Charley Varrick (1973.)

Charley Varrick (1973., 111 min.)

Redatelj: Don Siegel

Glume: Walter Matthau, Andrew Robinson, Joe Don Baker, Felicia Farr

 

Zahvaljujući jednom komentaru čitatelja na post o filmu Fletch, nekako sam naišao na jedno vrlo važno otkriće – doznao sam zašto Charley Varrick nikako da mi sjedne kako treba. Nemojte to shvatiti krivo, to je filmčina, koju je radio majstor, u kojem je glumio lafčina, ali Walter Matthau za mene nikad nije bio i nikad neće biti netko koga mogu ozbiljno shvatiti kao sposobnog kriminalca dok se zajebava s mafijom čije je novce popalio. On je kao Chevy Chase, komičar koji je dobio ponešto… drugačiju ulogu, ne komičnu, ali koja takvom izgleda jer čim ga vidite, nekako vam se na licu pojavi osmijeh. To uopće nije loša kombinacija jer je Fletch, kao Chase, križanac komedije i rasna krimića; no Varrick nije križanac, u njemu nema komičnih elemenata i ako ne možete starog Walta prihvatiti kao ozbiljnog kriminalca… pa recimo da će to biti zanimljivo gledanje. No, dosta o meni, idemo malo o mom autu…

Izvan tog dojma o Matthau, Varrick mi je top notch krimić, ona izumrla vrsta kakve su u 70-ima radili kao na pomičnoj traci i koji su rijetko kad ispadali promašaj (svakako pomaže što su ih radili majstori) te mi trenutačno stoji na mjestu broj dva na listi onih koje volim pogledati s vremena na vrijeme. Bio bi i jedan, ali The Gateway od starog Sama Peckinpaha je jedan i jedini, oduvijek bio i zauvijek će biti, tu nema pomoći. Zašto je tomu tako (ne u vezi Bijega već Varricka) ne znam ni sam. Valjda sam rođen u pogrešnom desetljeću. U onom u kojem sam trebao biti rođen (ustvari sam rođen u istom kad je i film snimljen, samo je godina puno kasnija) priča ide nekako ovako…

Charley i njegova mala družina odluče operušati jednu još manju, zabačenu banku jer se čini kao lagan posao, unutra-van, bez puno mudrosti. Stvari se malo zakompliciraju, a dogodi se i pucnjava koja nije u planu i koja još više zakomplicira stvari – te stvari zašto se sve to odigralo postanu jasnije tek kasnije, kad naši junaci shvate da su podigli puno veću količinu love od planirane. Puno veću. I lova, naravno, pripada mafiji, koja baš i nema takta s onima koji ih pokradu, ali Charley je mudar tip koji ima par mudrih rješenja u rukavu za razriješiti situaciju u svoju korist. Ili barem probati jer mafija ne prašta (to su bila vremena), posebice ne nekom tamo zaprašivaču usjeva koji ih se usudio nadigrati.

Oduvijek sam bio slab na pljačkaše banaka koji znaju koristiti pištolj, ali još više mozak. Planiranje pljačke i izvedba na malo inteligentniji način dobar su način da se otkrije kreativnost bilo scenarista, bilo redatelja, a Don Siegel ovdje je u vrhunskoj formi. Nema starog Clinta Eastwooda u velikoj slici, ali ni ne smeta, znao je on snimiti film i bez njega. Prednosti i mane. Prednosti su što je ovo film koji ne žuri, uredno se izgrađuje priča, detalji su važni, fino i pregledno režirani te tek ponekad, samo ponekad, dođe jako blizu toga da ima prespor tempo. Mana je manjak karakterizacije. To i jest i nije mana. Siegela ne zanima kakav je Varrick tip čovjeka, jesu li ga roditelji mrzili ili ne, ali ga zanima ono što radi. Njegov je lik predstavljen njegovim postupcima. Zna biti malo usko gledano, ali ipak nije neki bezumni tip s revolverom u ruci. To se odnosi na sve likove, ne samo na njega, što pomaže pri stvaranju dinamike, ali i jednodimenzionalnosti. Da ne kažem prosto – likovi znaju biti debelo kartonski. Scenarij je protočan, nema nekih nepotrebnih stvari, ali zna biti previše – pričljiv. Pojašnjenje – likovi pojašnjavaju stvari koje u normalnom razgovoru ne bi pojašnjavali (Varrick svojem kompiću priča kako su se upoznali) što je informativno – za publiku, no ne i previše praktično. Glumački je posve OK (Matthau zna glumiti, čak i u neobičnoj ulozi), a tu je i stari Siegelov frend Andrew Robbinson iz Dirty Harry filma. Njih dva čudan su, off beat par, ali imaju prolaznu kemiju, što je dobra stvar jer nisu iritantni. Nije bez razloga i svega što sam vam nabrojao ovo postao klasik, a ako ste tip za klasike (i dobar staromodan heist film) šteta bi bilo da ostanete uskraćeni za jedno pozitivno iskustvo. Uvijek je lijepo gledati majstore na djelu, bilo ispred, bilo iza kamere.

Pokreni diskusiju: