Čovjek na žici (2008.)

Drugo mjesto na prvom FAK-ovom natječaju za najbolju recenziju:

 

Čovjek na žici (Man on Wire, 2008., 94 min.)

Redatelj: James Marsh

Glume: Philippe Petit, Annie Allix, Jean François Heckel, Jean-Louis Blondeau

 

Dokumentarac Čovjek na žici prikazuje priču o hodaču po žici, uličnom zabavljaču, umjetniku, (danas popularno rečeno) performeru, kojemu je najveći uspjeh u karijeri, time i centralni motiv ovog filma, hodanje po žici razapetoj između dva tornja Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku 1974. godine.

Čini se kao da se poklopilo par stvari (ili niz stvari) kod ovog filma, što mu je na kraju omogućilo toliki uspjeh: nevjerojatna priča, glavni sudionici voljni o tome pričati, sačuvane snimke i fotomaterijal događaja o kojima je riječ, produkcija s pristojnim budžetom, itd. Mogli bismo navesti među tim stvarima i otvorenost (nazovimo to i iskrenošću) prema prikazivanju i dobrih i loših strana događaja koji su se odigrali, tako da film ne bude sličniji herojskoj epopeji od prikazivanja autentičnih događaja. Npr., u filmu se govori o svađama među likovima, a pri kraju o Philippovu podlijeganju zavodljivoj moći slave. Naravno, da ne treba biti naivan i vjerovati da je filmom sve rečeno o tim stvarima, no svakako smatram da je kompozicija priče ispala zgodno uravnotežena.

U filmu bismo mogli uočiti sljedeće velike cjeline, karakterizirane i uobičajenim dokumentarnim pristupom obradi neke teme, i njihovim prostorno-vremenskim određenjem sadržaja. To su intervjui ‘glavnih likova’, smješteni u 21. stoljeće, u prostor studija ili njihovog doma, zatim rekonstrukcije događaja, stilizirane na način da im je oduzeta boja i dodana zrnatost slike. Motivaciju za takav drastičan potez možemo naći u potrebi za lakšim raspoznavanjem ‘ovih’ od ‘onih’ kadrova, i u nastojanju da se donekle rekonstrukcija približi tom vremenu i tim načinom (makar je u mom slučaju to neuspjelo kao iluzija, ali kao metafora je sasvim pristojno). Tu su i autentične snimke i fotografije koje su estetski ‘kvalitetne’, odnosno lijepe i same po sebi.

Glazba u filmu odlično prati sadržaj, dramatizirajući neke scene do te mjere da je moguće zabuniti se o žanru filma, je li riječ doista o dokumentarnom ili je ipak igrani film. To se najbolje uočava u scenama potjere, ili napetog iščekivanja. Odabir skladbi iz opusa Erika Satiea također se dobro poklapa s radnjom i atmosferom filma.

Treba svakako spomenuti i redateljski/montažerski doprinos ovom filmu u nizanju, povezivanju svih priča, kadrova, događaja, gdje uspješno i vlada ‘postupak udvostručavanja radnje’. To je, npr., kad Philippe Petit, valjda u svojim pedesetima, vjerojatno u svom dvorištu, vježba hodanje po žici u istim (ne doslovno već po izgledu) ‘papučama’ kao nekoć te ponovno obučen u crnu odjeću. Ili, npr., kad Philippe ponavlja neku radnju kao skrivanje iza zastora od čuvara dok to prepričava u studiju.

Tako je pripovjedanje doseglo jedan viši stupanj. Vrijedi spomenuti da je karizmatični Philippe i odličan pripovjedač s ugodnim, mekim tonom glasa.

Na kraju, voljela bih ponovno postaviti pitanje spomenuto u filmu: zašto hodati po žici između dva nebodera (na visini od 415 m), odakle ta želja? Kako Philippe 70-ih ništa nije odgovorio, već je slijegao ramenima, moglo bi se to objasniti i na ovaj način: da je već rekao to, samo to očito nisu svi prepoznali kao izjavu. Kao umjetnik, njegov način izražavanja prelazi verbalni iskaz, ulazi u druge dimenzije komunikacije, koje mogu biti puno jače od riječi, a to je, naravno, njegova izvedba. Hodanje po žici, kao čin, na onom mjestu, u ono vrijeme, je dovoljno, sve što je imao reći je tu, i ne može drugačije. Tautološki: to je to. Ostalo bi bio samo komentar, dodatak, višak. Možda i banalizacija. No, taj realni čin koji je prešao iz imaginacije i simboličnog, nazad u imaginarno i simbolično, može imati mnoštvo uloga (ili funkcija), kao inspirirajuću, motivacijsku, refleksivnu, kao i svaki odjek među gledateljima – ‘primateljima poruke’.

Autorica: Iva Božić

2 Responses to “Čovjek na žici (2008.)”

  1. Antonija says:

    Apsolutno predivan dokumentarac. Meni osobno jedan od najdražih ikad.

  2. Marko Pojatina says:

    Nisam gledao dokumentarac, ali jasno mi je zašto su bili tako tijesni rezultati natječaja. Odlična recenzija, nepretenciozna i pogađa u srž. Čestitke autorici.

Pokreni diskusiju: