Dosje Alien (1998.)

Dosje Alien (The Faculty, 1998., 104 min)

Redatelj: Robert Rodriguez

Glume: Elijah Wood, Josh Hartnett, Clea DuVall, Laura Harris, Shawn Hatosy, Jordana Brewster, Robert Patrick, Famke Janssen

 

Nekoć davno, u obližnjoj, sada godinama zatvorenoj videoteci, uhvatio sam na VHS-u film pod naslovom Dosje Alien. Koliko god to neobično zvučalo, jedino što sam glede ovog filma prije ponovnog gledanja uspio prizvati u glavi bila je slika Elije Wooda među prskalicama za vodu… Znam, kao neka noćna mora. Ograničenog izbora raspoloživih filmova, još ograničenije internet veze, u slabo napučenom zaselku jednog našeg otoka, u čijim dućanima nema bonova za mobitel jer im, citiram, „nisu poslali one neke uređaje“, odlučio sam Frodi, i njegovim prskalicama, dati priliku.

Profesori u srednjoj školi Herrington u srcu Amerike odjednom se počnu neobično ponašati. Potpuno promijene karakter, počnu piti abnormalne količine vode, pozivaju jednog po jednog učenika u ravnateljičin ured, nakon čega ovi izlaze van dezorijentirani i nekako letargični, a sve to uspije zapaziti nekoliko učenika koji, usprkos različitim karakterima i društvenim slojevima kojima pripadaju, igrom slučaja ostanu jedini ljudi na školi koji primjećuju te nagle promjene u svojoj okolini. Što se događa s profesorima? Je li to povezano s neobičnom ličinkom koju su pronašli na nogometnom igralištu i koja iznenađujuće agresivno reagira u dodiru s vodom? Zbog čega se stara profesorica Brummel doslovce raspala pod tušem? Kako to da Stokely stalno gleda Stana, a navodno je lezba? Pitanja od životne važnosti toliko je mnogo da ne znam odakle da krenem.

Zabavni SF teen horror danas iznimno praćenog Roberta Rodrigueza puca (i uglavnom pogađa) dosta niže no što bi njegova odjavna špica mogla sugerirati. Zapravo prilično iznenađuje popis glumaca koji su se, u većoj ili manjoj mjeri, pojavili u ovom filmu: našu veselu družinu čine mlade zvijezde Elijah Wood (LOTR, North, The Good Son, Green Street Hooligans) i Josh Hartnett (Black Hawk Down, 30 Days of Night), pojačani Jordanom Brewster (Fast & Furious plus nastavci), Laurom Harris (Dead Like Me, Severance), Shawnom Hatosyjem (Alpha Dog, The Bad Lieutenant) i Cleom DuVall (Girl Interrupted, Identity). Ako čitamo dalje, još je zanimljivija galerija sporednih glumaca: Robert Patrick (Terminator 2, The X Files) trener je nogometne ekipe, Bebe Neuwirth (Fraser, Jumanji) glumi ravnateljicu, Famke Janssen (X-Men, Nip/Tuck) je plašljiva profesorica, a nakon zaraze i seks bomba gđica Burke, Christopher McDonald (Requeim for a Dream, Happy Gilmore) Woodov je ćaća, Rodriguezova stara prijateljica Salma Hayek (Desperado, From Dusk Till Dawn, Once Upon a Time in Mexico) ovdje ima vrlo malu ulogu školske bolničarke, legendarni voditelj Daily Showa Jon Stewart pojavljuje se kao profesor biologije, Daniel von Bargen (Basic Instinct, O Brother, Where Art Thou?, Malcolm In the Middle) potpuno je nevažan djelić zbornice, iz nekog razloga jedan od učenika je i Usher, a lijepo je vidjeti i Dannyja Mastersona (That 70s Show) u još jednoj ulozi ovisnika o lakim drogama. Kao što vidite, za projekt ovakvog tipa, Rodriguezu je društvo pravio stvarno iznenađujuće velik broj (budućih) zvijezda i zvjezdica.

Ono što Dosje Alien nudi mogli bismo ocijeniti mlađoj populaciji prilagođenom, već viđenom pričom za odrasle, nekakvim miksom pola stoljeća starijeg Invasion of the Body Snatchers, na koji se, uostalom, i sam često poziva, i, vjerovali ili ne, Dawson’s Creeka, teen sapunice s kojom dijeli istog scenarista, potpisnika Vriska, Kevina Williamsona. Tako su i ovdje svi likovi, osim možda kmečavog Wooda, mladi i privlačni, svaki ima svoju tužnu priču, jednog roditelji zanemaruju, drugom je dosta  podcjenjivanja njegova intelekta, treća je možda gej, a možda i nije (napeto!)… U njihov svakodnevni, bolnim teretom odrastanja opterećeni, klišejizirani srednjoškolski život ubačena je cijela ta priča s invazijom izvanzemaljaca i, ako ne cjepidlačimo previše i zažmirimo na jedno i pol oko, možemo reći da je konačni rezultat ispao sasvim zadovoljavajuć i simpatičan.

Karakterizacija likova teško da je mogla biti jednostavnija – protagonisti su hodajući stereotipi skupljeni iz raznoraznih teen filmova i serija, trodimenzionalni otprilike kao i gotovo svaki film tako najavljivan u kinima. Neprilagođeni društveni izopćenik (Wood) na kojem se svi iživljavaju (drago mi je da nemaštoviti nasilnici u mojoj osnovnoj školi nisu vidjeli scenu s nabijanjem njegova međunožja na stup), darkerica koja se deklarira kao lezbijka kako bi je svi pustili na miru (DuVall), popularni quarterback (zvuči neusporedivo bolje od „vođa navale“) koji se želi ostaviti nogometa i dokazati u učionici (Hatosy), umišljena kučka i najzgodnija cura na školi (Brewster) kakvu možemo vidjeti u, lako moguće, doslovce svakom teen filmu, tajanstveni genijalac (Hartnett) koji zna više od profesora, ali pada razrede jer je dilati lake droge i porniće iz gepeka na parkiralištu toliko više kul nego maturirati i upisati faks, a krug zatvaramo lijepom, svježe pristiglom učenicom (Harris) koja samo želi biti prihvaćena u nepoznatoj joj okolini.

Scenarij, pak, ima rupa kojima se ova filmska ekipa, čini se, nije previše zamarala – nekoliko nedosljednosti zapelo mi je za oko, ali ništa preko čega, s obzirom na općenitu jednostavnost i plitkost filma, nisam bio spreman prijeći. Od bisera koji su me pošteno nasmijali spomenuo bih, na primjer, scenu u kojoj plaha profesorica Burke napiše na ploču ogromnim slovima „Crusoe“ i započne s razredom raspravu o njemu, a za slučaj da „I was, like, duh“ američki gledatelji ne shvate što to ona predaje, u rukama drži knjigu na kojoj velikim, debelim slovima jasno piše: „književnost“. Ne dajte ništa gledatelju da sam dokuči, svedite njegovo zaključivanje na nulu, maksimalno mu olakšajte u svakom pogledu, da ne bi slučajno morao malo razmisliti. Da, znam da se radi o sitnici, ali mene je nasmijalo, objesite me…

Ovaj za redatelja netipičan film daleko je od savršenog, ali dinamičnom režijom, s umjerenom količinom specijalnih efekata, nekoliko učinkovitih cimalica i dobrim tempom koji je, nažalost, u drugoj polovici filma malo splasnuo, Rodriguez je, ostaje dojam, skuhao najbolje što je mogao s ne pretjerano svježim sirovinama koje su mu dostavili na raspolaganje. The Faculty, koji je podjednako podijelio i kritiku i publiku, nekako je ostao zaboravljen, nikad u mom društvu ne uskrsnuvši kao tema razgovora. Ali ako ga pogledamo objektivno, s malim odmakom od tih tinejdžerskih kak-sam-kul dana, možemo vidjeti da se radi o čist’ simpatičnom horror djelcu koje je, sudeći po mom vlastitom primjeru, vrlo lako zaboraviti, ali ga se, isto tako, nije bilo loše nakon toliko godina i prisjetiti. Dok sam ispijao puno preskupu Colu, trpao u sebe Jaffa kekse od naranče koji naranče nisu ni vidjeli i zahvaljivao Bogu što ovdje, iza njegovih nogu, barem imam struju za održavanje laptopa na životu, ovaj me tinejdžerski flick, u suradnji s općim uvjetima i posljeratnom oskudicom ovog dalmatinskog mjestašca, uspješno vratio natrag u devedesete. I putovanje je bilo sasvim ugodno.

4 Responses to “Dosje Alien (1998.)”

  1. Deni Zgonjanin says:

    Zakon film!

  2. bakero says:

    Zakon, sjećam ga se još kad sam skroz mali bio

  3. maxima says:

    save as

  4. Luther says:

    Zabavan film za opuštanje, a imaš pravo za literature, smiješni su koliko sve moraju pojednostavit.

Pokreni diskusiju: