Ubojice i svjedoci (1974.)

Ubojice i svjedoci (The Parallax View, 1974., 102 min.)

Redatelj: Alan J. Pakula

Glume: Warren Beatty, Hume Cronyn, William Daniels, Paula Prentiss, Kenneth Mars, Bill McKinney, Anthony Zerbe, Walter McGinn

 

Ako ste paranoični, to ne znači da vas netko stvarno i ne prati. Riječi su to kojima se dobri stari paranoici znaju utješiti kad im se čini da su se svi okrenuli protiv njih i takve su stvari obično bezopasne (paaa, barem dok se ne pokažu istinitima) jer tko još danas vjeruje u razne skrivene organizacije, teorije zavjere i čudne nepoznate ljude koje viđate u svojoj blizini dok se bezbrižno vozite tramvajem do vašeg omiljenog lokala. Nitko. Sve ono što vi mislite da je povezano, nije, a sve slučajnosti koje se znaju događati s vremena na vrijeme oko vas nisu ništa više nego slučajnosti. Ili barem tako oni žele da mislite. Skup nepovezanih događaja ne znači baš ništa. Ili barem tako oni žele da mislite. Nitko vas ne prati jer ako vi znate da vas netko prati onda je to samo privid onoga što vam oni žele pokazati, a ako shvatite da vam oni nešto pokazuju, onda je već prekasno da napravite išta drugo nego da pokušate otkriti istinu cijeloj javnosti i tako se spasite. A možda je to upravo razvoj situacije za koju oni žele da se dogodi. Oni su već sastavni dio vaših života, samo što vi toga niste svjesni. A sad da vam kažem i koju o filmu koji govori o njima kao nečemu što je stvarno i što postoji. Ili možda ne.

Dobra stara paranoja oduvijek je bila odličan pokretač radnje te je kao takva iznjedrila nekoliko visoko oktanskih naslova (ne u onom smislu) koje većina potkovanijih kritičara voli istaknuti kad se govori o rasnim trilerima kakvi se više ne snimaju. Doslovce ne snimaju, vjerujte mi na riječ. Ali, tema nije nimalo zastarjela, bilo je to aktualno onda (dodajte posebno ljuti začin u obliku atentata na JFK-a), aktualno je i danas (dodajte ekstra ljuti začin u obliku napada na WTC), samo što su u današnje vrijeme tajna društva postala malo… modernizirana, za filmske potrebe, dok su ona stara imala eho stvarnosti s obzirom da je Vlada bila ta koja je proganjala ljude (ako ne vjerujte meni, pitajte one koji su svjedočili o atentatu) i to nisu bili folks u crnom koje predvode Will Smith i Tommy Lee Jones, već puno mutniji pojedinci za čije postojanje niste pravo ni znali. Ako ste doznali za njih, već je bilo prekasno, vaš uobičajeni način života netragom je nestao te ste itekako bili svjesni postojanja Velikog Brata koji prati svaki vaš korak. Sve je to danas možda malo izgubilo na nekakvoj mističnosti (da ne govorim kako zvuči kao nešto što bi smislio Mel Gibson u Zavjeri), ali glavna stvar koju morate napraviti ako želite da nešto opasno i ostane opasno – nemojte to pokazati. Ridley Scott je to znao kad je snimao Aliena, Spielberg je znao kad je radio Jaws, ali (s obzirom da su to živine, jel’te) znao je to i Alan J. Pakula, samo što je on imao malo teži zadatak za napraviti. Koga se trebamo bojati? Trebamo li se ikoga bojati? Pitanja su to koja se provlače kroz cijeli film, ali Pakula i dobra stara paranoja stari su poznanici (jer Parallax je središnji dio njegove paranoja trilogije koju još sačinjavaju Klute i All the President’s Men) te nije nikakvo čudo što se njegovo filmsko pripovijedanje čini nevjerojatno laganim. Uvjerljivim, točnije, što je ekstremno teška stvar za postići.

Priča započinje ubojstvom nekakvog političara. Ubojicu potom slijede agenti osiguranja i stvar završi jako loše po dotičnog (slobodan pad sa Svemirske Igle u Seattleu). Među svjedocima je i naš junak, novinar koji više djeluje kao nekakav zgubidan nego čovjek od ozbiljnog pera. Tri godine kasnije, tog novinara posjeti jedna prijateljica i pokaže mu jako lošu statistiku o nekoliko mrtvih ljudi. Svi poginuli u raznim nesrećama, sve obično. Osim što su svi oni bili svjedoci početnog atentata i frendica misli da je ona sljedeća. Novinar zaključi kako mu frendica malo pretjeruje… sve dok se njezine zle slutnje ne obistine. Prateći tragove koje mu je ona ostavila, naš junak pronalazi poprilično mutnih situacija, u koje su uključeni mutni ljudi, a sve zajedno vodi do jedne mutne korporacije. Kraj filma neću vam otkriti (jer bi to bilo, khm, neprofesionalno), ali vjerujte mi na riječ… radi se o razvoju događaja i twistu za koji nikad ne bi rekli da je uopće izvediv te radi kojeg ćete preventivno otići provjeriti zašto vaš susjed svako veče u određeno vrijeme ide u male šetnje.

Moram naglasiti da nije nužno da i sami budete pobornik teorije zavjere kako biste mogli pratiti film. Dovoljno je da poznajete koncept dotične. Pakula se ovdje ne zamara pojašnjenjima tko je ili što Parallax View (ime korporacije u filmu), čak ni čime se točne bave (iako to bude jasnije kako dolazimo do kraja), već mu je bitnije da su oni ovdje, oko nas. Ili možda nisu? Warren Beatty snašao se u ulozi novinara k’o John Holmes u javnoj kući, glatko k’o ruka i rukavica i izvedba mu je dobra, ali možda malo i prepoznatljiva jer ima sličan stil glume u svim filmovima. Priča je dovoljno jasna da znate što se događa, ali opet ima sasvim dovoljno zamagljenih dijelova da se zapitate što se točno događa. To je ujedno i najveća prednost jer ovo je ona vrsta filma koja očekuje od samih gledatelja da se uključi u priču. Kako sam rekao, izumrli koncept pripovjedanja.

Pakula je snimio jedan od meni najdražih trilera sveobuhvatno (Klute), gdje je pokazao majstorstvo ne prikazivanjem svega i svačega, čak ni pojašnjivanjem, a …View je samo nastavak tradicije, iako je ovdje riječ o ambicioznijem projektu (čitaj: veća teorija zavjere),  no pristup je ostao jednak, što nas u konačnici dovodi do toga da ovo nije film za ekipu. Točnije, ovo je bolje ne gledati ako se ne mislite skoncentrirati kako treba jer osim narativne strane (nije dosadan, da se razumijemo, ali ima sporiji tempo), atmosferičnost igra popriličnu ulogu. Dugački kadrovi u kojima nema govora, glazbe, eksplozija… fini i mirni pristup koji sliči voajerskom jer se počnemo osjećati kao sporedni promatrači u onome što se zbiva. Ili kao svjedocima, ako vam je tako draže. Ako volite trilere u kojima je dobra stara paranoja glavna, gdje morate pratiti što se događa, ako niste ludi za tim da vam redatelj sve nacrta… sad, pošto ste sve ovo pročitali, pogledajte film. Prije nego oni shvate da sam pisao o njemu jer bi se moglo svašta dogoditi.

2 Responses to “Ubojice i svjedoci (1974.)”

  1. Marin says:

    Kad nitko ne komentira, ja ću. Naime, sve što je Danijel napisao stoji, pogotovo tagline: “Ovakvi se filmovi više ne prave”.

    Preporuka, baš svima.

Pokreni diskusiju: