te scene krajnje sumornog života ispresijecane su trenucima koji su se dogodili 6 godina ranije, kada se naš par tek upoznao. Postepenim odmotavanjem priče saznajemo ne samo kako je došlo do prvog susreta, već i do braka i djeteta…

Moram priznati da sam se u ovu filmsku avanturu upustila s ogromnim očekivanjima. Na stranu to što cijenim Michelle Williams i Ryana Goslinga, glumce koji su se odavna etablirali kao perspektivne mlade nade na hollywoodskom zvjezdanom nebu, iz nekog razloga volim gledati ‘realistične’ ljubavne drame koje bez imalo uljepšavanja prikazuju što se dogodi kada ljubav pukne – ali i zašto do pucanja uopće dolazi. Blue Valentine po tom pitanju nipošto nije razočarao, makar su neki aspekti odnosa glavnih likova ostali nedorečeni ili pak preslabo razrađeni, što u neku ruku umanjuje cjelokupni dojam koji film ostavlja. No o tom potom.

Ovakav tip drame ne oslanja se na originalnost radnje i scenarističku inventivnost – da to želim (tj. da mi je namjera spojlati), konkretne događaje mogla bih vam prepričati u svega nekolicini zavisno-složenih rečenica. Ovdje su likovi ti koji nose film, njihov odnos je taj koji sa sobom povlači sve tmurne i (auto)destruktivne emocije koje oni ili drže zakopane u sebi ili ih iskaljuju jedno na drugo, no u svakom slučaju, i te kako ih prenose na gledatelje.

Cindy i Dean zapravo su duboko nesretne osobe nesređenih unutarnjih svjetova, a sukladno tome i krajnje nezdravog odnosa. Dok se na njoj to goruće nezadovoljstvo svojim životom i brakom vidi koliko god se ona trudila sakriti ga, Dean na svoj način pokušava spasiti to što imaju (odnosno, što su nekoć imali) – jest da je način kriv, ali ni on sam ne zna bolje. Ono što film vjerno prikazuje upravo je manjak prave komunikacije, koji najčešće i je uzrok ‘trošenja’ ljubavi. Mnogi brakovi opstaju isključivo zbog apatije i svojevrsnog defetizma – jako je lako uljuljkati se u status quo i naprosto prihvatiti svoju ‘sudbinu’ onakvom kakva trenutno jest. Kao, ionako ne može biti bolje od ovoga pa zašto se uopće truditi išta promijeniti? Ionako svaka zaljubljenost prođe kako je i došla, a sama ljubav vremenom ishlapi. Rečenice su to kojima se tješi većina onih koji ostaju u brakovima u kojima je ljubav odavna prohujala s vihorom, samo kako si ne bi dopustili učiniti nešto da promijene trenutno stanje stvari – ipak su promjene zastrašujuće baš zato što vode u nepoznato. Cindy i Dean postali su takav par. Ona većinu vremena guta sve što osjeća, a kada i pokuša normalno komunicirati s Deanom, on sve doživi kao napad na sebe i krene u ofenzivu, stoga Cindy ubrzo odustaje od pokušaja ponovne uspostave nekog dubljeg emocionalnog kontakta. Dean se pak trudi ponovno rasplamtjeti staru strast, no ne uviđa da je za tango potrebno dvoje i da im, ako nisu sposobni voditi ni normalan razgovor, seks neće biti od pretjerane pomoći.

To je definitivno jedan od razloga zašto ovaj film valja – cilj mu nije locirati krivca i uprijeti prstom u njega, već surovo prikazati jednu realističnu životnu situaciju u kojoj su se zasigurno mnogi našli. Dean i Cindy podjednako su zaslužni za emocionalni kaos koji ih je zatekao i ruševine iz kojih se milom ili silom moraju iskopati. A da glavni glumci nisu toliko dobro razumjeli svoje likove, njihovu motivaciju i njihove osjećaje, taj bi prikaz bio neuvjerljiv i neuspio.

Michelle Williams zasluženo je nominirana za zlatni kipić, jer je njena interpretacija glavne junakinje uistinu besprijekorna. Svaki pogled, ma koliko naizgled nasumičan i nevažan bio, odaje pravo unutarnje stanje njenog lika. Kao gledatelji primorani smo osjetiti svu mučninu života koji vodi, kao i osjećaje bezizlaznosti, apatije ali i krajnjeg samosažaljenja kojima Cindy, odnosno Williams, naprosto odiše. Iskreno me čudi da Ryan Gosling nije nominiran za najboljeg glavnog glumca, jer taj čovjek nije imao niti jedan lažni trenutak. Njegova interpretacija priprostog i jednostavnog Deana koji samo želi da sve bude ‘u redu’, dok pritom i od sebe i od Cindy pokušava prekriti lavinu razočaranja i time uzrokovane agresije koja samo čeka da izbije na površinu, ostavlja na gledatelja snažan dojam. Drugim riječim: Gosling Williamsici i te kako glumački parira. I to je ono što filmu daje autentičnost, vjerodostojnost i težinu – oboje su potpuno ujednačeni i stoga priča njihovih likova i može biti toliko uvjerljiva i iskrena. Njih su dvoje naprosto uspjeli stvoriti opipljiv i osjetan odnos između svojih likova te ga maksimalno proživjeti, tako da ja kao gledatelj ni na trenutak nisam posumnjala da su oni u braku već šest godina. Jer ipak, glavnina filma bazirana je upravo na svemu onome što nije izrečeno, na onome što bukti ispod površine i gmiže ispod kože, a nikako da eruptira u svoj svojoj punini – i baš je to ono što glavni glumci zajedničkim snagama uspijevaju prenijeti na gledatelje i time ih natjerati da osjećaju istu tu tjeskobu i surovost koju su sami prisiljeni proživljavati.

A zašto film ipak nije ispunio sva moja očekivanja? Iskreno, nedovoljno mi je bio razrađen sam razvoj njihovog odnosa. Prečesto (zapravo, gotovo uvijek) u filmovima svjedočimo tome kako se likovi zaljube ‘iz vedra neba’ – rijetko kada tu ima neke prave podloge ili očitog razloga za ulazak u vezu (osim činjenice da su napaljeni?). U Blue Valentine-u stvar nije ništa drugačija – da, oboje su solidno razrađene ličnosti s vlastitim osobnostima, karakterima i posebnostima, ali ja nigdje nisam osjetila preklapanje svega navedenoga. Nedovoljna razrađenost samog procesa zaljubljivanja osjetno me zasmetala, jer sam bila pod dojmom da je film direktno prešao na pucanje ljubavi, pritom preskočivši onu ključnu stepenicu samog rađanja iste. Ne mogu poreći da Williams i Gosling djeluju zaljubljeno, ali osobno mi je jako nedostajalo upravo ono ‘kako’ i ‘zašto’. Drugim riječima, većinu sam vremena imala osjećaj nedorečenosti. Doduše, ona nipošto nije utjecala na moj cjelokupni doživljaj njih kao ‘para u raspadu’, na kakav se, pretpostavljam, i ciljalo. Tek mi je nakon završetka filma sinulo da redatelju vjerojatno niti nije bila namjera prikazati svu idilu koja ide uz zaljubljivanje, već se primarno fokusirati na brodolom, a sve scene ‘iz prošlosti’ služile su samo tome da se uvjerimo kako je i tu nekada bilo ljubavi. Taj je kontrast dodatno naglašen izmjenjivanjem scena koje se odigravaju ‘tada’ i ‘sada’. Tako recimo u jednoj sceni svjedočimo poljupcu pred vjenčanje, koji je odraz istinske želje, sreće i zaljubljenosti, da bismo već u idućoj vidjeli neuspio pokušaj poljupca i ponovnog uspostavljanja davno izgubljene bliskosti u trenutku kada je raspadanje doseglo vrhunac.

Da sumiram, ako ste raspoloženi za film koji će vam u rijetkim trenucima pružiti osjećaj sigurnosti, ugode i idile, onda je Blue Valentine prava stvar za vas. Priuštite si depresivna, emocionalno zahtjevna i mučna dva sata uz (auto)destruktivne psihe glavnih likova koji nikako da prestanu sami sebe i jedno drugoga tretirati s velikim manjkom poštovanja i s prešućenim, ali i te kako osjetnim zamjeranjem. I iz toga izvucite poruku za vlastite odnose: ljudi, RAZGOVARAJTE. Što je najgore što vam se može dogoditi?

10 Responses to “Blue Valentine”

  1. Jelena Djurdjic says:

    Stvarno me zanimala ova recenzija i na kraju balade msm da ću lepo da prelomim i odgledam ovaj film pa što bude :D. Meni Michelle i Ryan uopšte ne štimaju kao lead glumci, ali očito that’s just me

  2. Koraljka Suton says:

    Odgledaj, nemaš što za izgubiti :) Što se njih dvoje tiče – stvarno nose cijeli film i čine ga kvalitetnim.

  3. Matea Rebrović says:

    Jako sam sretna što si upravo ti napisala recenziju za ovaj film. Uvod ti je odličan. Tipične ljubavne priče i happy endovi su nam svima preko glave. Ovaj film nam nudi taj realizam ljudskih odnosa koji je surov i težak ali nažalost sve češće brakovi završavaju upravo ovako. Jako mi se svidjelo što je upravo ta tema obrađena.
    Za glumce se u potpunosti slažem. Toliko sam uživala u njihovim izvedbama! Baš mi je žao što Ryan nije nominiran za Oscara.
    Što se tiče onoga što ti je zasmetalo-to da nismo vidjeli razradu njihovog odnosa,njihovo zaljubljivanje i to,meni se to baš svidjelo! to je ono što bi dalo dodatnu romantiku i svijetlost ovom filmu a nekako mislim da baš to nisu željeli. Meni je ljubavna doza bila sasvi dovoljna.Koliko god bi ja htjela sve to vidjeti :)
    Odnos i karakterizaciju likova si odlično opisala. I cijela recenzija je stvarno odlična!
    Ono što još želim spomenuti je da je većina ovog filma snimana “slobodnom kamerom” iliti “kamerom iz ruke” što uvelike pridonosi realističnosti (naravno uz izvebu glavnih glumaca).
    Ja sam film ocjenila čistom desetkom jer je apsoluto po mojoj mjeri <3

  4. limalima says:

    obozavam citati recenzije Koraljke Suton, uvijek savrseno opisuje filmove.
    ja sam se jako dvoumila oko ovog filma, pogledala sam ga prije par dana i nisam znala sta da mislim i bas sam cekala da vidim tko ce napisati receziju za njega i drago mi je sto si napisala bas ti.iako meni je ryan vise zasluzio nominaciju nego michelle, on mi je nositelj radnje i “pozitivac¨ ako mogu ga tako nazvati. jednostavno mi se ona nije dojmila,nesto joj nedostaje,malo energije.

  5. Simone says:

    A sto ako se Michelle nikada nije ni zaljubila?
    Kroz cijeli film se provlace njegova upiranja, ne samo u zadnjoj fazi veze.
    Ja sam ga shvatila kao film o zeni koja je “izabrala” muskarca koji joj ne moze parirati u pogledu karijere. Po meni je to poanta cijelog filma.

  6. davor says:

    Odgledao jučer navečer film u Motovunu. Moram na početku priznati da je Koraljka Suton, savršeno opisala film. Da, film je odličan, ne može se reći da je remek dijelo ali niti film niti bilo koja druga vrsta umjetničkog dijela to ne treba biti, da bi u ovom slučaju film bio odličan ili vrlo dobar, svejedno, važna je selekcija u izboru filmova na festivalu a bitna je talentiranost autora, ražisera, scenarista, glumaca, kamermana, izbor glazbe, svih onih koji su radili na filmu. Kreativnost u tom filmu postoji i zadovoljan sam što je na programu festivala, glavni glumci su sjajno odradili svoj posao, savršeno su prikazali nesklad i mučninu jednog odnosa, to se i moglo predvidjeti obzirom na proces upoznavanja ili zaljubljivanja u kojem ne bih rekao da nije bilo razloga “kako i zašto” da citiram autoricu teksta kojeg komentiram, mislim da je to bilo klasično upoznavanje u jednom otuđenom ludilu NY u disfunkcionalnim pričama glavnih likova, ON nije završio srednju školu, ONA odrasta uz strogog i bezobraznog oca na granici emocionalnog nasilja….da ne duljim, film je ispunio moja očekivanja i zadovoljan sam otišao doma, razmišljajući o njemu….

  7. NENAD says:

    film je moj život UŽAS

  8. Marin says:

    Nešto jako blizu savršenstva kad je u pitanju film koji se bavi muško-ženskim odnosima, začecima ljubavi (ako ih je uopće bilo) i razlozima pucanja iste.

    Svaki film koji te tjera da razmišljaš je vrijedan gledanja, a kad je ovako vrhunski struktuiran, odglumljen… nema se tu što dodati.

    Iako se ne slažem s ocjenom (ja bih dao neku navučenu desetku), slažem se samim krajem recenzije: nemoj(te) šutiti, razgovaraj(te). ;)

  9. Dr.Akula says:

    Meni predobar film, a njih dvoje su fantasticno odglumili..

  10. zelje says:

    priča od prije 6 godina kako su se zaljubili je najvažnija za cjeloviti dojam o filmu… meni je taj opis predivan, glumci su odlično dočarali zaljubljenost… i onda te sljedeća scena vrati u stvarnost, lupi ti šamar… napetost odnosa, deanov uzaludni trud, razočarana cindy, upozorenje do čega može doći. ovo je film za koji tek nakon 2-3 dana možeš reći da je fantastičan!

Pokreni diskusiju: