Hodaj muški: Priča o Deweyju Coxu (2007.)

Hodaj muški: Priča o Deweyju Coxu (Walk Hard: The Dewey Cox Story, 2007., 96 min.)

Redatelj: Jake Kasdan

Glume: John C. Reilly, Jenna Fischer, Tim Meadows, Raymond J. Barry, Jack Black, Justin Long, Jason Schwartzman, Paul Rudd

 

Pravi, pravcati biser otkrio sam jedno lijeno poslijepodne ubijajući vrijeme na hirošimastim paškim plažama. U jednom od onih svima nam dobro poznatih, iritantnih trenutaka kad jednostavno ne znamo što bismo sa sobom, nabasah na zapušteni folder na vjernom mi pratiocu Gregoru i rutiniranim duplim klikom pružih priliku Johnu C. Reillyju i piscu Juddu Apatowu da mi ispune dan i na lice vrate osmijeh koje su kombiniranim naporom s moga lica izbrisali užeglo sunce i bahata susjeda Slovenka koja mi je bezobraznim parkiranjem potpuno zblokirala auto. Walk Hard: The Dewey Cox Story, priznajem, zaista ne zvuči pretjerano obećavajuće, nikad nisam bio fan biopicova glazbenih zvijezda, pa shodno tome niti filmova koji svoje postojanje temelje isključivo na konvencijama toga podžanra. Još jedna parodija, još jedan film u kojem se Reilly glupira, još jedno filmsko iskustvo koje ću zaboraviti prije nego istipkam posljednje slovo ove recenzije. Međutim, kao što svi mi koji godinama pasionirano pratimo Dinamo vrlo dobro znamo, očekivanja često znaju biti prljava, lažljiva kučka.

Nakon bizarne, tragikomične nesreće tijekom nevine dječje igre u kojoj je ostao bez voljenoga brata, bucmasti klinac po imenu Dewey Cox čvrsto odlučuje – sad kad sam izgubio brata, jednostavno moram biti dvostruko bolji, za obojicu. Suočen s prijezirom oca koji mu nikad nije oprostio što je skrivio „smrt krivoga sina“, Dewey slučajno otkriva neočekivani glazbeni talent, gitaristički dar koji će ga, posve je siguran u to, odvesti na vrh svijeta. Na Coxovom trnovitom putu do zlatnih ploča i čelnih pozicija na Billboardu, u njegov život ušetat će brojne zanimljive osobe, od vjernog benda koji će ga pratiti iz sjene, preko nadrogiranih Beatlesa, pa sve do tisuća i tisuća prelijepih žena od kojih je četiri stotine odvukao u krevet, a tri stigao i oženiti.

Odmah na početku, budite upozoreni: tko nema onu žicu da može mirno – s „voljnim susprezanjem nevjerice“, da iskoristim termin popularan u književnoj teoriji – gledati kako prepolovljeni čovjek svira bendžo, možda bi svoj dvostruki klik trebao čuvati za nešto što neće zgađen ugasiti nakon pet minuta. Svima ostalima, međutim, toplo preporučujem da potisnu neizbježne predrasude i dopuste djetetu u sebi da se bar nakratko ponovno osjeti živim. Treba biti iskren i reći da humor svakako varira, iz područja zbilja urnebesnih, vješto napisanih dijaloga povremeno upada u zonu onih najbanalnijih igara riječima (dovoljno je pogledati ime glavnoga junaka), ali ne bi bilo pravedno etiketirati ga infantilnim. Apatow više nije neistraženo ime, nakon Superbada svi više-manje mogu znati što očekivati od ovog neokrunjenog vladara američke komedije. Uz standardo zabavne apatovske verbalne rafale, u ovom podcijenjenom uratku koji je poprilično kiksao na box officeu stvarno se može naći iznenađujuće velika količina fine satire, izrešetana brojnim referencama koje će poznavatelji glazbe ’50-ih, ’60-ih i ’70-ih godina bez problema uočiti, kao i namjernim miscastovima velikih glazbenih faca prošloga stoljeća (Jack Black kao Paul McCartney? Really?). Što se spomenute titule flopa tiče, u današnje vrijeme sve upitnijeg ukusa ne baš mjerodavne američke publike financijski krah filma čak bismo mogli paradoksalno protumačiti kao znak da se životnu priču Deweyja Coxa – zapravo isplati čuti.

Uz privlačne likove i živopisne prikaze avantura neiskvarenog, seoskog momka kojeg je talent doveo u živo blato Sodome i Gomore rokenrol života na visokoj nozi, velika prednost filma upravo je ta ista glazba s kojom se ekipa čitavo vrijeme s očitim užitkom sprda. Pjesme koje možemo čuti iz čist’ talentiranih usta glavnoga glumca, a koje su napisane posebno za ovaj film i kasnije nagrađene nominacijama za Grammyja i Zlatni globus, vrlo su simpatične, zarazne i u duhu vremena kojem se rugaju. Od naslovne pjesme, Walk Hard, preko izrazito provokativne Take My Hand („You know who has hands? THE DEVIL!“) i vrckave Lets Duet, do kulminacijske Beautiful Ride, soundtrack Deweyja Coxa jedan je od boljih na koje sam naišao u posljednje vrijeme.

Djetinjast i krajnje blesav – apsolutno, ali istovremeno i vrlo duhovit, glazbeno solidno potkrijepljen i, koliko god smiješno zvučalo, očito preinteligentan za prosječnog američkog gledatelja. Nakon dugo vremena biopic… ma što biopic, komedija koja me iskreno zabavila.

3 Responses to “Hodaj muški: Priča o Deweyju Coxu (2007.)”

  1. swvi says:

    na prvu mi iskreno nije nikako sjeo, ali sam mu dao još jednu šansu i dobro se zabavio i nasmijao…. i naravno, ost je izvrstan

Pokreni diskusiju: