Polja smrti (1984.)

Polja smrti (The Killing Fields, 1984., 141 min.)

Redatelj: Roland Joffe

Glume: Sam Waterston, Hiang S. Ngor, John Malkovich, Craig T. Nelson

 

Reporter New York Timesa Sydney Schanberg (Waterston) jedan je od rijetkih inozemnih novinara koji nastavlaju izvještavati iz Kambodže i nakon što Crveni Kmeri na izrazito krvav način preuzmu vlast u revolucijom razorenoj zemlji. Njegov najbliži suradnik i vjerni prijatelj lokalni je novinar i prevoditelj Dith Pran (Ngor), koji odlučuje ostati i nastaviti raditi sa Sydneyjem, iako postoje jasni znakovi koji upućuju na to da Crveni Kmeri neće biti previše milostivi prema stanovništvu koje oko vrata ne nosi crveno-bijele šalove. Na kraju prisiljen napustiti zemlju s „ostatkom ostataka“ američkih, francuskih i britanskih reportera, Sydney svoga prijatelja ostavlja u rukama krvožednog neprijatelja koji stjecanje vlasti vidi kao sjajnu priliku da se desetorostruko osveti svim protivnicima komunističke revolucije. Shrvan tugom i izjedan grižnjom savjesti što ga sebično nije nagovarao da se pridruži obitelji u izbjeglištvu, Schanberg neumorno šalje na stotine pisama svim mogućim organizacijama diljem Kambodže i okolice ne bi li pronašao prijatelja. Za to vrijeme, Dith Pran vucara se po jednom od zloglasnih logora okruženim zloglasnim „poljima smrti“ i čeka pravu priliku da spasi glavu i pridruži se Schanbergu i obitelji na slobodi…

Puno je filmova snimljeno o Vijetnamu, o ratnim operacijama, o fizičkim i, još više, psihičkim ožiljcima koje su borbe ostavile na jadnim, istraumatiziranim Amerima, o posljedicama koje je taj neočekivano neugodni odmor u šumama bogatim žbunjem i Vietkongovcima ostavio na njihovim krhkim psihama. Ovo je prvi film, međutim, koji sam imao prilike vidjeti da je fokus prebacio svega dvjestotinjak kilometara zapadnije, na zemlju zahvaćenu ratom koja je nesentimentalnoj američkoj diplomaciji odjednom prestala biti interesantna. U razdoblju od 1975. godine, kada je crvenokmerska revolucija uspjela, do 1979., kada su se njihovi odredi razbježali iz zemlje, stradalo je, ovisno koga pitate, između 1,5 i 3 milijuna ljudi, od čega vjerojatno polovica u raznoraznim oblicima smaknuća. Metak u čelo? Samo ako je Crveni Kmer zadužen za vas, u pravilu zaigrani tinejdžer, bio izrazito dobre volje. Da se uštedi na municiji potrebnoj za održavanje na poziciji moći, ubojstva su se vršila trovanjem, naoštrenim bambusovim štapovima… Zanimljiv je bio način na koji su se rješavali djece i dojenčadi (jer, ipak, nikad ne znate tko će vam za dvadeset godina pokucati na vrata, željan osvetiti roditelje koje ste mu smaknuli) – nabijali su im glave o stabla dok se nisu raspukle. Znate li koliko je jedan i pol milijuna ljudi? Da prevedem u jezik koji će čitatelji možda lakše razumijeti – na „Poljima smrti“ život je izgubio jednak broj ljudi kao što bi Amerikanci izgubili vojnika u dvadeset pet Vijetnama. Kao što bi ljudi stradalo u šest stotina World Trade Centera. Jednom i pol Auschwitzu. Dva i pol Jasenovca. Dvjesto Srebrenica ili Vukovara. Masovne grobnice omeđene poljima bambusa, močvare natopljene kostima djece, šum vjetra kroz lubanje nabijene na kolce. Stotinjak kilometara od svjetla pozornice, stotinjak kilometara od američkih kamera i pozornosti cijeloga svijeta, u apsolutnoj tišini.

Baš iz toga razloga, s obzirom na tematiku, pozdravljam odluku da se snimi film o Dithu Pranu, čovjeku koji je u taj pakao uspio unijeti malo radosti, nade i pozitive. U centru interesa Polja smrti je ljudskost maloga čovjeka, uzajamno poštovanje i iskreno prijateljstvo dvoje ljudi spojenih u neljudskim uvjetima kada je život upravljao pojedincima a ne obrnuto, nepokolebljiva vjera i nada u bolju budućnost čak i u trenucima kad ništa ne upućuje na to da će ikakve budućnosti uopće biti. Ovdje je odlični Haing S. Ngor ostvario svoju prvu ulogu na filmu, privremeno zamrznuvši karijeru ginekologa i kirurga. Uočen na nekakvoj kambodžanskoj zabavi, naturščik Ngor, i sam preživjela žrtva logora smrti, dobio je priliku života koju je objeručke prihvatio i nevjerojatno iskrenom, jednostavnom pojavom nagovijestio moguću veliku karijeru, nažalost ubrzo prekinutu nikada do kraja razjašnjenim ubojstvom s kojim je navodno veze mogao imati i sam Pol Pot. Njegovo partnerstvo sa Samom „na-mene-se-možete-osloniti“ Waterstonom, većini vjerojatno poznatijim u ulozi oštrog tužitelja iz Zakona i reda, rezultiralo je jednim od pamtljivijih novinarskih dueta koje je svijet vidio, i koji se može usporediti još eventualno sa suradnjom Mela Gibsona i Linde Hunt u The Year of Living Dangerously. Od poznatijih imena, dvije sporedne uloge pripale su i Johnu Malkovichu i Craigu T. Nelsonu (Glavni grad).

Priča vas drži prikovane za kauč, vodi vas sa sobom na čitavo putovanje od gotovo dva i pol sata, a premještanje perspektiva, tj. naizmjenično praćenje života obojice izvjestitelja na njihovim različitim putevima do mogućeg ali malo vjerojatnog konačnog ponovnog ujedinjenja samo je dodatni plus ionako sadržajnoj priči. Topla, ljudska drama toliko me kupila da sam ekipi čak spreman oprostiti i očit nedostatak sredstava – vjerojatno nije bilo jeftino snimati na originalnim lokacijama ili platiti sve te lokalce da leže krvavi u polju – zbog kojeg su se morali zadovoljiti specijalnim efektima izvedenima, po svemu sudeći, u Paintu, kao što se vidi na priloženoj slici s desne strane.

Osim što se radi o djelu koje je vrhunac jedne tragično završene i druge možda nedovoljno ostvarene karijere glavnih glumaca, po mom sudu pričamo svakako o jednom od najkvalitetnijih filmova koji su se odlučili pozabaviti ovom tematikom, kao i o jednom od najboljih novinarskih filmova uopće. Klasik osamdesetih kojem biste trebali dati priliku ako vas zanima povijest ili ako ste ikad maštali o karijeri ratnog izvjestitelja, ili ako samo, poput mene, lako padate na ona ostvarenja koja čak i u prikazu najodvratnijih, najmračnijih trenutaka uspiju lijepo prikazati barem tračak svjetlosti.

Pa makar, ili možda pogotovo, ako taj tračak stiže uz Johna Lennona i završnu scenu koje se ni Hallmark ne bi posramio.

One Response to “Polja smrti (1984.)”

  1. vanja says:

    Ja se moram “očitovati” jer je mi ovaj film već dugo nešto posebno, možda ne toliko u umjetničkom (iako je neosporan) smislu, nego u odmaku od onoga na što sam naučila (Vietnam, Vietnam – nemam ništa protiv), priča, nenormalno lijepa fotografija, boje, gluma … ima nekih momenata koji su jednostavno nezaboravni.

Pokreni diskusiju: